Ilidža: Age Sarajlije dobili zamjenu, a ni vina nema k'o nekad  

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad su Rimljani, kao i svi koji su bili uvjereni da će na nekom području ostati vječno, birali mjesta za gradnju zdanja što će im, mislili su, trajati do kijametskog dana, baš su znali odabrati. I s Ilidžom su, jasno, pogodili u centar. Ni Osmanlije nisu bježali od bahusovskih piknika, sjetimo se samo sevdalinke Vino piju age Sarajlije, a ni austrougarska vlast, vođena istim onim uvjerenjem – za razliku od Kiseljaka, određenog za „narodsku banju“ – nije slučajno izabrala Ilidžu za elitno banjsko lječilište onog doba u Bosni i Hercegovini.

Elidža, posprdno će danas reći mnogi, aludirajući na vrlo izraženu tendenciju naseljavanja Arapa na ilidžanskom području. U mnogim ugostiteljskim objektima doista nema alkohola, neke firme su ispisane krupnim arapskim i jedva vidljivim latiničnim slovima, dok je ćirilica, od nekad dominantnog pisma, ostala samo na putokazima, i tu uglavnom zacrnjena sprejem, u jednom objektu stoji znak da je ljubljenje zabranjeno… Ali da mi je znati koja se to čaršija, koje područje u našoj zemlji nije promijenilo? Zato takve stvari uglavnom zaobilazim, ima Ilidža puno nečega što je, makar toliko da ne bude zaboravljeno, nadživjelo i nadživjet će sve politike ovog svijeta.

Kad bih zapasao široko, ne bih napravio ništa – općina je velika i na raznim stranama, od Rakovice i Blažuja s jedne, preko Otesa, Osijeka i Stupa s druge, do Butmira i Hrasnice s treće strane našlo bi se previše zanimljivog za jedan mali putopis. Zato sužavam na središnji dio, a budući da sam započeo s Rimljanima, najprije ću na Rimski most na Plandištu, za naše prilike, s obzirom na to koliko je Rim ovdje bio prisutan, malo graditeljsko čudo. Prije toga ću samo zastati na Blažujskom drumu, kako bih u objektiv stavio sliku pravoslavne crkve svetog Save, tužnu, jer joj je vjernika ostalo vrlo malo, sad nekako još tužniju zbog okljaštrenih stabala što je okružuju.

Rimski most je, kao i gotovo svi ostali „rimski“ mostovi u našoj zemlji, sagrađen za osmanskog doba, a prvi ga, 1550., spominje jedan putopisac, Mlečanin Catarino Zeno. Pošto ga njegov putopisni prethodnik, Slovenac Benedikt Kuripešić, koji je ovim krajevima prošao 20 godina prije, ne spominje, pretpostavlja se da je sagrađen u tom razdoblju, a za pridjev rimski „krivi“ su komadi po antički obrađenog kamena s onim gustim dugim „zarezima“, posebno jedan s plitkim, jedva vidljivim reljefnim prikazom nekog ko je poželio da ga zabilježe k'o od majke rođenog, pa se pretpostavlja da je takav materijal i mogao potjecati samo od prethodnog, rimskog mosta, na istom mjestu ili negdje u blizini. Jedini je sačuvani kameni most na rijeci Bosni.

Sedam lúkova ogleda se u rijeci, a društvo im prave vrbe, breze, johe i ostala biljna obitelj. Od ljudi samo trojica koji se, dok na most gledam s obale, i sâm se ogledajući u rijeci, jedva naziru preko korkaluka: uskoro podižu dron, bit će da su na poslu sličnom mom. U vodu potonule i neke od klupa pa su kao stvorene za one koji se žele osamiti. Mogu poslužiti i za druženja u vrijeme corone; ko želi prići, mora ili imati štogod čamca ili ugaziti do koljena. Apsolutni mir.

