Banovići: Posipam se pepelom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ase leži Božićko Banović na svojoj zemlji, na plemenitoj Dramešini, a postaviše Hlapac i Obodin i Branko sa braćom.

Tako stoji na stećku u Banovići Selu, osam kilometara od općinskog središta. Natpis je vrlo jasan, ispisan, dakako, bosan(č)icom, a Banovići Selo drugi dio naziva nisu ni imali dok nije osnovana općina. Dotad se ovo područje nazivalo Litva, po rijeci što teče čaršijom, a onda je odlučeno da je Božićko  taman tolika faca da se čitava općina nazove po njemu.

Na ulazu u muslimansko groblje stoji spomenik ovdašnjim šehidima u formi turbeta, a u jednom kutku i jednostavan reljefni spomenik poginulim borcima NOB-a. Ispod groblja malonogometno igralište; djeca se razigrala, a jedna lopta im je nekad pobjegla čak do stećka i ostala tu, zaboravljena od svih. Natpisna tabla s podacima o spomeniku ižvrljana nečim oštrim, ali baš pomno, kao da se neko baš svojski potrudio. Drugi stećak, bez natpisa i s manje ukrasa, svako ko dođe ovdje vjerojatno samo ovlaš pogleda.

Za razliku od Kladnja, Živinica i nekih drugih općina ovog dijela Bosne i Hercegovine, gdje se stećci broje u stotinama, na banovićkom području jedva da ih ima, svega 13 na četiri lokaliteta. Nedavno je oko male nekropole Mramorje kod sela Hrvati izbila nemala svađa: za stećke se i znalo i nije, uglavnom za njih niko nije mario, pa su potovareni na kamion i odvezeni u Živinice. Banovićani su se, međutim, pobunili pa će biti ili su već vraćeni na izvornu lokaciju.

U selu Hrvati inače žive odreda Bošnjaci muslimani, kao što je to slučaj i istoimenoj mjesnoj zajednici u općini Lukavac, a Hrvati se zove i jedno selo kod Srebrenika. Kad je riječ o dvama stećcima u Banovići Selu, zna se da su ovdje doneseni s nekog područja što ga je zapasao ovdašnji rudnik uglja, a što se tiče Božićka Banovića, o njemu mi sve kaže jedan s pivom ispred seoske prodavaonice, uporan da i ja popijem jednu, „jučer bila plata“: „Da je taman Jovo il' Ivo, a ne Božićko, sad je u našem mezarju i naš je, je l' tako?!“ Naravno da jest, kao da uopće ima potrebe za raspravom. Pivo je „tuzlansko“ i očito nije bezalkoholno.

U Banoviće, odmah ću priznati, dolazim s izvjesnim predrasudama. Naša rudarska područja i naselja su, naime, često sasvim podređena rudarskoj eksploataciji, a ekologija služi da bi lokalni prirodoljupci imali na što trošiti živce, najčešće uzalud. Nakon što obiđem banovićko područje, neće me, kao u nekim susjednim mjestima, ugušiti pepeo iz tvorničkih dimnjaka već ću se ja posuti pepelom.  

Evo, naprimjer Zlača. Ima u nas izletišta i izletišta i svi se hvale kako je svako raj u malom. Onda, u skladu s tim, dragom Bogu ostave da se brine i o urednosti, čistoći, odvozu smeća, održavanju igrališta i klupa… Kad na Zlaču dođe kakav Slovenac, Nijemac ili Austrijanac neće primijetiti ništa čudno, njemu sve to izgleda normalno. Meni, međutim, izgleda da sam u Sloveniji, Austriji ili Njemačkoj, toliko je Zlača nenalik našim izletištima.

Nije to tako samo oko istoimenog hotela nego, izgleda mi, kilometrima uokolo. Nikad nikom se ne najavljujem pa tako dolazim i ovdje; da jesam, pomislio bih da su se uniformirani djelatnici J.U Zaštićeni pejzaž Konjuh aktivirali zbog toga, ali ne, i danas su se, kao i svakog dana, razmiljeli, uređuju, čeprkaju, sade cvijeće, kupe sve što se ikako može ubrojiti u smeće… Tako se u onih nekoliko kilometara za godina takvog rada sabralo svega pa između vitkih jela ugledaš šarenu dječju igraonicu, a na poljani igralište s tako brižljivo podšišanom travom da se ne bi osramotili kad bi iz šume ovog časa banula ekipa „Barcelone“ ili „Juventusa“. Panoa s kartama i detaljnim objašnjenjima svega što ovdje ikom može biti zanimljivo ima i više od desetak, a u kućici koja je i info točka dat će vam i lijepo osmišljene prospekte; želite li lutati šumom, obilaziti izvore, stići do vrha ili otići na drugu stranu Konjuha, ništa ne brinite, sve ima i na papiru. Na jednoj ledinici i dva stećka, ne znam nisu li to možda oni sporni, iz Hrvata? Ograđeni prostim direcima i baskijama, to je sasvim dovoljno, bez napucavanja i patetičnih patriotskih stihova i citata.

