Trogir: I da kažeš biser, premalo je

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ko bi, pitam se, od tisuća onih, uglavnom stranaca, što svake godine upravo Trogir izaberu za odmor ikad i pomislio da se bezmalo pored pristupnih cesta, od Kaštelanskog polja na jednom do Segetskog polja na drugom kraju, još do prije pedesetak godina sijala pšenica te sadili kukuruz i duhan? A jest, onaj standardni povrtalj tek kasnije se zazelenio i zacrvenio trogirskim poljima, da bi na kraju, ako „preskočimo“ brojne, često velebne građevine, primat uzele breskve pa mandarine i trešnje. Malo dalje od mora, a bliže brdima, mirno su pasla kozja i ovčja stada i izgledalo je da se slika neće značajnije promijeniti do smaka svijeta.

Nije, naravno, turizam u Trogiru „od prekjučer“, štoviše se gradski oci, kao da su ih glavom i bradom dočekivali oni, hvale podatkom da su ovdje, odmoriti dušu, dolazili i takvi kao George Bernard Shaw i engleski kralj Edward VIII., on praćen ljubavnicom pa suprugom i vojvotkinjom od Windsora Wallis Simpson, ženom zbog koje se odrekao kraljevskog trona. Sve je to, međutim, nestalo s dolaskom socijalizma i „narodne vlasti“, a nakon rata i svega što je s njim stiglo, trebalo je dvadesetak godina da turizam ponovno postane ozbiljan posao. U to doba su sunce, čisto more i radnička odmarališta bila „plafon“, radnička klasa na more je dolazila okupati se, nadisati se ljekovitog morskog zraka, saprati iz pora prašinu uglja i talog kolomasti; više, točnije puno više od toga bilo je rezervirano za manjinu koja je pomjerala poluge tadašnje države, ali i jedni i drugi, prvi od sreće što su se dosukali mora, drugi od svekolikog luksuza, jedva da su primjećivali, kamoli da su za njih marili, naslage povijesti oličene u onom što će Trogir kasnije izbaciti u sami vrh poželjnih destinacija s ove strane Jadrana.

Već negdje spomenuh kako Ibrica Jusić jednom u Kotoru, između dvije pjesme, reče da su „Kotor i Trogir mali Dubrovnici“. Prepoznao je to i UNESCO, proglasivši gradsku jezgru svjetskom kulturnom baštinom. Mnogi su tek tad primijetili trogirsku katedralu, kaštel, kule i palače, a dabogda da se iko počešao iza uha zbog toga što su, politikom izgradnje stambenih zgrada, nekad čak i tvornica, blizu ili usred gradskih jezgri, neki gradovi zauvijek izgubili priliku da se nađu na UNESCO-ovom popisu.

U Trogiru je sasvim nevažno odakle ćeš krenuti; mali prostor, mali grad, tek malo više od 13.000 stanovnika, pa ni to se, kao drugdje, nije naguralo u sami centar. Ovdje ne mogu ne spomenuti nešto što smatram vrlo, vrlo važnim: može neka građevina izgledati i bolje od ocjene fenomenalno, ali joj i „cijena“ i ocjena strelovito padaju ako je „zagušena“ drugim građevinama. Neki su to shvatili davno, neki neće nikad. Zato puno više volim ovakva nego mjesta u kojima ima i mnogo više znamenitosti, ali se, dok ih se nađe i vidi, treba nahodati bezličnim „spavaonicama“ bez ičeg u što bi čovjek utopio pogled.

Polazim od jedne takve gradnje, samotne okrugle Kule svetog Marka. Takva je da me ne bi iznenadilo kad bih ugledao kraljevića kako se penje uz pletenicu Zlatokose. Krunište joj, nazubljeni kameni obruč, izgleda čvrsto kao da je napravljeno najranije lani, a ne prije više pola milenija, kad su osmanlijski naleti postali i danjska i noćna mora ovog dijela Mletačke Republike. Odavno joj društvo prave samo barke i znatiželjni turisti, a u ono doba se objema rukama držala za gradske zidine, koje su, pak, vodile do utvrde Kamerlengo. 

