Nacionalni park „Krka“: Gle, jedna duga u vodi se stvara, i sja i dršće u hiljadu šara...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Internetske stranice Nacionalnog parka „Krka“ popogledam godinama, al' nekako se – širok li je svijet bio prije korone! – uvijek nađe nešto preče. Ovaj put sam čvrsto riješio baš na tu stranu i nimalo se nisam pokajao.

Nekoliko bitnih točki, onih po sjeverozapadnom rubu Nacionalnog parka (manastir Krka, rimski Burnum i slap Manojlovac) već sam se dotakao u putopisu iz Kistanja. Odmah ću reći: hvala Upravi, dali su mi dozvolu da tri dana mogu skitati područjem Parka, ali bi trebalo puno više dana da se obiđe i vidi baš sve. Do njih, dakle, nije, ljubazna Tihana Jurić čak je dopustila da sâm izaberem dane, a za onoliko koliko sam ih imao na raspolaganju pokušao sam vidjeti ono najzanimljivije.

U obilazak središnjeg dijela Parka polazim od najpoznatijeg speleološkog objekta, Oziđane pećine. Ima pećina, pećinica i pripećaka, kažu ljubazni domaćini, barem četrdesetak, ali je pristup uređen jedino do nje. Može se pješačkom stazom, može autom na par minuta do ulaza, a i uz 517 drvenih stepenica „zalijepljenih“ uz gotovo okomitu stijenu iznad Roškog slapa. Rano je jutro, rampa za pristup Slapu bit će podignuta tek za sat vremena, što drugo uraditi nego krenuti stepenicama. Nije baš šetnja, uspon je velik, zahtjevno je, ali vrijedi, jer kako iza leđa ostaju odmorišta, pogled između visokih stabala divljačne šume je sve ljepši. Broj jedan su ipak Ogrlice, djelić Krke isprepleten desecima što duguljastih, što okruglastih travnatih otočića koje oplakuju plitki mrežasti slapići. 

Oziđana pećina je stanište ljudi još od neolita pa narednih nekoliko tisuća godina. Bit će, stepenica tad nije bilo, da su se do nje spuštali, a ne penjali kao ja, a osim što su se u njoj mogli skloniti od kiše, jamčila je, kako je „sakrivena“ od svijeta, i sigurnost. Ponešto od onog što su koristili, fragmenti keramičkih posuda, životinjske kosti, kamene i koštane alatke, ostavljeno je da posjetitelji mogu vidjeti kakav je bio život tog doba, a dodane su dvije prilično vjerne ljudske figure. Iza pretpovijesnih stanovnika ostala su i dva dječja groba. Plitka je, svega 59 metara, čvrstih stijena, bez nekih posebnih ukrasa kakve smo navikli vidjeti u mnogim drugim pećinama, poniska pa treba dooobro paziti glavu. Ipak na kraju ne mogu reći, valjda jer sam bio u mnogo pećina, da sam posebno impresioniran, ali oni koji baš nisu bliski speleologiji i arheologiji, pogotovo kombinaciji te dvije stvari, sigurno ostanu zadivljeni.

Svako uzbrdo ima svije nizbrdo i začas sam, svrativši samo do malog vidikovca kod jednog od odmorišta, na ulazu u područje Roškog slapa. Da je lijep, jest, a da sam volio da je ponton-vidikovac bliže, jesam. Slap se sigurno bolje vidi od kraja jeseni do prije početka proljeća, kad je vegetacije manje. Ovako su svi pogledi usmjereni na glavni, 15-metarski slap kojim se Krka utapa u Visovačkom jezeru, a ostatak sedrene barijere izgubio se, zarobljen u gustom grmlju. 

Za utjehu što ponton nije bliže, a da nije, za to sigurno postoji razlog, poslužit će kaskade i rukavci što vrludaju i svako malo se susreću, a bonus utjeha su mlinice i stupe, pogotovo što neke od vremena kad ovo nije bilo top turističko odredište i nisu znatnije promijenile izgled. U jednoj od mlinica oživjele i tri vile; ako dodam i ljubaznu djevojku što dočekuje goste, a komotno može u vilinsko društvo, onda su četiri. Ma dobro, ima ih još iza naših leđa nego sam se zbunio iščekujući da se uhvate za ruke i povedu kolo. Stupe su ustvari bezdeterdžentne perilice, slične vidjeh na bosanskom rogu na Uni: mlaz vode okreće podveden je u dno šuplje posude i tako uporno udara po, recimo, ćilimu da na kraju, bez „ariela“ i „faksa“, bude čist k'o dječja duša. 

