Vlašić: Od Boga dano, od ljudi… (dovršite sami)

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Miseca srpnja t. g. dogodi se u Travniku grdan događaj. Niki botanik dojde iz Nimačke iz Monochova, koji poče po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave. On govoraše da ga je njeko Društvo učeno botaničko poslalo da iztražuje trave po Bosni. Na Vlašić često je išo i trave brao, zatim složio bi trave nabrane u kartu, sve list pokraj lista, zatim ozgor po njima drugi list, i tako ih pun sanduk složivši, slao bi na Brod. Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.

Tako 1847. godine u ljetopisu bilježi fra Jako Baltić. „Niki botanik“ zvao se Otto Sendtner, a odličan esej o njemu, može ga se naći na internetskim stranicama Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića, napisao je Jozo Džambo. Počinjem ovako kako ne bih trošio previše prostora na vrijednost i originalnost biljnog svijeta Vlašića. Fra Jako je, dabome, malo pretjerao s onih „tri hiljade vrsti trava“, ali je sasvim dovoljna činjenica da je Sendtnera, profesora na sveučilištu u Münchenu, u Bosnu – a on izabrao Vlašić – poslala Kraljevska bavarska akademija.

Na Vlašiću u ono doba, osim stočarskih koliba i stada, nije bilo ničega pa se, penjući se iz Turbeta, pitam što bi sad Sendtner, ako se s boljeg svijeta sve vidi, mislio o Vlašiću. „Priroda travničke okoline nadmašila je sve moje predodžbe koje sam imao o ovome gradu. Divnijeg položaja teško se može i zamisliti“, kaže u opsežnom zapisu o putovanju i boravku u Bosni. Inače je u Bosnu i na Vlašić prispio baš u ovo doba godine, kad vidimo kako se budi život u svemu što je do prije neki dan izgledalo zanavijek mrtvo.

Kad se tek popne na vlašićki plato, sve je još uvijek prilično mrtvo. Ovdje su vikendice napravili oni što im je ćeif da nije daleko od Travnika, da su začas u prirodi i da im niko puno ne smeta. Neki se izmaknuli i podalje od ceste, ušuškali se u jelovinu, da im se niko ni slučajno ne nađe u vidokrugu. Uz sporedne, makadamske putove nađe se i poneka kuća u kojoj ljudi stalno žive, a i poneka ruševina, primjerice nekadašnji bife „Merak“; poizdalje izgleda da umjesto merak stoji metak pa se mislim: nije ovo mogao srušiti metak, možda granata.

U tom dijelu se nađe tek poneki stidljiv znak da se može kupiti sir, gdje ga zvali vlašićki, gdje travnički; ako i ima kakve razlike, znaju je oni što ga prave. „Niki botanik“ Sendtner na Vlašiću je proveo tjedan dana sa stočarima pa se pozabavio i sirom, zaključivši da se spravlja slično kao na Julijskim Alpama, s tim što je manje mastan i pikantan, što tumači time da ovdašnjem bilju nedostaju alpski mirisi. Inače je općeprihvaćeno mišljenje da su recepturu spravljanja jedinstvenog sira u ove krajeve donijeli srednjovjekovni nomadski Vlasi, poznati po stočarstvu, a po njima je Vlašić i dobio ime.

Kako se odmiče dalje, kuća i vikendica je više, a primjećujem i da su mnoge na prodaju. Table s ponudom za prodaju, ali ovdje već i za iznajmljivanje soba, često su ispisane i na našem i na arapskom jeziku, gdjegdje čak i samo na ovom drugom.

Na Gostilju se odvaja cesta ka Pougarju i tu je, kao i na svakom križanju, malo življe, ali još uvijek nije kao inače. Brvnarice u kojim se prodaje sir i ostalo prazne, bit će da je prolaznika zbog korone puno manje pa se ne isplati dežurati. Tek čabar na panju pored jedne daje do znanja da se do sira ipak može, samo se treba malo provrtjeti oko njega, začas će se neko pojaviti. S druge strane križanja majstori i irgeti užurbano rade, gradi se nova kuća. Nekoliko metara od ceste zeleno-bijeli spomenik palim šehidima I. čete Hamamđići. Selo je tu, blizu, i zove se Hamamdžići, ali je „autorima“ spomenika razlika između dž i đ očito samo nevažna sitnica. S obzirom na to da svega nekoliko metara od spomenika stoji poljski klozet, moram primijetiti da ni mjesto nije baš najsretnije izabrano.