Utvrda je, makar njen prvotni dio, ponešto starija od Kule svetog Marka. Glavnina je podignuta čim je mletačka lavlja šapa poklopila ovaj dio Dalmacije, dakle od 1420. godine. Jedna je od najvećih i najtvrđih s ove strane jadranske obale, osmišljena tako da u njenoj ponutrici „o sebi“, za nevolju, može „izaći nakraj“ čitav grad. Užurbanu vojsku mletačkih branitelja, na koju podsjeća nekoliko izblijedjelih grbova, danas mijenja vojska turista, budući da se ljeti u utvrdi priređuju koncerti, filmske projekcije i slični događaji. Nisam baš uvjeren da se za malonogometno i druga sportska igrališta nije moglo naći neko drugo mjesto, još manje da bi se mletačkom državnom inženjeru Lorenzu Picinu i protomagistru Marinu Radoju svidjela da lopta svakodnevno udara o njihove zidove, ali šta je – tu je, utvrda se, evo, gleda kroz zeleno omeđene četvorine vratarske i mreže u koju je „umotano“ igralište, umjesto koga su nekad utvrdu okruživali široki i duboki obrambeni opkopi. 

Svako doba misli da je glavno i presudno, a njegovi akteri da je ono što je bilo prije njih i što će doći poslije njih manje važno od njih samih. Tako su sigurno razmišljali oni što su između Kule svetog Marka i Kamerlenga odlučili podići klasicistički paviljon u čast maršala Mamonta, ovdje poznat kao Glorijet. Napoleon je za kratke vladavine ovim krajevima ostavio i danas itekako vidljive i upotrebljive tragove, naročito infrastrukturne, puno ih je više nego spomenika. Jedan, ploču postavljenu povodom izgradnje ceste, spomenuh u putopisu iz Zagvozda, pred drugim, podignutim u formi kružne kolonade postavljene na široku bazu, stojim i divim se, ponajviše jer sličnih mu u ovim krajevima nema mnogo.

U blizini je, pogotovo ako se morski kanal iza leđa ostavi šetnjom preko drvenog mostića, i ružičnjak omeđen tesanim kamenim kockama, dar bratskog bavarskog gradića Vaterstettena. Kao što se među ljudima prijateljstva, najčešće u zagradama od navodnika, nerijetko sklapaju uz očekivanje koristi od onog drugog, tako rade i neki gradovi, nadajući se ne samo gospodarskom uvezivanju već i grantovima, pogotovo kad su gradovi pobratimi dio moćnih zapadnih država. Ovdje je prijateljstvo, barem sudeći po daru iz Vaterstettena, pravo: ne darujemo kule i gradove, Trogir toga, doduše, ionako ima, već fini znak pažnje, ružičnjak.

Preko mostića se, pored ružičnjaka, izbije pravo u glavni dio grada, pred čudnu crkvu. Crkva je to koje nema, budući da je, nakon što su angloamerički piloti 23. veljače 1944. istresli tovar bombi na njemačku torpiljarku, od nje ostao samo zvonik. Pod ruševinama su ostala tijela 25 ni zbog čeg krivih Trogirana, od jedva dvogodišnje djece do staraca od četvrt stoljeća. Kako danas, tako je bilo i onda, kolateralna šteta, „pardon, malo smo promašili“. Al' šta – saveznicima, i kad te raskomadaju, trebaš biti zahvalan. Uglavnom, 25 Trogirana, neki bi sigurno bili i danas živi, dobilo je spomenik, a od crkve svetog Mihovila, nemoćnog protiv bombardera, ostao je samo zvonik. Kroz razbijen prozor vidim da je u međuvremenu postao skladište elektromaterijala i ko zna čega sve ne. Inače je crkva bila jedna od starijih, 14. stoljeće, samo što je više nema.

