Blagoevgrad: Stari dio sačuvan, novi dio nacrtan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Gornja Džumaja, tako se do 1950. godine zvao Blagoevgrad, glavno gospodarsko i kulturno središte jugozapada Bugarske. Džuma je, znamo, muslimanska molitva petkom, a ovdje je stajala džamija u koju se stanovništvo iz okolnih mjesta slijevalo na molitvu. To će reći da je Blagoevgrad, sve do oslobođenja od tuske okupacije, 1912. godine, bilo mjesto s većinskim turskim stanovništvom, a onda se, dakako, sve promijenilo pa je Turaka danas u gradu jedva stotinjak. Dimitar Blagoev bio je, pak, utemeljitelj Bugarske radničke socijaldemokratske stranke, preteče Komunističke partije Bugarske. Iako rođen daleko odavde, u Zagoričanima kod Kostura, u Egejskoj Makedoniji, neko je, čitaj Centralni komitet KPB, Gornju Džumaju odlučio nazvati po njemu.

Ja sam Blagoevgrad doživio u trima cjelinama, a prva je brdo Loven iznad grada, bez ijednog stanovnika. Izdvajam ga jer je to u doba socijalizma bilo glavno hodočastilište s nekoliko velebnih spomenika. Glavni je kip žene dugih pletenica, bose, u bugarskoj nošnji, mirne, oštrog pogleda usmjerenog negdje pokoso od središta grada na koji gleda. Iza leđa joj je spomen-kosturnica i osam ploča s imenima ovdašnjih partizana poginulih tijekom Drugog svjetskog rata. Na postamentu od duga vremena patetični i sad već pomalo ofucani stihovi najvećeg bugarskog pjesnika, Hriste Boteva, o tome kako oni koji padnu u boju za slobodu ne umiru.

Ovdje su, naime, odavno umrli, niko im više ne dolazi, a rijetko ko i na obližnji spomenik poginulim u Balkanskim ratovima i kasnijim osloboditeljima Gornje Džumaje od Turaka, skraćenu piramidu od kamenih gromada, uz koju stoji grob učitelja Dimitra Mite Markova (1840.-1876.). Podigao je 1876. Travanjski ustanak protiv Turaka. Ustanak je završio neslavno, s oko 30.000 žrtava i više od 200 opljačkanih ili potpuno spaljenih sela, a sam Mite na vješalima.  

Prazan je i napušten i Lovenski dom, nekad elitno odmaralište socijalističkih zaslužnika i podvižnika. Iz ulaza i s balkona mu izdžikljali visoki bagremi, izgleda kao da je zaostao iz nekog svijeta kojem je vrijeme davno iscurilo.

Druga cjelina, stari dio grada, zvan Varoša, nalazi se ispod samog Lovena i prilično je vjerna slika nekadašnje Donje Džumaje, točnije njenog i tada rubnog dijela, u koji su se još za osmanske vladavine naseljavali Bugari iz okolnih područja. Kuće uglavnom prizemnice ili katnice u starinskom, „balkanskom“ stilu, poneka i s izbočenim gornjim dijelom, često i sa zanatskom radionicom u prizemlju, baš onako kako su čaršije izgledale u tursko vrijeme.

U jednoj nalazim Hristu Georgieva, majstora za izradu onih špicastih opanaka koje se kod nas obično „krsti“ kao srpske. Čudi se kad mu kažem da je u čitavoj Bosni i Hercegovini ostao, koliko znam, jedan jedini majstor opančar, onaj Visočanin što ga zovu Brk, i da se opanci kojih kao suvenira ima gdjegdje kod nas ustvari uvoze iz Srbije. Hristo je zanat učio od starih majstora, onih iz vremena kad opanci nisu bili samo dio narodne nošnje već svakodnevna obuća kod ovdašnjeg seoskog svijeta, pa ih tako i izrađuje, vješto, bez ikakvih modernih uređaja, čekićem i škarama kao glavnim alatkama.