I oko motela besprijekorno uredno. Na fasadi vile „Sensi“, desetak metara od glavne hotelske zgrade, preslikana okolna priroda, po šumi načičkane nadstrešnice, pješačke staze obilježene, potočićima ostavljena potpuna sloboda da se igraju u svojim koritašcima. Jedino adrenalinski park iznad rječice Oskove nije u funkciji, ali je i to navedeno, da se neko, ne d'o bog, ne zaputi na drugu obalu pa završi u vodi. Dakle, od mene, često škrtog na ocjeni, čista petica.

Jednim od putova što vode ka Zlači naiđe se i kroz Mačkovac. To je druga točka istog onog razloga zbog kojeg se posipam pepelom. U kadru se najprije, ispod ceste, uz Oskovu, nađu dječja igrališta i nadstrešnice, a iznad ceste se neumorno niži vikendice ušuškane u gustu svjetlucavu crnogoricu; primjećujem i nekoliko finih brvnara. Opet je sve besprijekorno uredno, kao i koju stotinu metara dalje, oko restorana „Brana“ i onog po čemu je tako nazvan, ustave na Oskovi, koja ljeti postaje glavno kupalište, takoreći „banovićko more“.

Ipak, sva je ta ljepota u Mačkovcu samo sporedna stvar, a glavna je Etno avlija „Mačkovac“. Posjetio sam mnoga etno-sela, nema čega tu nema, a ponajmanje onog što sugerira prefiks etno. Često se krene s tim, onda apetiti porastu pa iz svega iždžikljaju maltene srednjovjekovni zamci, opremljeni – tako je valjda bilo i tijekom srednjovjekovlja – bazenima, saunama, welness centrima i svim ostalim što je, je li, naš prosti seljak imao otkad zna za se.

Čovjek koji stoji iza Etno-avlije „Mačkovac“ zove se Refik Halilović i srest ću ga u uličici koju je, gradnjom niza brvnara, sam napravio. Čovjeka nisam znao, ali mi je istog časa postao „sumnjiv“, budući da je, a bilo je oko 9 ujutro, u ruci nosio fenjer. Da je uskrsnuo Diogen, to je i meni, vječito ornom za sve moguće maštarije na svijetu, malo previše, a i ako jest, sâm sam na sokačiću i ovdje uzalud traži čovjeka. Ispostavit će se da je fenjer samo jedan od doslovno tisuća i tisuća eksponata u mačkovačkoj etno avliji.

Ukratko, ovdje se nije desilo ništa od onog što rekoh za etno sela što prerastu u male kraljevske utvrde. Refik je napravio sve da se svaki gost, a u većem broju međusobno povezanih dvorana može ih stati nekoliko stotina, osjeća posebno i da mu se život, htio ne htio, dok obavi ono zbog čega je ovdje došao, ponovno odmota od prvog uznavanja, onog dok cupka, nagnut nad obruč dupka, pa sve do časa kad se osvijesti i vrati u stvarnost. Ne znam kakav bi, pak, mogao biti onaj ko i nakon što odavde ode još dugo u glavi ne premotava viđeno u etno avliji.

Svana, s parkinga, Refikov „projekt“, u koji je, svjesno ili nesvjesno, uložio cijeli život, ni ne izgleda ništa posebno: tornjić nalik crkvenom zvoniku, duguljasta ostakljena nadstrešnica, kamena kapija i onaj niz kućica pod kaplamom s čardačićima i badžama na krovovima. Okolo parkirane zaprege, kočije, vršilice i slična sokoćala kojim baš ni ne znam namjenu, u onoj ostakljenoj nadstrešnici mala izložba znački, proizvoda čibučarskog, stolarskog i drugih zanata. Na ulazu imitacija prometnog znaka zabrane „Zabranjeno sikiranje“.

