Živinice: Od Džebara do Priluka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neka se općinska središta nakon rata, za posljednjih četvrt stoljeća, kad je riječ o broju stanovnika, polako gase, a neka druga, barem po tom kriteriju, prerastaju u gradove. U drugu skupinu svakako spadaju Živinice, gdje je broj stanovnika u odnosu na 1991. godinu gotovo udvostručen. Predratni gradić se naprosto našao na dobrom mjestu, na cesti Sarajevo – Tuzla, pa se sve, što bi se reklo, vidi golim okom: ogromne zgrade, makar uglavnom trgovačke namjene, zaposjele su predratnu praznu poljanu pa će onaj ko ne zna, uslijed gustog prometa, steći dojam da prolazi kroz ko zna kako velik grad. Nije, naravno, samo mjesto, mora da su i općinari težili ovakvom razvoju situacije, a mora se priznati da su uspjeli.

U svemu tome ni sela nisu, kao drugdje, ostala prazna, naprotiv, u mnogima je živo kao da su vremena najbolja što mogu biti. Neka ipak ne izgledaju tako; našla se daleko, na nemjestu, pa nikako sustići ona dobra. Evo, naprimjer, Džebari: od Živinica je 17 kilometara, dobar dio je makadam, prilično uvaljan i utegnut izuzev posljednje dionice; ona je, pak, tako rupava da auto škrguće, škripi i ciči, a s njim i svaka moja koščica. I da sam, međutim, kao što nisam, znao kakav je put, ne bih odustao; u Džebarima, naime, uspravno stoji jedna od najstarijih džamija u našoj zemlji.

Naravno da uvijek, pa i u Džebarima, s debelom rezervom uzimam podatak da je neka džamija izgrađena ni manje, ni više nego 1463., taman kad je Mehmed el-Fatih zaposjeo Bosnu, ali to je službeni podatak. Nekako bi mi, iako mi se to sad ne da ispitivati, logično bilo da je ovo područje pripadalo Srebreničkoj banovini, a ona je, znamo, pod osmansku vlast pala tek 1512. No dobro, nije toliko ni važno, važnije je da je džamija još tu, moćna i na moćnom mjestu, s munarom iz krova i sitnim nišanima razasutim sa svih strana. Pročelje drveno, na vratima, pomalo nalik onim iz birtija u westernima, katanac, ali zidovi bijeli i ravni, kao da je jučer građena. Ukupan dojam kvare i klima uređaji postavljeni posred fasade, a bilo bi puno drugačije i da je krov, umjesto od crijepa, od kaplame. Kružna nadstrešnicama s česmama za uzimanje abdesta dopadljiva, korita su ustvari nepravilne posude iz radnje nekog grnčara. Šta je, tu je, ljepote je ipak ostalo dovoljno, ali ne i da bude proglašena nacionalnim spomenikom, što bi džamija po starosti svakako trebala predstavljati.

U ono nekoliko kuća blizu džamije ne vidim nikog osim psa koji, dočekujući me nešto ljut i neoran, u toru bdije nad nekoliko ovaca i janjadi. Kažem to jer sve očekujem da će neko izaći i priupitati ko sam i šta želim pa, nakon što kažem da bih u džamiju, trznuti ključ iz džepa i obradovati me. Snimam i skladnu kockastu prizemnicu pored ulaza u dvorište, polako – pošto se i dalje niko ne pojavljuje – gubeći vjeru da ću vidjeti sve što se ovdje ima vidjeti. U zgradi je, naime, prije nekoliko godina otvoren muzej Džebarske džamije. Za kvaku uzimam gotovo reda radi, ali se vrata, gle čuda, otvaraju!