Sljedeća postaja je vidikovac Rogovo. Nije baš da je odviše istaknut i poznat, ali mnijem da je jedini razlog to što je onima koji se daju u pisanje o nacionalnom parku lakše naći neka druga mjesta i posao obaviti s puno manje napora. Nije ni da putokaza nema dovoljno, samo treba skrenuti kod onog uz cestu između Rupa i Laškovice, a na kraju krajeva, odavno je sve na internetu. Do Rogova, međutim, treba preći i nešto makadama, pri kraju ne baš sjajnog, a onda i malo pritegnuti opanke pa oplesti pješice. Ko god je odustao kad je doznao da može jedino tako, pogriješio je! Ono što se zadjene u oko s Rogova nema, barem za mene, premca u cijelom području parka. Na Rogovu ljudi, što se toga tiče, postaju dronovi pa se Visovačko jezero, kad se malo zagledaš, stvori u džinovsku pticu što uzvitlanih krila štiti ljupko gnjezdašce svoje dječice, jer baš na to sliči otočić Visovac. S druge strane vidikovca Krkina smaragdnu plavet usnula  u zagrljaju sivozelene klisure i spava snom okupanog i nahranjenog dojenčeta. 

Rado bih, rekoh, da vidim sve, ali… Do lučice s koje se polazi ka Visovcu i stoljetnoj povijesti franjevaca Krkom odsječenih od kopna stižem taman kad brodica zamakne prema otočiću. Šta sad, čekati na sljedeću turu? Jato divljih patki na molu gleda me pomalo tugaljivo, kao da kažu: Eee, ti, kao da nemaš ni interneta, ni sata…Ništa od toga, pa valjda ću se jednom, nekad, opet naći na istom mjestu i dobaciti do – vidjeh to s Rogova, a vidim i odavde – samostana i crkve Gospe od Milosti, ušuškanih u tmaste sjenke starih jablanova! Za one koji zakasne na turu i ovdje ima utjeha, maslinik na Bilom brigu, samostansko vlasništvo s ove strane Krke. To za one koji pod svaku cijenu žele do otočića, makar ne stigli negdje drugo.

Ja ću ipak krenuti ka, opravdano, najpopularnijoj točki u cijelom nacionalnom parku, slapu Skradinski buk. Sreća je pa ne slušam one što kažu da od mjesta dokle se najdalje može autom pa do slapa nije daleko, „ma začas, desetak minuta uživanja u šetnji“. Možda i jest odozgo, ali se kasnije treba i vratiti pa je puno bolja opcija sjesti u jedan od autobusa koji neprekidno krstare odavde do slapa.

Ako, kako rekoh, kaskade i rukavci oko Roškog slapa vrludaju, oko Skradinskog buka su se razmili kao mravi kad im poglavica mravinjaka proglasi opću opasnost. Drveni mostići i stepeništa ovdje su se rastegli stotinama metara i zavukli se u svaki bitan kutak, ne propuštajući se namjestiti šetačima za doslovno bezbroj odličnih slika. Mora da su viđeni iz zraka nalik gigantskoj mreži pauka koji je nekad nekako uspio zarobiti čitavu vojsku drugih pauka i pretvoriti ih u vlastito roblje. Gdjegdje premošćuju slapiće, gdjegdje rukavce, gdjegdje zakreću kako bi nas iznenadili još jednom i još jednom. Osim žubora potočića i udaljenog huka većih slapova, šušura znatiželjnih i, vidi se na mnogim licima, iznenađenih i oduševljenih gostiju, te ćurlika i kliktaja nimalo strašljivog ptičjeg svijeta, čovjek ovdje čuje još samo vlastiti dah. Slapovi se nižu, a i kutovi iz kojih ih je moguće vidjeti, nije slučajno Skradinski buk najveće sedreno slapište u čitavoj Europi. Među ljepše slike spada i pogled na glavni, dugi most ispod glavnog slapa. Voda u donjem dijelu kaplje i iz nekoliko sedrenih pripećaka, a žamor i huka postaju glasniji kako se približava glavni slap.

Slijeva slapa je prostrana ledina, podobro ispunjena šetačima, samo što su se pretvorili u sunčače i kupače ili su zapasali neku od drvenih klupa u debelom hladu restorana. Neki, među njima i skupina od barem stotinjak studenata negdje iz njemačkog govornog područja, ne mogu iščekati da se bućnu pa takoreći u hodu zbacuju ruksake i presvlače se u kupaću odjeću ne mareći puno što je blizu jezera koje pravi slap ljudi kao na derneku. To će mi čitatelj, naravno, povjerovati na riječ, nema smisla laćati se foto-aparata.

Skradinski buk se raširio ne „k'o Matino ime“ već kao palatalizacija ili Popokatepetl.  Kupačima je zabranjeno pod sami slap, makar sigurno ima onih što bi se rado okušali u preživljavanju ispod milijardi kapljica što danonoćno izvode svoj posljednji skok. Bit će da bi se čovjek ispod samog slapa osjećao kao ćilim u krletci stupe. Ne, dakle, pjena party, iako pjene ne fali, malo je žešće od toga. Većina se zato praćaka blizu obale, em je mirnije, em je voda toplija, a sedrene barijere sagradile su i nekoliko „bazena“, jedva malo spojenih s glavnim jezerom. Namrgođenih,  nervoznih ili onih kojima bi bilo bilo dosadno ovdje naprosto nema; taman da kreneš od jednog do drugog lica i sva ih „ošacuješ“, rezultat će biti isti.