Sve mi je to nekako poznato, to je neka vrsta recepta za uređenje etno sela, ali je sve to doslovno ništa u odnosu na ono što ću vidjeti unutra, a puno prije kraja dvosatnog obilaska shvatit ću da se radi o najvećoj etnografskoj zbirci u Bosni i Hercegovini. Čast institucijama, državnim, entitetskim i gradskim muzejima, svugdje se može vidjeti štošta posebno, ali se sve što oni imaju i puno više od toga može vidjeti na jednom mjestu, u Mačkovcu. Nisam brojao zanatske radnje, ali ih je barem desetak, od već spomenutih pa do kovačke i kolarske, a koliko je izložaka, to sigurno ni ublizu ne bi pogodio ni Refik Halilović. Istina je da muzeolozi ljepše slože izložbe u odnosu na pomalo pretrpane zbirke u Mačkovcu, ali koga baš zanima nešto iz našeg etnološkog naslijeđa i to nešto ne može naći nigdje, spreman sam kladiti se da će to ugledati ovdje.

Nisu, naravno, zanatski proizvodi jedino, tu su i narodne nošnje, nekadašnji kuhinjski pribor i posuđe, zbirka starih instrumenata, konjske opreme, oružja, pokućstva, grnčarije… Originalni mlin koji još uvijek radi, iza jednih vrata krije se ženski zatvor :), a nasred dvorišta stoji  bunar želja.

Ne bi imalo smisla ne spomenuti ni arhitekturu etno avlije, a u okviru nje i bezbroj zaboravljenih detalja. Svi se sjećamo nekog originalnog prozora, vrata, kapije, zvekira iz odavno već maglovitom skramom prekrivenog djetinjstva, a sjetimo ih se kad ih negdje, ako nam se to uopće desi, ponovno vidimo. Ovdje je odnekud prenesena i kompletna begova kuća, ansambl koji nimalo ne zaostaje za sličnim mjestima uređenim od stručnjaka i financiranim od države i institucija; na ulazu stoji da je u njoj 1966. godine sniman film „Ugljar“. Šišeta, ćilimi, ponjave, serdžade, sehare, starinske zavjese i krpe s natpisima, šibičnjak i slična zidna „ostava“ za četke i češljeve, sve je onakvo kakvo je nekad izgledalo.

Etno avlija se našla čak i na poštanskoj marki BH pošte, a priznanja na zidovima, iz naše i susjednih država, toliko je da je prostora odavno ponestalo pa ih Refik, kaže, već dugo samo slaže na gomilu. Zadivih se ovom čovjeku, ali se i zapitah: da je svaka stvar stajala i samo jednu marku, a ima ih koje su i stotinama puta skuplje, ogroman je to novac! Sreća pa restoran odlično radi, ne dolaze ovdje samo Banovićani već mnogi potegnu i puno izdalje, i izvan Tuzlanskog kantona, ali se Refik nikad neće obogatiti – sve što zaradi, barem meni tako izgleda, potrošit će na nabavu ili izradu još što čega što je negdje nekad vidio ili barem izmaštao,  a nedostaje mu. Ako uopće ima išta s prefiksom etno da se ovdje ne može vidjeti.

I Banovići su poprilično uredno naselje. „Komunalce“ zatječem kako u gradskom parku, u velikoj okrugloj plohi, sade cvijeće, a drugdje po gradu već ima nasada što su se fino „primili“. Dok drugdje slična mjesta u središtu grada gotovo po pravilu zauzimaju spomenici poginulim u našem posljednjem „nesretnom“ ratu, baš kao da za njega niko nije kriv i da ima sretnih ratova, ovdje su prednost dali onome od čega je gradić nastao i ko ga je izgradio. Stameni i stasiti rudar s rudarskom bušilicom na postolju djelo je tuzlanskog kipara Dragiše Trifkovića.