U drugoj su dvije gospođe, ne zapisah im imena, iz male privatne tvrtke „Ševica“, a specijalizacija im je – ševica u bugarskom nije ptičica, o nekim drugim asocijacijama da se i ne govori, već vez! – izrada i obnova bugarskih narodnih nošnji. Vlasnik Jordan Simonski nije tu pa su ispočetka malo suzdržane, kao ne znaju one smiju li pričati za medije, a onda mi, ponosne na ono što stvaraju, pokazuju ne samo primjerke nošnje već i ukusno izrađene stolnjake, ikone i drugo. Neko će reći suveniri, ali ja u svemu vidim dopadljiv spoj zanatskog umijeća i umjetnosti. Nije slučajno što su prošle godine osvojili državnu nagradu „Zlatna muza“ za originalan igraći kostim, pogotovo što iza nagrade stvarno stoji struka, Udruga koreografa Bugarske.

Ispred treće, ateljea kao i u „Ševici“, odmaraju troje djelatnika Art studija „Izobrazitelno iskustvo“. Naziv navodim jer baš i nisam siguran kako bih ga preveo, uglavnom članovi studija uče djecu narodnim plesovima, igrama i običajima, organiziraju radionice kojim se trude sačuvati takve stvari od zaborava i, tvrde, imaju u tome velikog uspjeha. Točno preko puta, vjerojatno nimalo slučajno, spomenik – troje djece, dva dječaka i djevojčica, u rukama drže ptice i taman ih puštaju da polete u slobodu.

Tako obiđoh još kojekakvih radnji i ateljea, upoznah baš-baš zanimljivih ljudi, predanih ideji da od zaborava sačuvaju sve što se ikako da sačuvati, a ambijent je uglavnom oplemenjen bugarskom narodnom glazbom, dakako starom, što „miriše“ sasvim poznato, kao da smo odrastali uz nju: Boris Mašalov, Đurđa Pindžurova, Atanaska Todorova, Georgi Čilingirov…

Zanimljive točke kao da su se još prije jednog-dva stoljeća same rasporedile tako da ne bude nijedne „dosadne“ uličice ni sokačeta. U jednoj tako nailazim na rodnu kuću Georgija Izmirlieva zvanog Makedonče (1851.-1876.), najznačajnije ličnosti Blagoevgrada. Kasnije ću vidjeti da je glavni gradski trg, inače jedan od većih u europskim razmjerima, nazvan po njemu, a na trgu, ispred zgrade gradske uprave, i njegovu bistu. Također je bio jedan od vođa Travanjskog ustanka, a završio kao i Mite Markov – zarobljen i obješen. Nedaleko od nje rodna kuća skladatelja i dirigenta Kirila Stefanova, a onda i nekakva Kuća matematike, kao ukradena sa stare razglednice. Uz nekoliko kuća, na zidićima što ograđuju dvorište, izložene vunene prostirke. U donjem dijelu, sve smješteno u starim kućama, malo lutkarsko kazalište i mala gradska knjižnica, u ulici iznad nje dva, izgleda mi, napuštena umjetnička studija, čim je na vrata jednog postavljen kostur starog otomana i zalijepljena smrtovnica. Samo malo dalje podružnica Makedonskog znanstvenog instituta iz Sofije.

Glavna građevina u Varoši je crkva Vavedenja (Prikazanja) Bogorodičinog. Pseudobazilika s narteksom i polukružnom apsidom, s trijemom omeđenim kolonadom, takve baš obožavam, podignuta dozvolom turske vlasti još 1844. Freske majstorske, sve velika imena poput Mihalka Goleva, Kostadina Marunčeva ili Dimitra Sirlestova, a ikona ima i starijih od crkve, primjerice Hrista Dimitrova ili čitave zbirke djela znamenitih Tome Višanova i Dimitra Molerova, plus, na sve to, rezbareni ikonostas majstora europski poznate samokovske umjetničke škole. Uza sve, u crkvi je i granitni sarkofag, grob mitropolita Borisa Nevrokopskog, a manji je grob kolege mu Pimena Nevrokopskog.