Nakon što se prođe Gostilj, sve živne. Na livadama svako malo stada, a prvo „pravo“ selo su Mudrike. Selo je poveliko, raspršeno po pristrancima, podalje od ceste stoji i džamija, a na jednom brdašcu, uz proste seoske kuće, niče, kao Guliver između Liliputanaca, ogromna šestokatnica. Tu se reklame za prodaju sira, ali i suhog mesa, meda, jaretine i janjetine, jabukova ocata, aronije i kuća, gdjekad sve u jednom, smjenjuju kao na pokretnoj traci, i dalje uglavnom dvojezične. Kako se bliži Babanovac, tako ispred brvnarica, zakrčenih robom, vidim dežurne nane; ako i nisu tu, dovoljno je prikočiti i dok izađeš iz auta, makar samo da im slikaš štand, već su – kopaju tu, blizu, da ne gube vrijeme – ostavile motiku, brišu ruke o dimije i pitaju treba li što. Med je, dakako, pravi, malo će se ljutnuti što uopće pitaš, a ima ga iz nekoliko „ruku“, livadskog, bagremovog, tamnog i gotovo providnog, sa saćem i bez njega. Neki su se ovdje stvarno potrudili urediti prodajna mjesta, nije to više samo obična domaća radinost već čitava mala privreda, industrija, što onda mora uključivati i marketing.

Sve su to ipak samo sitne natruhe komercijalnog planinskog turizma, koji počinje od Fisove benzinske crpke, dopunjene apartmanima. Umjesto sitnih i uglavnom neuglednih, nerijetko i zahrđalih metalnih ploča pojavljuju se jumbo plakati, umjesto natpisa SOBE sada se nudi smještaj koji uključuje korištenje teniskih i drugih sportskih terena, bicikla i kvadova. Nestaju domišljate brvnarice, a umjesto njih su tu prodavaonice svega i svačega, usjajene i uglancane kao da su u po' čaršije. Tu je i neka vrsta ekološke granice: do prijevoja s crpkom na ne jednom sporednom puteljku mogu se vidjeti gomile smeća, čak i odbačenog namještaja i dotrajalih kućanskih aparata, odavde su, međutim, raspoređeni „zeleni otoci“, smješteni – što i nije baš najsretnije rješenje – u ružne betonske kućice. I džaba sve, baš pored jedne od kućica gomila šuta. Kontejner prazan. Uvijek se nađe neko kome je, očito, merak istresti smeće bilo gdje osim onamo gdje bi trebalo.

Promiču podaleko od ceste skrivena seoca, tamo još nije puhnuo dah uzavrelog turizma, ovaploćenog u nadi da će svako ko ima nekretninu na Vlašiću uskoro dočekati svojih pet minuta, a onda i toga nestaje. To je znak da sam na Babanovcu.

Cesta se križa, Vlašićka koliba je lijevo, Dolina panjeva desno. Iznad križanja jedna urušena vila i piramidalni spomenik. Čim je zarastao u trnje, odmah znaš, iako na njemu nije ostalo ni slova, da je partizanski. Da trnje ne bude usamljeno, uz ono što je nekad bio spomenik razasuto je i prilično smeća. Čudo živo kako ograda oko spomenika još uvijek stoji. Uvijek kad dođem do ovakvih mjesta, zapitam se kako je ovo moguće u zemlji u kojoj svakog dana osvane barem deset vijesti u kojima se neke smiješne političke i parapolitičke kreature, od kojih mnoge drmaju državom, entitetima, kantonima, općinama, nadmeću ko je veći antifašist. Nijedna narodna izreka nije bez veze, a jedna od najsadržajnijih je ona: Ko o čemu, kurva o poštenju.

Glavni dio Babanovca je onaj prema Vlašićkoj kolibi. Hoteli, vile po pet-šest katova i apartmanska naselja, kraja im nema, kafići, restorani, picerije, ćevabdžinice, saloni zabave… U kamen usječeno nogometno igralište koje se ne bi postidjelo bilo kojeg mondenog centra. Korona pa je sve prilično bezljudno, tek poneka majka da provoza dijete i nešto malo tinejdžera. Prvi ski-lift vidjeh još prije križanja i centra, uskoro će se s vrha jednog od okolnih brda, iznad samog naselja, u oči zadjenuti i skakaonica. Da ko god ispod nje, na sletištu, ne bi preko noći zatemeljio vilu, nađeno je odlično rješenje – parking, oplemenjen malom dječjom igraonicom.