Ovo područje za srednjovjekovlja je pripadalo prostranoj župi Soli, a župa Dramešin(a) nastala je kasnije, njenom podjelom na tri manje. Za osmanlijske vlasti će također pripadati različitim nahijama i kadilucima, A Banovići, današnje Banovići selo, bit će, uz Tuloviće, Grivice, Treštenicu, Podgorje i Bratehniće, današnji Repnik, navedeno u prvom sumarnom popisu zvorničkog sandžaka, 1519. godine. U drugom popisu, 14 godina kasnije, znamo i za podatak da u Banovićima ima 25 kršćanskih i četiri muslimanska domaćinstva, a sličan omjer je i u ostalim spomenutim selima. Znatnije naselje ne formira se ni u doba austrougarske vladavine, makar su novi gospodari vrlo brzo prionuli na iskorištavanje šumskog i, u manjoj mjeri, rudnog bogatstva ovog kraja, a ništa značajnije na tom planu neće se desiti ni za trajanja Kraljevine Jugoslavije, iako će se tada započeti s velikim ulaganjima u eksploataciju uglja. U njenoj socijalističkoj sljednici ovaj kraj će, upravo zahvaljujući ogromnim rezervama uglja, biti označen kao vrlo perspektivan za razvoj pa će prva omladinska radna akcija, o kojoj se pjevalo po cijeloj državi (Brčko – Banovići to je naša meta, izgraditi prugu još ovoga ljeta), biti organizirana s ciljem izgradnje 92 kilometra duge pruge Brčko – Banovići. Tako nekako, prvi put u povijesti, na ovom području nastaje i gradsko naselje, današnji Banovići. Odmah je, 1946., paralelno s izgradnjom pruge, službeno osnovan i  Rudnik mrkog uglja „Tito“. Druga Tita odavno nema u nazivu, a rudnik je i dalje, s blizu 3.000 zaposlenih, okosnica opstanka i daljnjeg razvoja ovog kraja.

O sedamdesetak godina rudarenja najviše se može doznati u Muzeju rudarstva i željeznice, osmišljenom na otvorenom prostoru preko puta upravne zgrade rudnika. Naredani su tu raznorodni rudarski strojevi, ponajprije specijalni bageri, a jedan, ruske proizvodnje, viši je i veći od omanje stambene zgrade. Posjetitelje dočekuju dvojica koji su čitav život proveli u rudniku i znaju sve o svakom od strojeva, ali se muzej može obići i kad oni odu kući. Za razliku od drugih muzeja, ovdje se, naime, ništa ne može ukrasti, budući da je svaki eksponat težak barem desetak tona. Uz strojeve stoji i kip tužne rudarske majke što tuguje za nastradalom djecom. Nesreće pod zemljom su, znamo, gotovo neizbježne, pogotovo u rudnicima uglja, pa nisu mimoišle ni banovićki kraj. Bilo ih je još, ali se pamti ona iz 1962., kad su poginula 53 rudara, nakon čega je vjerojatno i nastao kip koji spomenuh, a nesreća u rudniku Kreka koja se desila u ljeto 1990. ostala je, sa 180 žrtava, zapisana kao najtragičnija ikad u jugoslavenskim rudnicima.

Zasad je, dakle, muzej na ledini, ali se, rekoše mi ona dvojica, planira izgradnja velike dvokatnice u formi rudarske svjetiljke. Naravno da bi parna lokomotiva, utovarivači i grdosije od bagera i dampera ostali vani, ali bi unutra bile postavljene zbirke svega vezanog za sedam desetljeća rada rudnika. Kad se najavi veća skupina turista, odavde, u starom „ćiri“, kreću i u obilazak grada i površinskog kopa Turija. Dugoročni plan predviđa da „ćiro“ jednom krene i ka Oskovi, a odatle sve do Mačkovca i izletišta na Zlači. Fin plan, još samo da je koji milijun maraka da se i realizira.

Grad se inače nije znatnije promijenio u odnosu na predratna vremena samo što je, uz jedva nekoliko izuzetaka, većina sivih socijalističkih zgrada dodatno posivjela. Izuzetak je vjerski segment pa se na obodu grada podiže ogromni islamski centar od kojeg je dosad dovršena samo džamija. Banovići su nastali u doba kad je ispoljavanje vjerskih osjećaja formalno bilo dozvoljeno, ali stvarno u gradićima koji su nastajali „nije bilo mjesta“ za izgradnju crkava i džamija. Tako su i Banovići, unatoč golemoj muslimanskoj većini, raspad Jugoslavije dočekali bez džamije.

Druga promjena je, sasvim očekivano, segment vezan za posljednji rat. Središnji spomenik šehidima i poginulim borcima, skroman, s općinskim grbom okruženim pločama s imenima poginulih i natpisom na našem i na arapskom jeziku, stoji ispred zgrade Općine. Drugi se, fontana ukrašena ljiljanima, nalazi u pristojno uređenoj pješačkoj zoni, a treći, u formi turbeta, blizu direkcije rudnika, gdje su, na odvojenoj ploči, izdvojena imena rudara poginulih u postrojbama Armije RBiH.

To su, eto, Banovići, grad rudara i prostor čiji ljudi znaju cijeniti i čuvati prirodu. Toliko da bi se mnogi mogli ugledati na njih.