Sahranjen s gitarom, loptom i marihuanom - na današnji dan preminuo Bob Marley

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Miamiju na Floridi na današnji dan 1981. umro popularni reggae-pjevač Bob Marley. Odrastao je u sirotinjskom dijelu Kingstona na Jamajci, gdje je otkrio muziku crne Amerike zahvaljujući američkim radijskim stanicama.

Pjesnik s Jamajke Linton Johnson kaže za Boba Marleya (6. veljače 1945. - 11. svibanj 1981.) da je bio ''nesvakidašnji čovjek, veseo, pričljiv i izrazito sklon duhovnosti, lav koji spava, sposoban žestoko se razbjesniti, mirotvorac i ženoljubac, biće čudesne plemenitosti''. Do danas je o njemu objavljeno preko pet stotina knjiga.

Rođen je u sredini skromnih materijalnih mogućnosti. Upoznao je mizeriju, glad i nasilje, a onda slavu, novac, ljubav, bolest i smrt. Bio glazbenik, revolucionarni borac za ljudska prava i predani duhovni aktivista. Imao je jedanaestero djece.

Marley je plod slučajne idile bijelog Jamajkanca Kapetana Norvala Marleya, rangera iz Kingstona, i 16-godišnje Cedelle. Sretala je Norvala u kraju gdje su bijelci privlačili pozornost - nisu bili česta pojava. Njemu je bilo 60 godina, svaki je dan pušio lulu s njenim ocem. Kad je u lipnju 1944. Cedella ostala trudna. Uskoro nakon što je rođen, njegov je otac napustio njegovu majku, iako je financijski nastavio uzdržavati obitelj i povremeno se vraćao da posjeti svoga sina.

U Trenctownu, provodio je mnogo vremena sa svojim dobrim prijateljem Nevill Livingstoneom, kojeg su obično zvali nadimkom Bunny. U velikom gradu također je bio više izložen glazbi koju je volio, a koja je uključivala Fats Domina i Ray Charlesa.

Muziku podržava

Bob i Bunny zajedno su pohađali satove glazbe koje je držao poznati jamajkanski pjevač Joe Higgs. Na tim su satovima upoznali Peter Macintosha i uskoro postali dobri prijatelji. U međuvremenu se jamajčanska glazba razvijala i postajala vrlo popularna širom Kariba zahvaljujući invenciji ska glazbe.

Kada je Bobu bilo 16 godina, počeo je slijediti svoj san da postane glazbenik. Glazba je većini mladih s Jamajke bila jedina mogućnost za bijeg iz surove realnosti. Jedan od tih mladih ljudi bio je i Jimmy Cliff koji je sa svojih 14 godina već imao snimljena dva hita. Nakon što je upoznao Boba, Jimmy ga je upoznao s Leslie Kong, lokalnom glazbenom producenticom.

Bob je poslušao Jimmyev savjet i otišao na audiciju kod Leslie Kong. Bobov glazbeni talent došao je do punog sjaja i počeo je snimati u studiju svoj prvi single “Judge Not“. Nažalost, niti “Judge Not” niti njegov singl iz 1962., “One More Cup Of Coffee”, nisu bili baš uspješni.

Bob je uskoro prekinuo suradnju s Leslie, nakon što nije primio nikakvu plaću. Sljedeće su godine Bob, Bunny i još nekoliko prijatelja formirali The Wailing Wailers. Početak nije baš bio sjajan, jer su nakon nekoliko studijskih proba dva člana, Cherry i Junior Braithwait, napustili bend.

Unatoč tome, bend je nastavio s radom i bio je predstavljen Clemet Doddu, producentu Coxsone izdavačke kompanije. U toj su kompaniji The Wailing Wialers snimili svoju prvu pjesmu “Simmer Down“, koja je postigla priličan uspjeh na Jamajci.

The Wailing Wailers, koji su se sada sastojali od Bob Marleya, Peter Tosha i Bunnya, postali su prilično popularan lokalan bend. Njihova se publika rapidno povećavala i snimili su još nekoliko pjesama za Coxsone kuću, koje su uključivale “It Hurts To Be Alone” i “Rule The Roadie”. Bob je uskoro preuzeo ulogu vođe benda i tekstopisca.

Vedriji život nakon vjenčanja

Život Boba Marleya postao je vedriji kada se 10. veljače 1966. oženio za Ritu Anderson. Sljedećeg dana, nakon vjenčanja, Bob je otišao u SAD posjetiti majku koja je živjela u Delaweru. Za vrijeme boravka u SAD-u, radio je kako bi mogao financirati svoju glazbu, ali se uskoro vratio kući.