Pješke se, uz ledinu, penjem se do skakaonice, makar do nje dopire i makadamski put. Po golom betonu nešto potpisa, manje nego li sam očekivao. Najbolji je, zbog slova koja polako uranjaju u zemlju, „Beba voljeću te“; možda je stajalo „do groba“ ili „do sudnjeg dana“, ali je zasuto zemljom. Kao kad dehidrirani žednik usred pustinje naiđe na natpis „Voda“ i kopa li kopa, sve dok ne otkopa i nastavak natpisa – „nije za piće“. I ispred skakaonice, na mjestu s kojeg se Babanovac najbolje vidi, prilično smeća. Dođe, bit će, mlađarija, popije koju i napuši se, pa se, osim svega, pentra po skakaonici, eno im potpisi na samom vrhu. Možda bih, željan malo adrenalina u sveopćem mrtvilu, i ja, iako nisam ni mlad, ni popio, ni napušen, ali ne da znak zabrane koji kaže kako je skakaonica u izgradnji i da je pristup zabranjen. Za znak bih lako, ali se preko povisoke armaturne žice naprosto ne može.

Obilazeći babanovačke zakutke, prolazim i pored višekatne ruševine, pocrnjele od dugogodišnjeg umiranja. Nekad davno, u normalna vremena, dok je Babanovac više nalikovao opuštajućem vikend izletištu nego sadašnjem betonsko-staklenom gradu, to je bila valjda najveća zgrada na čitavoj planini. U hotel su se smještali skijaši koji su ovdje dolazili na pripreme, posebno skakači i sudionici „Pokala Vlašić“, natjecanja koje je utemeljeno puno prije sarajevske olimpijade, još 1975. Hotel se – da se zađe u politiku, tu bi se već našlo i puno ironije – zvao „Banja Luka“. Ruševina budi razna sjećanja, nekom lijepa, nekom ružna, neko se tu zaljubio kao onaj s postolja skakaonice u Bebu, a neko ga prvi put vidio u ratu, dok su Vlašićem odjekivale eksplozije granata.

Babanovac je na određen način i „kraj svijeta“, barem onog što živi za gužvu i vrevu. Spuštam se pa ću prema Kneževu, doratnom Skender Vakufu. Prije toga kratko zastajem pored pravoslavnog groblja u koje su, pretpostavljam, dok je ovdje bilo Srba, vjerojatno pokapani umrli iz svih okolnih sela, a onda i ispred živopisne kuće s koje prolaznika obavještavaju da je to „Pčelarstvo Karahodžić“. Ne jednom sam čuo da je med koji proizvode Karahodžići doista, što bi Bora Đ. reci za onu lutku s naslovne strane, „savršenstvo bez mane“, u ovom slučaju bez imalo ironije. Nije reklama, ne znam ljude, ali svi kažu da je besprijekoran.

Na stranu prema Kneževu ću kako bih posjetio vlašićko Vitovlje. Ima još jedno, kad se uđe u općinu Dobretići, ono je službeno Malo, a ovo ovdje bi, kad već nije Veliko, trebalo da je „obično“. Obično, međutim, nije već sasvim originalno. Ukratko, Vlašić su dugo kontrolirale snage bosanskih Srba, a onda ga je, u rano proljeće 1995. zauzela muslimanska Armija RBiH. Vitovlje je iz rata izašlo praktički bez ijedne čitave kuće, a u travnički kraj se slilo na tisuće izbjeglih iz tadašnjeg Skender Vakufa, Kotor Varoša i okolnih mjesta. Onda se desilo čudo: sultan od Bruneja ponudio je da financira izgradnju novog Vitovlja. Rečeno – učinjeno pa je za kratko vrijeme niknulo novo naselje. Osim predratnih stanovnika Bošnjaka, tu su novi dom našli i mnogi njihovi protjerani sunarodnjaci, a od Srba, koji su činili blizu polovice stanovništva, ostalo je samo zapušteno groblje u strmini iznad ceste ka Kneževu.