Nije Skradinski buk, a isto vrijedi za čitavo područje Nacionalnog parka, samo ono što je ovdašnjim ljudima dao Bog već su se ljudi potrudili i neprekidno trude da, ne zadirući preko mjere u Božje, dodatno oplemene svaki djelić do kojeg oko posjetitelja može dobaciti. Da, naći mjeru, vječiti problem turističkih odredišta! Ovdje su u tome stvarno uspjeli, a za primjer dajem to što ću, kad od slapa krenem uzbrdo, ka polaznoj točki, naići na svega nekoliko stolova na kojim se prodaju domaći, ali baš domaći proizvodi ovog kraja. Onda to usporedim s, recimo, našim Počiteljem, gdje se čitav stari grad pretvorio u neurednu tržnicu na kojoj pola robe na štandovima nema nikakve veze s tim krajem. O čistoći nema potrebe prozboriti više od jedne riječi, dosta je reći – savršenstvo!

E sad, kako s time pomoriti podatak da se nedaleko odavde nalazi hidroelektrana?! Tako što prednost ima voda u odnosu na struju pa se ni slučajno ne može desiti da neki od slapova bude u manjku s vodom. Pravi razlog što uopće spominjem HE „Jaruga“ i nije sadašnja proizvodnja struje već to što je, utemeljena 1895. – druga je najstarija na svijetu i najstarija u Europi! Pa i to „druga u svijetu“ je relativno gledanje: jest Forbesova elektrana na Niagari, inače podignuta po patentu velikog Nikole Tesle,  proradila čitava dva dana prije ove, ali je Šibenik, zahvaljujući gradonačelniku Anti Šupuku i inženjeru Vjekoslavu pl. Meicshneru, izmjeničnu struju iz „Jaruge“ imao ne samo prije Buffala (struja s elektrane na Niagari) već i prije Pariza, Londona i ostalih svjetskih metropola! „Svjedok“ je turbina izložena negdje na sredini puta od Skradinskog buka prema polaznoj točki.

Koju minutu kasnije izbije se na zaravnjeni plato. Slikom na sliku, moglo bi se reći, budući da su na travnjaku, preko puta katoličke crkvice svetog Nikole, izložene slike iz ovdašnjeg svijeta kukaca. Šupuci su ovdje, izgleda bili glavni; gradonačelnik Ante je podigao elektranu, a neki Krsto i Šimun, sigurno Antini preci, 1761. su dali sazidati sedrenu crkvu.

U putopisu iz Kistanja spomenuh Carevu glavu, kamen ispred koga je car Franjo Josip I. 1875. godine uživao u pogledu na tamošnji slap Manojlovac. Ovdje su mu ovdašnji ljudi, ljetopisci tvrde dobrovoljno, budući zadovoljni njegovom vladavinom, izgradili vidikovac. Sreća pa ga je Sisi napustila puno prije, inače bi sigurno kamčila da ovdje napravi novi carski dvorac.

Spomenuh mlinice i stupe pored Roškog slapa, a ovdje je ponuda još bogatija. Nisam pamtio ni pisao imena dama koje dočekuju posjetitelje, a izuzetak je Ana Korunić; zadužena je za kovačnicu, pravu, starinsku, s mijehom i kovačkom vatrom. Pošto, međutim, kovačnice gledam otkad sam se rodio, a drugi što prolaze više vole neke druge stvari, nađosmo vremena popričati ne samo o pojedinim detaljima vezanim za Skradinski buk već i o putovanjima, književnosti, avanturama, izazovima… Slično je i u kući u kojoj jedna gospođa vješto upravlja vratilima tkalačkog stana i čunkove probacuje tako hitro da ne stignem ni vidjeti gdje se koji nalazi, kamoli pogoditi kud će dalje. Nije to samo spretnost, vidi se da voli svoj posao i da bi se tkanjem bavila i kad za to ne bi primala plaću. Svjedoče to raznovrsne tkanice obješene po zidovima, a i dvoje iza njenih leđa, muškarac i žena, u vrlo lijepim narodnim nošnjama ovog kraja.

Pa jedna kuća s potpunim inventarom od stotinu ili dvjesto godina, sve one pršulje, krnice, bukare, škudele, dagare, ognjište, niše u sedrenim zidovima… Pa mlinice na Šupukovom jezeru, pa more crvenog sljeza, i na kraju jedna ptica crno-zelenog kljuna što je valjda zadužena da nam ljepotom i pjevom poželi sretan put.

Kamičak, Trošenj, Nečven, Bogočin i Ključica. Spomenuti toponimi, nazivi srednjovjekovnih utvrda, i još ponešto što se ovaj put nije stiglo, u mojim planovima ostaju do daljnjeg, odnosno do sljedećeg posjeta nacionalnom parku „Krka“. Sreća što sam mlad i što je cio život preda mnom :)