Spomenika oko crkve toliko da sve djeluje malo prenatrpano. Na jednu stranu, dijagonalno kutu crkve, jedan masivni, službeno nazvan Memorijal Delčev rod, poginulim u oslobađanju grada od Turaka, svima, ali su dvojica kapetana i dvojica poručnika posebno izdvojeni. Dominiraju nekoliko metara visoki mozaični prikazi ustanka. Jedna spomen-ploča s postoljem kazuje da je Vasil Levski u crkvi osnovao odbor za podizanje ustanka. Bistu je dobio Konstantin Kote Čorbadžigošev, preporoditelj i revolucionar, a kao bogati trgovac i jedan od financijera protuturskih ustanaka. Na masivnoj kamenoj kocki urezano je ime majora Ivana Pavloviča Orlinskog, zapovjednika ruskih trupa koje su grad od Turaka oslobodile još 1878., da bi kasnije ipak bio vraćen Turskoj. Došao, obavio zadatak i nakon nekoliko dana umro – zanimljivo! – upravo u crkvenom dvorištu!

Vododijelnica i gradodijelnica, stari i novi dio, rijeka je Bistrica, a na liniji razdvajanja stražari legendarni Iljo Vojvoda, pravim imenom Ilija Markov Popgeorgiev, znan i kao Dedo Iljo Maleševec, još više kao posljednji hajduk ovih krajeva, slavljen i u susjednoj Makedoniji, gdje je, u Berovu, i rođen. Hajdukovao, četovao i ratovao po Makedoniji, Bugarskoj i Srbiji, gdje god je ko htio ustati protiv Turaka, a teško ranjen se sklonio u Rumunjsku. Opjevan još za života, umro je prirodnom smrću u Kjustendilu, blizu makedonsko-bugarske granice. Drugi stražar je, stotinjak metara dalje, Ičko Boičev, još jedan revolucionar oko kojeg se otimaju Makedonci i Bugari. O tome svjedoči i natpis na postamentu: Ja sam makedonski Bugarin i ne odričem se svoje nacionalnosti. Je li to rekao ili nije, ko će znati, uglavnom Makedonci tvrde da je njihov, a Bugari ne daju ni oslovit'. Ičkov spomenik sigurno nije slučajno postavljen svega koji metar od nekoliko starih topova: Susjedi su susjedi, ali ćemo za Ička, ako treba, i ratovati. S te strane Bistrice nemoguće je, povisok je, zaobići i spomenik Hristi Botevu ispred Povijesnog muzeja. Da ga (slučajno) već nisam upoznao po faci, uzalud bih se trudio dešifrirati potpis, jedino slovima ispisano na spomeniku, bez  drugog podatka o kome je se radi.

Uz nekoliko česama umjetničke izrade, to je to u kvartu Varoša, a novi dio je stvarno novi, bez ijednog kućerka koji bi podsjećao na staro. Na to ukazuje i skulptura na ulazu iz pravca Sofije, nešto kao odlomljeno krilo zrakoplova pretvoreno u tobogan i ukrašeno zvjezdicama Europske unije čiji je Bugarska član od 2007. Bugari su, pak, „ludi“ za spomenicima svake vrste; i pobrojati ih na glavnom trgu i oko njega velik je posao, kamoli o svakom u čiju su čast postavljeni napisati rečenicu-dvije. Najveći je onaj Goceta Delčeva. Čudno, zna se da se Delčev borio protiv priključenja Makedonije Bugarskoj i bio jedan od osnivača Vnatrešne makedonske revolucionarne organizacije (VMRO). Uzalud sve, Bugari ga smatraju svojim, Bugarinom, jedan su grad, kao i Makedonci prijašnje Carevo Selo, sadašnje Delčevo, nazvali po njemu, i to prastari Neurokop. Slijedi spomenik-postament s imenima trojice članova Oblasnog komiteta Komunističke partije Bugarske, na tom je mjestu bio ratni zatvor, a oni se 1942. našli iza rešetaka. Sa strane, u malom parku, malo drugačiji pametnik, kako ovdje kažu za spomenike: pri vrhu mramorne kocke simboli judaizma, kršćanstva i islama, a ispod žalopojka i apel: Zašto smo vječito podijeljeni kad je Bog jedini iznad nas? Podignut 1949., kad je trg tek dobivao obrise, a u potpisu Krsto Hadžiivanov. Onda fontanica s dječakom i ribom što oboje zure u nebo čekajući kišu pa, okružen cvjetnim nasadom, kamen s pločom na kojoj je zahvala časnicima i vojnicima 7. rilske divizije, oni su 1912. donijeli slobodu Gornjoj Džumaji i „sjedinili Pirinsku Makedoniju s Majkom Bugarskom“.