„A dobro smo prošli, mislim k'o grad“, kaže mi stariji dokoni Trogiranim kojeg susrećem pred spomenikom, „imamo crkava, vidi… (pa ih nabraja, izbacujući po jedan prst za svaku), mogli su opalit' katedralu, na svitu nema koji bi to popravio, ili Kamerlengo, a onda…“ Odmahuje rukom kao da želi reći kako Trogir bez katedrale i tvrđe ne bi bio to što jest. Malo je mlađi od rata i bombardiranja, ali se sjeća da su, dok je bio dijete, stariji ne jednom pričali o tome: „Jesu, često, pa kao da sam ja to svojim očima vidija!“

Crkava doista ima i čim se stupi na rivu ugleda se, nimalo zaklonjen savršenim redom palmi, gotički zvonik crkve dominikanskog samostana. I prethodna, svetog Mihovila, nekad je bila samostanska, dokinula ga Napoleonova vlast i tako ostalo. Dominikanski, eto, izdržao sve mijene i prevrate, a i bombe ga promašile. Stoljeće 13., crkva s početka narednog, za našu zemlju danas nepojmljivo, iako ih je i kod nas bilo na desetke, samo što nismo imali Mlečane da nas obrane. Na pročelju, iznad glavnog ulaza, velemajstorski izvedena luneta s reljefnom Gospom u sredini te svetom Marijom Magdalenom i blaženim Augustinom Kažotićem na bokovima. Stropne grede poslagane tako da nalikuju dnu lađe, a zove i grobnica obitelji Sobota, rad Nikole Firentinca iz sredine 15. stoljeća. U samostanu bogata zbirka umjetnina, a ispred crkve kip blaženog Augustina Kažotića (1260.-1323.) – koga će postaviti ako ne jedinog koji je i dominikanac, i biskup, i Trogiranin, i blaženik, k tomu još prvi Hrvat s tom titulom. 

Onda jedna simpa kala lijevo; da se prolaznici drže onih fantomskih antikoronskih mjera o „socijalnoj distanci“ (svaki put kad mi dođe u glavu upravo se zadivim glupavosti takve formulacije), išli bi, toliko je uska, iz oba pravca uza zid. I u njoj crkva Svih Svetih, prvi put spomenuta 1337., ljupka, ali zapuštena mješavina gotike i manirizma, još jedna crkva koja to više nije, budući da je pretvorena u suvenirnicu. Zvonik na dvostruku preslicu, kormilo rozeta, iznad ulaza opširan natpis u latinštini, a još uviše tri grba nalik škorpionima.

Pa još malo istom kalom, u objektiv stavljam prodavaonicu s isključivo bijelom odjećom i visoko postavljene štrikove na kojim se suši po red crne, bijele i šarene. Čim se oko ponovno navikne na suru bjelinu kamena, evo i Gospe od Karmela. Prvotno podignuta 1265., ponovno – bila je premala za istoimenu bratovštinu, danas bi se reklo investitore – 1600. godine. Zvonik se „uvukao“ u desni bok crkve, još jedna kormilo rozeta i latinski natpis, a poslastica za ovakve kao što sam ja prednja strana nekog starog sarkofaga s Kristovim i reljefima Blagovijesti, uzidana iznad ulaza. Ne radi se o kakvom rimskom već o puno mlađem, mletačkom sarkofagu nekog vrsnog majstora iz prve polovice 14. stoljeća. Sa strana raspetom Isusu su Gospa i sveti Ivan, iznad njih, gotovo na Isusovim rukama, dva anđela. Moćno, nema šta!

Tu već počinje niz romaničkih i gotičkih palača, prvo stidljivo, kućerinom sa samo jednom biforom ukrašenom grbom s lavom što u rukama drži cvijet, krošnju stabla, a možda i buzdovan. Bilo je, vidi se, više bifora, ali se nekoj „gospodi“ svidjelo da umjesto njih napravi klasične ružne prozorčine sa škurama. Palačama ću se vratiti kasnije, jer sam već nabasao na crkvu svetog Petra iz 1242., nekad samostansku, benediktinsku, rezerviranu za kćeri plemića što su, bar do nekog doba, željele postati duvne, a neke to i postale. Iznad ulaza dopadljivo poprsje zaštitnika, još jedan rad Nikole Firentinca, s okovanom knjigom u lijevoj ruci koja malo „baca“ na neki elektronski uređaj u retro izvedbi.