Realno, nije muzejska postavka bog zna šta, jedan muškarac i jedna žena u nošnjama od prije stotinjak godina, nezaobilazni hodža što mu misli blude po dženetskim baščama, u jednoj vitrini još nezaobilazniji Alija Izetbegović i njegova „Tajna zvana Bosna“, popis imama od 1888., poneka ne previše stara knjižica s vjerskim uputama i molitvama, jedna lijepa sehara i nešto starih fotografija, ali je vrijedna ideja, a još poneki izložak valjda čeka na nekom zaboravljenom tavanu Džebara ili susjednih sela. I da, tu je i legenda o i tome kako je džamija sagrađena, dosta slična nekim drugim koje je davno zabilježio pokojni Vlajko Palavestra. Borile se, dakle, dvije vojske, osmanlijska i bosanska, za Gradinu iznad Džebara, s nje se vidi čitav kraj, pa kako Osmanlije nikako nisu mogle nadbiti Bosance, uhvate neke djevojke koje su noću krenule po vodu i zaprijete im da će ih pobiti ako im ne kažu kako najlakše osvojiti vis. I ku'će, šta će, cure izdaju sve i Gradina začas bude zauzeta. Mehmed el-Fatih, glavom i bradom, naredi da se za uspomenu na pobjedu napravi džamija, a materijal za gradnju se jedne noći nekim tajnovitim Božjim naumom s mjesta gdje ju je naumio graditi sam premjesti na sadašnje mjesto. I još: ko u Džebarskoj džamiji klanja tri džume ili sudjeluje na tri uzastopna Mevluda, kod Allaha mu se računa kao da je obavio hadž.

U povratku iz Džebara, zastajkujući nekoliko puta kako bih kroz bezgrana bukova debla uhvatio koji kadar ranoproljetnog daha prirode, susrećem konjsku zapregu; domaćin prikočio ukraj ceste, konjčić mu, iako mlad i jak, „prokuhao“. Kasnije ću na gradskim ulicama vidjeti još nekoliko konja i zaprežnih kola, a uglavnom su natovarene kamenim ugljenom koji se na nekim mjestima, reče mi to vlasnik jednog od konjskih „tandema“, kopa privatno.

Prvo selo od Džebara je Zelenika, a prva kuća u selu plava. Zato je džamija, velika, zelena; dobro mi dođe da ne moram zapisivati. Onda dva spomenika šehidima, prvo, u formi turbeta, u selu Svojat, a drugo, pomalo modernističko, u Gornjoj Lukavici.

Živinice su neka vrsta čaršije, ali ne one s magazama i ćepencima već, za ovdašnja poimanja, moderne i nije to tako samo uz magistralnu cestu već i unutra – na sve strane trgovine, nema čega nema. Kako to nikad nije bio niti će biti moj svijet, tražim čega ima što meni paše. I nađe se ponešto, a počinjem od spomenika Titu, prilično blizu centra. Drugačiji je od drugih, postament za bistu postavljen je nasred položene crvene petokrake. Sam centar, očekivano, rezerviran je za Spomen-park bosanskih branilaca, kako se službeno zove mali park kojim dominira spomenik poginulim u posljednjem ratu, i on drugačiji od drugih, dvostruka kamena gromada na postamentu, visoka toliko da se golubovi – tu ih niko ne može ni poplašiti – na njoj osjećaju potpuno sigurno. Na pločama imena i godišta poginulih, bez puno patetike, tako prisutne na sličnim mjestima, i grb s godinom prvog spomena grada, 1533. godine. Tada, naravno, samo jedno od sela, zvalo se Tatarice, a gdjegdje i Oskovci, što bi moralo imati veze s nazivom sela Oskova kod susjednih Banovića. Tatarice/Oskovci postale su Živinice tek sredinom 18. stoljeća. Te 1533. u Tataricama, nahija Dramešin, zabilježeno je 19 kuća, 12 kršćanskih i sedam muslimanskih.

Odlutah iz spomen-parka, ponesoše me, kao i uvijek, povijesne sitnice, a ima nekih ploča po travi, te umirovljenici, te nešto što se zove „Zlatna dob“, bez ijednog podatka što bi mi kazao o čemu je riječ, te spomen-ploča o prvom postrojavanju postrojbi Armije RBiH, koje su tog i tog datuma te i te godine „u 13 sati“ iz parka poslane na položaje na Kula Gradu kod Zvornika. Bog me ubio ako sam skontao zašto je bitno to što su otišli baš u 13 sati :-O Blizu spomenika je i bista Nesiba Malkića, zapovjednika ovdašnje brigade Armije RBiH. Nekoliko umirovljenika koje zatječem u drugom dolasku u park prosto se natječe u biranju što jačih riječi za Malkića, a sve se može sažeti u to da se, iako časnik, školovani, stigao iz JNA, nimalo nije štedio, da je u akcijama uvijek bio prvi, umjesto da, kao ostali tog ranga, sjedi u nekom zapovjedničkom šatoru, da je bio i ostao „legenda“ i „gazija“. Poginuo u kasnu jesen 1993.