Vitovlje je ostao službeni naziv, mada svako ovdje selo naziva Brunei, po velikodušnom donatoru, a Brunei se službeno zovu i vatrogasno društvo, nogometni klub i još neke udruge. Do prije nekog vremena selo je, gledano s ceste, bilo nalik maketi: sve kuće iste veličine, pored njih štale, između prosječene prave ulice. Sad već nije baš tako, neki su dogradili još štogod od pomoćnih objekata, neki obojili fasade, posadili voćke ili promijenili što drugo. Na najboljem mjestu fina džamija i spomenik za 12 ovdašnjih šehida i dvoje civila. Tužno je što većina ulica povelikog naselja još nije asfaltirana – ako je sultan mogao dati milione, morao se naći i neko ko će riješiti i ostale stvari.

U dnu sela, stotinjak metara od škole, još jedan partizanski spomenik koji broji posljednje dane. Između nekoliko stotina koliko sam ih vidio obilazeći našu i susjedne zemlje, ovaj u Vitovlju, makar je široj javnosti gotovo nepoznat, u umjetničkom smislu je jedan od najljepših. Bio, jer su od njega ostale samo krhotine poprilično zatrpane smećem. Nailazi jedan od mještana pa zastajemo u priči, dijeleći razočarenje: umjetnost je umjetnost i ne bi je trebalo rušiti. „Građevinac sam, ali…“, širi ruke, „ovo ovako nije lako bilo ni zamisliti, kamoli napraviti. To nisu radili zidari već umjetnici, al' hajd' ti to sad nekom ovdje reci…“

U povratku ću naići na još jedan partizanski spomenik, kocku sa simbolima partizanske borbe isklesanim sa svih strana. Srećom je sačuvana, još samo da i oko nje nije smeća. Zato je pravo osvježenje za oči hajr česma između Gostilja i Travnika, podignuta u spomen Enveru Seferu, mještaninu koji je najviše učinio da Gostilj dobije prvi vodovod u povijesti. Sav se, pričaju mi mještani, dao na to, najprije inicirajući pa agitirajući, skupljajući novac i dajući svoj. Obavio sve, razbolio se i umro. Vodovod ima i službenu spomen-česmu, na kojoj, među većinom arapskih rečenica, razabirem da su glavni financijer bili Ujedinjeni Arapski Emirati i tadašnji premijer Muhamed bin Rašid Al Maktum.

Za nekih vremena normalnijih od ovih koronskih na Vlašiću bi se vidjelo mnogo više, pogotovo kad bi se živ čovjek razlazao na razne strane, od nizina ispod Korićana i Imljana pa do visine od 1933 metra, do najvišeg vrha (O)Paljenika. Ni ne spomenuh ovčarskog psa tornjaka, stare planinarske kuće kod vrela Kraljice i na Devečanima, izvor Ugra, 15-metarski vodopad na Ugriću…

Moram se još malo vratiti u Bruneje. Znam da anegdotu znaju mnogi, ali sigurno ima i onih koji ne znaju. Anegdota, kažem, makar su me neki moji travnički prijatelji uvjeravali da se stvarno desilo tako. Elem, jedan iz Bruneja, Allah mu ne upisao u grijehe, popio koju više i takav došao kući. Kuće iste, raspored u svakoj isti, čovjeku se omakne i promaši kuću. Skine se, ne paleći svjetlo uvuče se u spavaću sobu, legne pored žene i… (Dalje se svira :) Sve prošlo uredno, al' njemu bî malo i… I utom bunovna žena, čiji je muž također negdje pijuckao, vrisne, skoči, upali svjetlo i vidi da u krevetu leži susjed. Nije jadna navikla :)

Moram se koju sekundu vratiti i na Otta Sendtera. Njegovo izučavanje vlašićke flore završit će, naime, krajnje neslavno, o čemu također izvještava fra Jako Baltić:  Ovi čovik učeni odajući povrh grada travanjskog izpod pećina tražeći trava s momkom, jedan derviš turski onog lita običavaše u pećini stati i s tim kod Turaka dobie ime evlie (svetac), koji bi rečenom dervišu nosili u pećinu jilo. Kad ugleda derviš ovog gospodina, poleti k njemu. Gospodin s momkom bježaše od zla, ali zlo za gospodinom, koga dostigav u čaršii na Lončarici, udari gospodina ni kriva ni dužna njekoliko put nožem velikim i grdno ga izrani. Turci drugi staše smijući se, brez otet čovika i obraniti. Derviš bude zatvoren, ali Turci su vezira mlogi molili da ga pusti. Kad vezir ne htide, psovali su što sveca apsi. Rečeni pako gospodin jedva se izliči i ode natrag, a mislio je i po drugim planinam po Bosni hodati.

Eto…