Slično je, barem zasad, i na Vrelu Bosne; neobično, inače vječito vrvi od ljudi. I labudovima dosadno, kao da nemaju kalendar u glavi i ne znaju da će ljudi uskoro, čim prođe corona, ipak nagrnuti ovamo, pa pokušavaju zgrabiti svaki prst ili vrh cipele koji im se nađe blizu kljuna, čak i patikice djeteta koje tatica spušta ka labudu pa ga nabrzinu izmiče. A nisu gladni: konobar iz obližnjeg restorana – ionako mu je u bašti samo dvoje gostiju – i nekoliko prolaznika bacaju im komadiće kruha, ali labudovi uglavnom ne mare. Navikli se naduravati s ljudima, to je. Jedan čak, iz čistog pasjaluka, zaganjao mladunče divlje patke. Ima i žablji bazen, ali se žabe uspavale, čuje se tek poneko rasijano „kre“, i to kao iza sna, čitavog onog orkestra nigdje; može biti da žabe čuvaju glas za dane kad na Vrelu bude življe. Bez posla su kućice i tobogani dječjeg igrališta, a i dvojica što fotografiraju onim starinskim aparatom iz kojeg se za minutu rodi slika.

I ovdje se, još više nego na Rimskom mostu, u vodi ljeskaju svi oni mostići, ograde i šumarci. Bosna tek što je iz zemljine utrobe postala na svijet, čista toliko da se u pličini vidi svaki kamenčić i svaka vlat mahovine, pa bistrina toliko mami da zavidim labudovima. Inače se nadležni stvarno trude: sve je uredno i čisto, postavljene su nove pokazne table, kako o samom vrelu, tako i o brojnim detaljima o ovdašnjem biljnom i životinjskom svijetu. U svemu im pomažu kaćuni, eno ih zaljubičastili proplanke, a uskoro će oživjeti drveće i zablistati cvjetnjaci.

Pozdravljajući se s Vrelom, uz srdačne želje da mu se odora što prije oproljeti, snimam još, pored samog ulaza, spomenik sudionicima Igmanskog marša. Datumi, godina, broj promrzlih i umrlih boraca, umjesto brojkama, sve osim temperature, neko je našao vremena izmjeriti ta 32 stupnja, ispisano je slovima. Ćiriličnim, pa moram sam sebe demantirati, nisu samo putokazi.

Zato pusto nije u Velikoj aleji: konji, doduše, uglavnom parkirani, brižljivo ogrnutih sapi, mirno grickaju mršavo sljedovanje ječma ili zobi – prvo valja zaraditi pa će i zobnice biti punije, a narod, uglavnom domaći, izmilio u šetnju – neko trči, neko na koturaljkama, neko u šorcu, neko zamotan od pete do glave. „Vi novinari imate para, daj marku ako ćeš da nas slikaš i da te Allah čuva!“, dovikuje sa deset metara jedna iz skupine Ciganki. „A može i dvi'! I pet!“, dodaje kad vidi da iz džepa vadim prilično kovanica. I sve bi, ne jedna. „Može onda 20 pa podijelite?“, odgovaram protupitanjem. „Ej ti, da znaš, za 20 možeš svašta da dobiješ!“, ubacuje se jedna mlađa. Ostajem, naravno, na marki – ako će me čuvati, marka nije puno, al' nek' počne odmah :)

Ukupan dojam kvare detalji: 20 metara od konja i fijakera, na izrovanom pločniku preko puta restorana s arapskom hranom, kombi koji se negdje na cesti žešće kucnuo pa mu kotač otpao ili skinut, a kroz vjetrobransko staklo tuče propuh. Okolo razbacani blokovi šperploče, česmi preko puta otkinete pipe i sva je išarana, kao i – s obje strane – turistički pano s prikazom Vrela Bosne. Tabla s ponudom hotelskog restorana u samom centru zbačena uz ogradu, između letvica se nazire da je tu ne jedno janje završilo u želucima probirljivih gostiju. Kuharu debeljku ispred jednog od restorana otkinute ruke, ali i dalje svejednako poziva prolaznike na puru, kljukušu, lukmiru…

I jedan pretužan detalj, spomenik Dženanu Memiću, ubijenom na tom mjestu u veljači 2016. Zločinac nikad nije priveden sudu pravde, a o tome kako je država, umjesto pravog krivca, poturila neke koji, ispostavilo se, nemaju nikakve veze s tim, napisano je na stotine tekstova. I sve uzalud. Tuga. Od države.  