Živinice – sad će se neki iznenaditi! – imaju i kazalište; eno se s jumbo plakata najavljuje Nušićeva Gospođa ministarka. Sa zgrade Općine, u Ulici Alije Izetbegovića, prolaznike gledaju bosanski banovi i kraljevi, dinastija Kotromanića što ju je osmislio i nekim usput izmislio lica vrsni znalac antike dr. Enver Imamović; bošnjačkim političkim populistima Imamovićeva tabla je „zavjet“, a ozbiljni medijevalisti odmahuju rukom. Lutke naredane pred jednom od brojnih prodavaonica odjeće kako kakav ženski sportski tim u časovima opuštanja; cijene nečega, vjerojatno majica žnj kvalitete, već od 3 KM. Pored ulaza u desetljećima najveće ovdašnje poduzeće, tvornicu namještaja „Konjuh“, stoji gater za rezanje građe koji je u pogonu bio čitavih 60 godina, od 1904. do 1964. Nekom ko, kao ja, dođe u Živinice u turistički posjet ništa posebno, ali Živiničanima znači, mnoge je takoreći othranio. Glavnu ulicu, makar nije nikakav praznik, natkriljuju konopci sa desecima državnih zastavica.

Najviša, a možda i najveća zgrada u gradu je Islamski centar s džamijom. Dvije munare vide se doslovno s bilo koje točke u gradu, a i prvo su što ugleda svako ko prođe cestom Sarajevo – Tuzla. Malo čudno, s obzirom na to da je sagrađen poslije rata, djeluje podatak kako sarajevski Centar za islamsku arhitekturu predložio kompleks za nacionalni spomenik BiH, što je državno povjerenstvo, naravno, glatko i bez puno bespotrebne priče odbilo. Kur'anski ajet „I okreni lice svoje prema Časnom hramu“ iznad ulaza u džamiju ispisan je i na arapskom i na našem jeziku, a sve zajedno, svana i iznutra, odaje dojam monumentalnosti. Inače je živinički medžlis jedan od najvećih u BiH, sa čak 26 džemata, 31 džamijom i 61 mektebom.

Pravoslavnu crkvu vidjeh kad sam dolazio iz Kladnja, u Podgajevima je, posvećena Silasku Svetoh Duha na Apostole, sagrađena 1910. Iako prije nekoliko godina obnovljena, samotna je i tužna, budući da joj je vjernika na širokom okolnom prostoru gotovo skroz nestalo, a nacionalna i vjerska struktura tog sela, kao, uostalom, i mnogih drugih u našoj zemlji, nije ni nalik predratnoj.

Katoličke crkve u gradu su dvije, barem nabroj, budući da je ona uz zgradu osnovne škole, kapela svetog Ante Padovanskog, jedna od najmanjih u našoj zemlji, izgleda mi manja čak i od crkvice u Ljubinju. Sagradili je 1912. na svojoj zemlji, piše fino iznad ulaza, trojica Tadića pa je darovali tadašnjoj župi Morančani.

U dvorište, pred crkvu, mogao bih samo preko ograde, kapija je zaključana, ali ni nema potrebe. Zato mogu u dvorište Prve osnovne škole. Do rata se zvala po Vladimiru Nazoru, čije ime još stoji na postamentu; fali „samo“ pjesnikova bista. Kontam, ako već nema biste i sigurno je neće ni biti, onda bi bilo fino skloniti i postament.