A onda romanička kuća, natpisnom pločom izdvojena od drugih običnih, bez prezimena u nazivu, znači moćnija. Trifora, između njenih stupova cvijeće. Onda Palača Berislavić, u Berislavićevoj ulicu, u njoj se rodio biskup i ban Petar Berislavić, „slavno poginuo kod Korenice 20. V. 1520. u boju protiv Turaka“. U Albaniji, Bugarskoj, Grčkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, svugdje vidjeh spomenike borcima protiv osmanlijske okupacije, kod nas, u Bosni i Hercegovini, gotovo da ih nema, svega nekoliko. Em je, hajd'mo biti realni, i  junaka i ustanaka slabo i bilo, em se radije slave okupatori. Moćnih kuća i na malom trgu nazvanom po Roku Slade-Šiloviću (1872.-1944.), konzervatoru, kroničaru, povjesničaru i publicistu te – to je najvažnije – ljekarniku, nastavljaču nečeg čime se Trogir ponosi: u ovom je gradiću 1271. godine otvorena prva poznata ljekarna u Europi. Nalazila se blizu katedrale, a Slade-Šilović bio je čudak kakvih se u svakom naraštaju i u svakom gradu nađu najviše po jedan ili dvojica; to su oni što ne mare za  bogatstvo i lovorove vijence niti ih brine što su „mimo svijet“ – dadnu se u ono svoje kao da će svijet to više propasti što oni manje urade za dobrobit svog zavičaja. Osim što se dao na istraživanje povijesti farmacije u Trogiru i Dalmaciji, svoja životna kola upro je i u zdravstveno prosvjećivanje stanovništva, izučavanje dalmatinske flore, prikupljanje starih knjiga, rukopisa i umjetnina, zaštitu spomeničke baštine te, kao plus na sve, utemeljio prvi gradski lapidarij.

Grbove, volte, natpise i ostalo u najužoj gradskoj jezgri ne vrijedi pojedinačno bilježiti, naprosto ih je, makar to bilo grubo rečeno, „previše“, naravno, ne za Trogir ni za bilo koji grad već za putopis. Izuzetak su, dakako, gradska vrata, sva, ali posebno barokna Sjeverna vrata ili Porta terrae fermae, s kipom vjekovnog zaštitnika grada, svetog Ivana Trogiranina, na nadvratniku. U dovratni zid uzidali se i partizani, u ovom slučaju, za razliku od mnogih drugih nakaradnih, vješto i s puno ukusa, dopadljivim stihom o slobodi. Imali su, naravno, i veliki spomenik, koji su prislonili uza sami Kamerlengo. Nema ga više. Kroz Sjeverna vrata izbije se pravo pred gradski muzej, odnosno kompleks romaničkih i gotičkih palača Garagnin-Fanfogna, a bilo bi nepravedno barem ne spomenuti i perivoj poznate obitelji, ovdje znan kao Garanjinov vrtal, prvotno uređen 1800. godine, pun antičkih artefakta, prvi botanički vrt u Hrvatskoj, stariji – pa da je stoput glavni grad – od zagrebačkog 80 godina i prvi park engleskoj vrtnog stila u ovim krajevima.

Evo ga i glavni trg, na kome se u oko odmah zadjenu katedrala i, njoj nasuprot, Palača Ćipiko. Palača je ustvari čitav sklop naknadno spojenih građevina, podizanih od srednjovjekovlja do 18. stoljeća. Nikola Firentinac, evo ga treći put, Andrija Aleši i Ivan Duknović bili su umjetnička „krema“ 15. stoljeća, kad je današnji oblik dobio najveći dio kompleksa. Čudesno lijepa gotička trifora, renesansni portal i pride južni portal s natpisom „Nosce te ipsum“ što ga anđelčići nose na listićima. Doista valjda svako, i ne znajući prijevod, na ovakvim mjestima stane i zamisli se, kao pred Makovom Modrom rijekom, i valjda malo, barem malo, promišljajući koliko duboka je, široka je, u Maka rijeka, ovdje povijest, upozna i samoga sebe. Znamo da su te tri riječi stajale na Apolonovu proročištu u Delfima; kad upoznamo svijet, upoznat ćemo sebe, ali i obrnuto. Plus na sve reljef s likom Ludovika, jednog od Ćipika, nadupravitelja, nekad bi rekli soprakomita galije čija je posada u znamenitoj bitci od Lepanta, 1571., zarobila i potopila tursku lađu. A imena nestvarna, gotovo opsjenarska, više nalik imenima turističkih brodica nego ratnih plovila: trogirska galija zvala se „Žena“, a turska lađa „Pijetao“. Eno u kamenoj šaci na zidu velikog pijetla, sve u spomen na veliku pobjedu.