Lijevo od konjsko-fijakerskog parkinga dvodijelni spomenik nad spomen-kosturnicom s posmrtnim ostacima Ilidžanaca poginulih u Narodnooslobodilačkom ratu. Jednostavan: isklesani friz na kvadru i kubus s imenima. Službeno se svugdje navodi i godinama ponavlja da je na spomeniku 99 imena, ali ja, ne budi mi teško, prebrojih, triput, ima 101 ime. I da, neću reći ništa više, samo zamoliti da se baci pogled na fotografiju spomenika i na imena.

Hoteli su na drugu stranu, od fijakera prema gradskom središtu. Oko svih ugostiteljskih objekata uglavnom mir, tek oko jednog novijeg, pomalo pagodastog, puno radnika, praćenih orkestriranim brujem i zujem strojeva. Imena hotela, a uglavnom su napravljeni za Austro-Ugarske, mijenjaju se kako nestaju jedne i stasaju druge, nove države; kod nas se to često dešava pa ni ne vrijedi trošiti previše memorije na takvo što. Uglavnom su promijenjena i nakon posljednjeg rata pa ih poneki preostali predratni stanovnik i sad zove po starim.

Tamo ću s druge strane, sad prvo želim doći na kraj Velike aleje, do zadnjeg od 726 stabala platana i kestena. Nekako, jer se alejom može samo pješke, eventualno koturaljkama, a nisam ih ponio. Znači, sjesti u auto pa dobro zaokružiti i onda tražiti Vrutke; knjige kažu da se negdje u selu, na lokalitetu Crkvina, nalazi nekropola sa stećcima i ostaci predromaničke crkve, druga polovica 10. stoljeća. Tako dolazim na malo križanje između Stojčevca i Vrutaka. Putokaza nigdje, ni običnog, kamoli turističkog, pa ostaju ljudi, ali je rezultat mršav: „Da si, jaro, pit'o za Bihor, znali bi ti reć' za svako selo, ma za svaku kuću, a to što ovđe tražiš… To ako naiđeš na nekog od starosjedilaca, ovo ti je sve… (pogleda uokolo)… Bijelo Polje!“ „Hej, nemoj tako, i Gusinje… Piši, novinar, ako pišeš, il' pamti: i Gusinje!“ Hajd' dobro. I onda neko kaže Elidža, a vidiš da nije: „Ima i nas Sandžaklija, ih, puno nas je, al' ne upadamo u oči!“

Nakon poprilično lutanja i uzaludnog traženja starosjedilaca, napokon nailazim na dvije djevojke koje kažu da znaju gdje su stećci. Po njima su na kontra strani, u Stojčevcu. Prolazim pored simpatičnih potočića i mostića, neke i preskačem, ovo je nekad bilo vrlo lijepo uređeno izletište, ali stećaka nigdje. Posljednja nada su mi dvojica što roštiljaju pored jezerca: i oni znaju i odmah mi ih pokazuju, a usput upiru prstom i u zaravnicu u šumi, tu je, kažu, bila Titova vila. Od vila i predratnog restorana uglavnom su ostali kosturi, vide se s puteljka; žestoko je ovdje bilo u ratu, tamo negdje u selu vidjeh i jednostavni spomenik dvojici, Nedžadu Granulu Cigi i Harisu Opankoviću, koji su „položili svoje živote u oslobađanju Stojčevca“. Kad dođem do „stećaka“, ispostavlja se da je riječ o zaboravljenim betonskim saksijama. U povratku susrećem one dvije mladice – da, kažu, nisu nikad prišle blizu, mislile su da su to stećci.