Nakon Marleyeva povratka, glazba The Wailing Wailersa evolvirala je od skaa u rock steady. Ova se evolucija sukobljavala sa zahtjevom Coxsone kuće za ska bendom. Zbog toga su novi The Wailing Wailersi napustili Coxsone i preimenovali se u The Wailers, piše muzika.hr

Nakon Marleyeva povratka, glazba The Wailing Wailersa evolvirala je od skaa u rock steady. Ova se evolucija sukobljavala sa zahtjevom Coxsone kuće za ska bendom. Zbog toga su novi The Wailing Wailersi napustili Coxsone i preimenovali se u The Wailers.

Umjesto da traže novu izdavačku kuću, The Wailers su odlučili osnovati vlastitu koju su nazvali Wail ‘N’ Soul. Taj se događaj poklopio s rođenjem Marleyeva prvog sina kojeg su nazvali Cedalla. Nekoliko singlova, kao što su “Bend Down Low” i “Mellow Mood” izdali su za svoju kuću prije nego se ugasila te iste godine.

Propadanje njihove vlastite kuće imalo je snažan učinak na bend i uspjeli su se vratiti na svoj stari put tek kada su upoznali Lee Perrya. Uz pomoć Perrya, The Wailers su stvorili sjajne pjesme kao što su “Duppy Conquerer“, “Soul Rebel“, “400 Years” i “Small Axe“.

1970. godine The Wailersi su se proširili za dva člana – Aston Barreta i njegovog brata Carletona. The Wailersi su u to vrijeme bili prilično popularni širom Kariba, ali još uvijek nepoznati u ostatku svijeta. Ova im je popularnost omogućila da osnuju drugu, uspješniju kuću, koju su nazvali Tuff Gong, prema nadimku Marleya.

Reggae bend u najboljim uvjetima

Upoznavši Johnny Nasha, Marley je otputovao s njim u Švedsku, a zatim u London, gdje je snimio “Reggae On Broadway“, kojeg je izdala kuća CBS. Nakon toga je ostatak The Wailersa doputovao u London kako bi pomogli promociju singla, ali su ubrzo shvatili da su ostali bez financijskih sredstava.

Bez ikakvih drugih preostalih mogućnosti, Bob je otišao vlasniku izdavačke kuće Island Records, Chris Blackwellu, nadajući se mogućem ugovoru. Blackwell je već bio čuo za The Wailerse i odmah je s njima potpisao ugovor. Kao predujam dao im je osam tisuća funti kako bi se mogli vratiti doma i snimiti svoj prvi album za Island kuću. Ovo je bio vrlo važan ugovor, jer je prvi puta jedan reggae bend imao pristup najboljim uvjetima snimanja.

Album koji su izdali zvao se “Catch A Fire“, kritičari su ga vrlo dobro prihvatili i bio je jedan od prvih reggae albuma. Prije The Wailersa, reggae se prodavao samo u obliku singlova ili na kompilacijskim albumima. U proljeće 1973. The Wailersi su se vratili u London kako bi odradili tromjesečnu turneju po Velikoj Britaniji. Po završetku turneje vratili su se na Jamajku, gdje je Bunny odlučio prestati ići na turneje. Zamijenio ga je Joe Higgs.

The Wailersi su, zajedno s Higgsom, otputovali u SAD gdje su trebali svirati kao predgrupa na 17 koncerata, u to vrijeme, najpoznatije američke crnačke grupe Sly And The Family Stone, ali su otpušteni nakon četiri nastupa jer su postali popularniji od grupe prije koje su svirali, a publika je skandirala “Wail-ers” još dugo nakon što bi Sly And The Family Stone počeli sa svojim koncertom. Također su nekoliko puta svirali i prije Bruce Springsteena.

Opet bez novca i novo snalaženje

Nakon što su ih Sly And The Family Stone otpustili, našli su se The Wailersi još jednom bez novaca, ovaj puta u Las Vegasu. Nekako su se dočepali San Francisca gdje su održali live koncert za radio stanicu KSAN-FM, a cijelo je to iskustvo uzrokovalo rast njihove popularnosti u Južnoj Americi.

Krajem 1973. izdali su dugo očekivan nastavak albuma “Catch A Fire”, kojeg su nazvali “Burnin“. Na ovom se albumu nalaze mnogi klasici The Wailersa, kao što su “I Shot The Sheriff” i “Get Up, Stand Up“. Popularnost The Wailersa u Južnoj Americi još više je porasla kada je Eric Clapton snimio remake pjesme “I Shot The Sheriff”, koji je postao broj jedan na američkoj ljestvici singlova.