Ja svijet nastavljam upoznavati na glavnom trgu; stvarno bi, da ničeg drugog nema u Trogiru, bio dovoljan za podulji putopis, makar bi se prešlo svega stotinjak četvornih metara. Na redu je Velika loža, lođa, loga, kako ko želi. Uglavila se između dviju crkava, s jedne je zagrlila sveta Barbara, s druge sveti Sebastijan. Sad već moram samom sebi upasti u riječ: rekoh da ću o lođi, ali je crkva svetog Sebastijana ona sa, rekli bi u Bosni, sahat kulom umjesto zvonika. I renesansnim pročeljem te skulpturama Nikole Firentinca – da čovjek ne povjeruje koliko je, kao da je imao tri, a ne jedan život, uradio taj čovjek! Ne znam zašto je baš ona izabrana, ali je danas mjesto gdje se čuva i štuje spomen na poginule Trogirane iz posljednjeg, Domovinskog rata. Uz Sebastijanovu crkvu i Rotonda svete Marije, ostaci šestolisne crkve iz prve polovice 9. stoljeća, srušena malo više od milenija nakon gradnje. A Barbarina crkva je trobrodna, ranoromanička, 11. stoljeće, zidova prošaranih antičkim stupovima i kapitelima. Nad vratima križevi u onom dobro poznatom hrvatskom pleteru, okruženi simboličnim likovima.

A da, lođa, loža, loga… Prostrana, na šest visokih stupova, grb obitelji Loredan, renesansni reljef Pravde (nezaobilaznog) Nikole Firentinca, kojoj su dodani zaštitnici grada, sveti Ivan i sveti Lovro. I svece i plemenitaše slavom nadvisuje Petar Berislavić, a ovdje je svoj pečat na tu slavu stavio slavni Ivan Meštrović. Pa krov, ono što nazivaju „kasetirani“. Nego je zanimljivo što se u lođi nekad sudilo, a sad se, za ljetnih večeri, pjeva i svira – nekad ostajali bez glave, a sad, barem neki, ako se zateknu uz nekog kome su mušterija, a serenada ih pogodi, bez pameti :) Kasnije ću nabasati i na dvogrbu Malu lođu, nekad pritvor za one što bi uvečer zakasnili s povratkom u grad. Ništa posebno, samo dva grba; ako deva može biti dvogrba, što ne bi mogla i lođa :)

Vidjet ću i gradsku vijećnicu, s „potpisom“ UNESCO-a, i Bokanićev obelisk s piramidom na vrhu, još nekoliko palača, ma čitav posao je samo nabrojiti viđeno! I samo jednom kratko odmoriti, ne što nemam vremena nego što stalno želim još i još, i to na klupi ispred zgrade Osnovne škole „Petra Berislavića“, neogotičke građevine tako moćne da bi – a, eto, po njoj skaču djeca! – mogla poslužiti i kao kakav carski ljetnikovac.

Sve, sve, ali… Kako ono kažu: „Sve su pite pituljci, samo je burek pita“. Spomenuh prilično crkava, neke ni to, puno ih je, ali je samo jedna Katedrala. Obiđoh je detaljno kao malo koju građevinu u životu, bez žurbe zavirih doslovno u svaki kutak, popeh se na kraju i navrh zvonika, uživati u pogledu na čitav grad i napraviti inventuru, kako onoga što sam vidio, samo sada iz drugačije perspektive. Znači, od Radovanovog portala do zvona, od 1213. do 1589., od romanike, preko gotike, do baroka. Ali mi ne pada na um hvatati se ukoštac s vlastitim razumom, pokušavati je, dakle, opisati. Mislim, što reći na, primjerice, taj famozni Radovanov portal ako se već svi ozbiljni povjesničari umjetnosti slažu oko toga da je najznačajniji na istočnoj obali Jadrana, što reći za kapelu svetog Ivana Trogiranina ako je smatraju jednim od najljepših renesansnih spomenika u Europi, što reći za katedralu za koju isti ti listom tvrde da je najmonumentalnija na ovim stranama? Radije ću, listajući slike i osjećajući se tako kao da je ponovno obilazim, u stilu one Apolonove i Ćipikove, napraviti i malu inventuru života. Dotle, eto, živ čovjek stigne kad se zaputi u Trogir…