Ostaje mi opet krenuti na drugu stranu, i to – al' nemojte me prijavit' – autom kroz aleju; ovdje joj je ionako kraj, zapuštena je, prolaz autom dozvoljen je vlasnicima obližnjih kuća, a nema ni fijakera ni ljudi. Zvirljam koliko je to moguće dok se vozi uskom cestom na koju autom ne bih smio i uskoro u oko doista upadaju stećci. Po knjigama bi ih trebalo biti 80, a uz njih zidine impozantne, više od 18 metara duge crkve, u čijim su ostacima, kao i u brojnim ravnim grobovima oko nje, pokrivenim sedrenim pločama, pronađeni novčići mletačkih duždeva Giovannija Dandola i Pietra Gradeniga, ali i stariji nalazi, uglavnom nakit. Stećke ću, dakle, opaziti u vožnji i moglo bi se zato reći kako imam sreće, ali ih – očito se radi o privatnom posjedu – vidim iza visoke žične ograde pa sve zajedno i nije neka sreća. Ne izgleda da ih je onoliko koliko knjige kažu, a zidine crkve su ionako posve nevidljive u visokom i gustom raslinju, budući da se preko ograde ne može, nema smisla, ostaje mi samo izmaštati.

U gradu se, ako ne računam kavu s prijateljicom Natalijom, neću zadržati dugo, mravinjak je to od auta i ljudi koja mi nimalo ne prija. Zabilježit ću tek jedan sigurno odnekud donesen stećak ispred neke državne zgrade pa pohitati ka staroj željezničkoj stanici, jednom od deset nacionalnih spomenika na području općine Ilidža. Tužna tema, jer zgrada samo što se nije srušila, jedan dio je davno ostao bez krova, makar sa stražnje strane u njoj i dalje radi neki očito hrabri staklorezac. Kad je izgrađena, 1892., bila je jedina na poširokom području, samo ona i pruga, ali se odavno našla usred naselja. Ni to, nažalost, nije bio dovoljan motiv za njeno spašavanje, jer ovako, postavši takoreći  spomeničko ruglo državi, bez sumnje broji zadnje dane. Unutra već rastu stabla, ukrašene drvene strehe i lúkovi, onaj prepoznatljivi alpski stil austrougarskog doba, kisnu i trunu, a smeća, vidi se kroz prazna prozorska okna, unutra i vani ima toliko da bi se moglo napuniti nekoliko „tamića“. „Ma migranti, nema fajde ni da sad zasučemo rukave i očistimo, to je tako peksinavo da to…!“, širi ruke, ne nalazeći pravu riječ, jedan od dvojice koji me pitaju šta to snimam. Ne kažem im ništa, ali je slika, dobro se sjećam, bila ista i prije pet i prije deset godina, kad o migrantima ni spomena nije bilo.

Proći ću i nekadašnjim centrom, zabilježiti čudni kameni spomenik ispred one šarene zgrade što baca na pseudomaurski stil i kavanicu sa desecima državnih zastavica pobodenih na rub krova, bezbrojni put se zadiviti ljepoti Bosne u onom dijelu gdje je okružuje zelenilo i sijeku minijaturni slapovi kojim je se usporava, pa okrenuti prema hotelima, samo sad s druge strane. Nisam, naime, povirio pred Terme, mada se, osim parkiranih auta i umjereno moderne arhitekture, svana nema bog zna što vidjeti. Hoteli „Austria“ i „Bosna“ čine jedan kompleks i oko njih je baš sređeno, ali šta s ruševnim kućama s druge strane ceste? Na jednoj, od koje je ostao samo prednji zid, još stoji plava pločica, Banjska 8, a uredno je, iako kuće više stvarno nema, prikačena i nova, dakako zelena. Šta ima veze što kuće nema, bitno je da su pločice tu. 

