Tradicijske igračke iz Hrvatske osvojile daleku Aziju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zbog ljepote i posebnosti, UNESCO je 2007. tradicijske dječje igračke iz sjeverozapadne Hrvatske zaštitio kao vrijednu kulturnu materijalnu baštinu. Mladen i njegova sestra iz sela Laz u Hrvatskom zagorju obiteljski se bave proizvodnjom ovih igračaka već 150 godina i šesta su generacija koja se bavi ovim zanatom. Danas svoje igračke redovito izvoze u daleki Japan.

Mladenov otac, majka, sestra, djed i pradjed, svi su se bavili ili se još uvijek bave ovim rijetkim tradicijskim zanatom koji je njihovu obitelj, selo pa i čitavu regiju učinio prepoznatim u svijetu. Najprepoznatljivija je frulica ili po domaći „žvegla“ u obliku čekića, ptičice, „kokoteka“ i „jedinke“. Tu je zatim leptirić, „ptiček“, ptica, „klepetek“ ili „klepetuša“ koji u svakom dijelu zemlje ima drugačiji naziv. Napravljena je u obliku ptice na kotačima i na dugačkom štapu koja, kad je se gura, klepeće krilima. Treća prepoznatljiva igračka sela Laz je konjić ili „cujzek“.

Posao je podijeljen na ženski i muški dio, kao i nekada, priča Mladen. On je zadužen za obradu drveta i izradu igračke, a njegov sestra za ručno oslikavanje igračaka koje bez crteža ne bi bile niti upola tako lijepe. Igračke se danas proizvode od otpadnog drveta bukve, a lipa je postala previše skupa, za razliku od nekad, kada su se igračke u selu Lazi najviše izrađivale upravo od mekanog drva lipe i javora jer su ti materijali najkvalitetniji za izradu igračaka.

Svaka igračka koja se izrađivala u prošlosti bila je potpuni unikat i do kraja ručno izrađena. Radili bi ih muškarci tijekom zime, kad nema posla na njivama, a bojale ili „cifrale“ su ih uvijek žene. Danas se više pri oslikavanju ne koriste tradicionalne boje, nego akrilne boje na bazi vode koje su najmanje štetne za dječje zdravlje. Koristile su se oduvijek tri osnovne boje: crvena, žuta i zelena, a dobivale su se od prirodnih materijala drvenog porijekla prirodnim postupkom namakanja i kuhanja u vodi.

Nekada se crvena boja, priča Mladen Mikuš, dobivala posebnim postupkom od ploda drijena:

„Danas je to postupak koji se jednostavno više ne isplati zbog dugotrajnosti, ali nekada su ljudi bili primorani tako dobivati boju.“ Osnovni motiv na igračkama je licitarsko srce, dok su izvorni oblici bili cvjetići; u obliku ružice ili kojeg drugog cvijeta. Obiteljska firma Mikuš prije nekoliko godina slučajno je zapažena na sajmu od poslovnih ljudi iz Japana koji su im ponudili ugovor za izvoz igračaka koje su tamo važno didaktiko pomagalo za vrtićku i djecu do 4. razreda.

Japanci najviše kupuju frulice, avione i zipke, ali zapravo uzimaju sve, kaže Mladen. Igračke isporučene za Japan spojene su drvenim klinovima kako bi zadovoljile standard, a izvozi ih mali broj jer su to ručno rađeni proizvodi sa oznakom „hand made“, prenosi Anadolija.

Mladen kaže kako proizvodnja igračaka u njegovom kraju datira na prijelaz 18. u 19. stoljeće i preklapa se sa dolaskom Francuza na područje sjeverozapada zemlje, a njegovo selo Laz ostalo je posljednje utočište proizvođača ovih tradicijskih rukotvorina.

Mladen često putuje po sajmovima koji se održavaju u Hrvatskoj, ali i po Europi. Zastupnici EU parlamenta u Strasbourgu oduševili su se hrvatskim, seoskim dječjim igračkama koje su, priča Mladen, doprle čak i do Mongolije, Turske i drugih zemalja daleke Azije.