Još jedan ima, blizu srednje fontane, sa sličnim motivom, na zidu, neklasičan, poginulim za ujedinjenje i nezavisnost Bugarske, a drugačiji od drugih je, također uklopljen u fasadu, i spomenik Nikoli Vapcarovu, revolucionaru i komunistu, ali i piscu, pjesniku, dramaturgu i kritičaru, posthumno prevedenom na više od stotinu jezika, strijeljanom od fašista 1942. Naravno da Dimitar Blagoev, ako je već grad nazvan po njemu, također nije mogao biti izostavljen, dapače, samo je na Goceta Delčeva potrošeno više bronce. Zamišljen kao kakav stari striček što čeka smrt, u sjedećem položaju i sa štapom u ruci, teško da bi se, ako se ne zna, moglo i naslutiti da je dizao revoluciju. Doduše je i umro u 68., što se onda smatralo podubokom starošću. Malo po strani je, ali s glavom uklopljenom u postament umjesto, kako je uobičajeno, na njemu, stoji Ivan Iliev Tanev, još jedan od revolucionara; rekao bi čovjek da se ovdje nikad ništa i nije radilo nego samo dizale revolucije. Glavni organizator Komunističke partije u Blagoevgradu, nakon što se, ljevičarskih pogleda, malkice posvađao s drugovima iz prethodne stranke, VMRO. I to mu je došlo glave: sačekali ga u prosincu 1923. ispred kuće, isukali nožine i – kraj priče. U hladovini kraj njegova spomenika jedno me fino društvo nudi hladnim pivom, a jedan od petorice posebno je uporan – ima u Bosni, u Bihaću, brata pa ga, je li, uzela neka stuga.

Trg inače s čitave jedne strane zatvara ogromna zgrada Američkog sveučilišta u Bugarskoj, a kad se zna da već desetljećima djeluje i državno sveučilište „Neofit Rilski“, Blagoevgrad je u dobroj mjeri i studentski grad, makar se to na ulicama baš i ne vidi. Oko trga se nanizale i druge važne zgrade, opera, knjižnica, muzeji, a sama glavna fontana, smještena ispod razine trga, veličine je naših većih trgova. Tako to biva kad se grad nacrta, onaj stari ostavi kakav je bio, a novi gradi da može potrajati i funkcionirati narednih stoljeća. Trg napuštam redajući se kao peti u kiparsku instalaciju "Čekanje, odmor i šetnja" Pavela Koičeva. Jest da je onih četvoro crno, a ja u oker-plavoj kombinaciji malo šljaštim, al' lako je njima, ne smeta im 30 + Celzija.

Preko Bistrice prelazim drugim mostom i zastajem uz stvarno dopadljiv spomenik s grbom grada, zahvalnicu svima koji su dali svoj obol obnovi grada nakon apokaliptične poplave ljeta 1954., ali mi pozornost privlači druga slika: u rijeci ono što se kod nas zove benat, u njemu jedan dečko i dvije djevojčice, ustvari malo više i starije od djevojčica, a obje bez gornjeg dijela kupaćeg kostima. Neću ovdje, naravno, staviti fotografije napravljene zumom, ali sam baš iznenađen. Vide to i neki od prolaznika, drugi zastaju i gledaju, neki i snimaju, desetine snimaka koji će ko zna gdje završiti. Kod Roma je to tako, kažu, a jedan doziva jednu od onih dolje. Mici, tako je zove, i odaziva mu se, a kad joj pokazuje na podobro propupale grudi, samo odmahuje rukom i nastavlja s bućkanjem.

Posljednji bilježim još jedan impresivan spomenik, Makedonsko-edirnskoj miliciji, ljudima koji su u danima borbe za oslobođenje od Turaka odigrali značajnu ulogu. Riječ je o dobrovoljcima, pa oni i čine bazu spomenika, a natkriljuje ih brončani lik nazvan „Zov pobjede“.

Njih je zvala slast pobjede, mene, nakon lijepe šetnje Blagoevgradom, zovu neka druga mjesta. Valja meni preko rijeke...