U prostranom krugu ljetne pozornice razmiljelo se nešto mladeži; i ja bih unutra, ali kako kad je zaključana? A onda vidim da se provlače kroz rupu u zidu pored jedne od kapija. Hajd' grafiti, hajd' povaljane table, ali je smeća opet toliko da se na nekim mjestima može lopatom zgrtati. Koliko vidim, ne smeta baš nikom. Na rubu prostrane ledine između hotela četvero djece se igraju na stećcima, a jedna od mama pokušava ih nekako postrojiti za fotografiranje na jednom četvrtastom. Otkud li stećci tu, da nisu možda s Crkvine?! Odgovora, naravno, ne znam.

Ustvari sam ovdje došao vidjeti ostatke ono na čemu je Ilidža i nastala, rimske terme. Istini za volju, nisu Rimljani alfa svega ovdje, ali se od onih prije njih na površini ne vidi gotovo ništa, tek poneki komad keramike. Butmirska kultura termin je vrlo poznat i raširen u europskom arheološkom miljeu, pogotovo što je pretpovijesno naselje u Butmiru najveće neolitsko naselje u čitavoj bivšoj nam državi. Nama laicima, običnim ljudima, teško je i zamisliti da je život ovdje, a tako kažu arheolozi, bujao 5100 godina prije nove ere, ali jest, baš-baš bujao pa, iako se istražuje već desetljećima, nema kraja niti će ikad biti istraženo sve vezano za to razdoblje i kulturu. Naravno da stručnjacima znače sve one kremene, kamene i koštane strelice, čekići, noževi, sjekire i ostalo, a meni je čudo – godinama već imam nekoliko finih primjeraka – butmirska keramika. I inače se „ložim“ na sve one loptaste i bikonične vaze, zdjele, šalice i ostalo, ali su – makar mi se možda samo čini – butmirske dopadljivije ukrašene nego ijedne druge.

Ali, ponavljam, sve je to pod zemljom, a od Rimljana je mnogo nečega ostalo i oku vidljivo, od ostataka sakralnih do ostataka, dakako, termalnih građevina. Nekad je sve bilo u komadu, dimenzija koje se mjere u desetcima, možda i stotinama metara, a dio je i sad na povelikoj ledini i tu je gradnja odavno zabranjena. Drugi dio je poprilično zarastao, to se već može polako početi nazivati šumom. Na prvu pomišljam da su poduboki kanali u tom dijelu nekakvi opkopi, ali mi naplaćivač obližnjeg privatnog parkinga kaže da su to ostaci tranšeja – ratna crta razdvajanja nije podijelila samo dvije vojske već i rimski građevinski kompleks. Ratne crte u međuvremenu je nestalo, ali je dio ispred nje ostao neuređen.

U taj dio spadaju i najbolje sačuvani, nekad uredni i ograđeni ostaci. Ograda je još tu, ali ne i kapija, s tim da je raslinje sasječeno i odloženo na gomilice da trune. Onaj što mi reče za tranšeju nudi me i da mi pokaže životinje isklesane u temeljima; treba, kaže, samo malo začeprkati, ima on i motičicu, nije problem. Jest da je službeno sve vrijedno preneseno u Zemaljski muzej, od mozaika, kao najznačajnijih nalaza, pa do svega onog što se uz to nađe, ali, ako je vjerovati mom „vodiču“, ponešto je, sada skriveno pod naslagama humusa, i ostalo.

Tuga je što nigdje u čitavom kompleksu nema doslovno nijedne table na kojoj bi stajao neki podatak, skica, bilo šta. Bio sam na prilično ovakvih mjesta u raznim državama i nigdje, baš nigdje nisam vidio da ovako značajni arheološki ostaci manje znače. A što i u ovom dijelu ima smeća, i to preko svake podnošljive mjere, to je je ne teško razumljivo već neshvatljivo. Da su Rimljani bili ovoliki peksini i da su ovoliko voljeli „sarajevsko pivo“ u limenci :-)