Novu, veliku crkvu svetog Ivana Krstitelja na rubu grada lociram prema tankom visokom tornju što se vidi s glavne ceste. Ovaj dio grada se dugo i službeno zvao Hrvatske Živinice, potom je preimenovan u Donje Živinice, a onda se naprosto utopio u gradsko područje i prestao postojati kao zasebno naselje. Zatječem pomalo nestvaran prizor: rano je proljeće i još je prohladno, ali se misa održava u dvorištu. Pravim nekoliko snimaka, a većina od tridesetak prisutnih ljubopitljivo mozga ko je sad ovaj što bane i bez pitanja škljoca foto-aparatom. Ispred ulaza je naslagan građevinski materijal, nešto se, bit će, obnavlja, uza svečeve noge nekoliko boca „karlovačkog piva“. Svetom Ivi u Živinice odemo lijepo odjevene. / Noge nam žuljaju sandale nove, / leđa zaboravljene etikete. / Vjernice oko kipa u krugu milujemo ruke svete / na kojima peškir složiš. / I častimo ga više nego druge svece. / Živi Ivo traži da ga glasno, / sve do suza, uzaludno moliš. Tako pjeva Dobrila Pejić Rehaag, to je taj Sveti Ivo.

Čudno mi je da nigdje u gradu nema nijednog stećka kao što je to u okolnim čaršijama, a na petnaestak mjesta na području općine ima ih oko 250. Ja sam već u dolasku primijetio nekropolu u Đurđeviku, uza samu cestu, ispred lokalne škole; ne znam, ustvari, radi li se o nekropoli ili su stećci možda odnekud doneseni. Ima ih u nekoliko čopora, a jedan visoki, uspravni, pravi stojećak, ostao u privatnom dvorištu. Uglavnom su u pitanju masivni sljemenjaci, a dva su posebna: jedan koji ima rupu posredini i jedan kojem je neznani majstor s gornje strane isklesao vrlo poseban krov. Ne znam gdje sam još vidio takav stećak, ali je takav ukras, ovdje još i dosta precizno izveden, rijedak i vrijedan. I fasada škole je uređena „stećkasto“, s motivima vezanim za taj svijet, a na jednom dijelu ispisana je kompletna Dizdareva Modra rijeka. Na središnjem mjestu postament, isti kao i onaj što je bio Nazorov, ali se ovdje ime ne vidi, a i zašarenili ga.

Ideja za čistu peticu, kao što to nije ideja realizirana stotinjak metara dalje, gdje je spomeničić poginulim partizanima samo uklopljen u prilično čudan spomen-kompleks šehidima: kamene gromade, valjda po uzoru na spomenik u gradu, na plitkim postoljima s natpisima koje nikako nisam uspio razoputiti i povezati, plus je autor ipak trebao angažirati i lektora, a na ploči s imenima šehida kur'anski ajet i El-Fatiha. Nek' priča ko šta hoće, ali nisam baš uvjeren da bi se Srpko, Mato, Ivan, Sretko, Boško, Drago i Krsman s popisa poginulih partizana složili s ovakvim „utapanjem“.

Posljednje mjesto mog živiničkog hodočašća je Priluk, na drugoj strani općine, 30 kilometara od Džebara. Počeo sam s džamijom, završit ću s džamijom. Ko naiđe kroz Priluk, jedino kad bi žmirio ne bi vidio veliku džamiju s okruglom kupolom i munarom visokom 48 metara: nije još posve dovršena, ali mi svejedno djeluje kao da su Prilučani rekli Živiničanima: E, sa'ćete vidjet! Mani je toliko zanimljiva da je zaobilazim i ulazim u šumu hrastova, reče mi jedan mještanin, ponosno kao da ih je sâm sadio, da ih je 145, a naprijed, obasjana sunčevim sjajem raštrkanim između stabala i pretopljenim s crnilom sjena, jedna od svega četiri preostale drvene džamije u BiH.

Sagrađena 1735./36. po šejhu Hasanu, tuzlanskom kapetanu, i šejhu Mustafi, vojnom efendiji tuzlanske utvrde. Zamišljam je s kaplamom i trijemom, zatvorenim prije pedesetak godina, odnosno pretvorenim u predulaz, mada joj ovo drugo ne čini nikakvu štetu, pogotovo što je obojen drugačije, bijelo. Drvenu munaru što niče iz krova ne moram zamišljati, gledam je.

Grobne humke i sitni nišani – na nekim primjećujem isklesane sablje, buzdovane i nešto nalik kuburi – čine da se ljepota ne svede na džamiju. Kao da gledam, makar nijedan od njih nije slikao džamije, neku od slika Julesa Dupréa ili Constanta Troyona… I da sam kojim slučajem musliman, učlanio bi se u prilučki džemat. Samo da me ovdje pokopaju.