1975. izašao je treći album The Wailersa, “Natty Dread“, na kojem se nalaze iznimne pjesme kao “Talking Blues“, “No Woman No Cry” i “Revolution“. Loša je stvar bilo to što je dvije trećine orginalne postave The Wailersa, Peter Tosh i Bunny Wailer, napustilo bend kako bi se posvetili solo karijeri.

To je uzrokovalo ponovnu promjenu imena sastava, ovoga puta u Bob Marley And The Wailers. Odlazak dva člana benda stvorio je rupu u vokalnoj sekciji, koju su popunile Rita Marley, Judy Mowatts i Marcia Grittiths. Tog je ljeta bend počeo novu turneju po Europi.

Turneja po Europi

Dva koncerta održana su u Lyceum Ballroomu, oba su snimljena i izdana kao live album, na kojem se nalazi nezaboravna live verzija “No Woman No Cry“, koja je postala svjetski hit. Grupa je doživjela dodatne promjene dolaskom u bend Al Andersona i Bernard Harveya, koje su kasnije zamijenili Junior Marvin i Tyrone Downie.

Posljednji put kada su The Wailers svirali zajedno u orginalnoj postavi bilo je na koncertu Stevie Wondera za jamajkanski Institut za slijepe osobe.

Bob Marley And The Wailers nastavili su s izdavanjem nevjerojatnog albuma “Rasta Man Vibration” 1976. godine. To je potaklo svojevrsnu reggae-maniju u Sjedinjenim državama, a časopis Rolling Stone ih je imenovao grupom godine. Na albumu se nalazi snažna pjesma “War” čiji su stihovi preuzeti iz govora kojeg je održao car Haile Selassie.

Besplatan koncert protiv ratova u getu

Marley je odlučio održati besplatan koncert u Parku narodnih heroja, u Kingstonu, 5. prosinca 1976. Ideja koju je koncert podupirao bila je mirovna poruka protiv ratova koji su se vodili u getu Trenchtowna u to vrijeme.

Tragedija se dogodila dva dana prije samog koncerta, kada je naoružana osoba upala u stan Marleyevih i pucala na Boba, Ritu i dvoje drugih prijatelja. Na sreću nitko nije stradao. Unatoč ovome događaju, Bob Marley je nastavio s prvobitnim planom i održao nezaboravan koncert pod imenom “Smile Jamaica“, naravno dva dana kasnije.

Nakon koncerta bend je otputovao u Veliku Britaniju, gdje su 1977. snimili album “Exodus“, vjerojatno njihov najbolji album općenito. Ubrzo je postao album broj jedan u mnogim zemljama, između ostalog u Njemačkoj i Engleskoj. Također je bio jedan od najboljih albuma te godine. Za vrijeme europske turneje, bend je održao nekoliko nastupa u londonškom Rainbow Theatre.

Dijagnosticiran rak

U svibnju Bobu je dijagnosticiran rak. Bilo je vjerojatno da bi se širenje raka moglo spriječiti tako da se Bobu amputira nožni palac, ali je on to odbio. Takav bi postupak bio protiv njegove rastafarijanske vjere. Ovim vijestima ostatak je “Exodus” turneje otkazan.

Ipak, bolest nije spriječila Boba Marleya da nastavi sa snimanjem glazbe, pa je 1978. izdan album “Kaya“, koji je imao puno zreliji zvuk nego prijašnji albumi. Boba su optužili da se prodao, jer su mnoge pjesme bile posvećene ljubavi ili ganji (marihuani). Rastafarijanci su, naime, vjerovali da će ih pušenje svete biljke približiti Jahu (Bogu).

U travnju 1978. Bob se vratio na Jamajku kako bi održao “One Love” mirovni koncert, kojeg je posjetio i jamajkanski predsjednik Michael Manley te vođa opozicije Edward Seaga. Bob ih je doveo na pozornicu i čak natjerao da se rukuju. 15. lipnja dodijeljena mu je medalja za mir u trećem svijetu, koju su mu dodijelili Ujedinjen Narodi.

Posjetio je prvi puta Afriku otputovavši u Keniju i Etijopiju. Na tome je putu započeo rad na pjesmi “Zimbabwe”. Za to je vrijeme bend je izdao drugi live album “Babylon By Bus“, koji je snimljen u Parizu. Album koji ga je slijedio bio je “Survival” 1978. Na cijelom je albumu očita prisutnost motiva preživljavanja crnaca.

Sedamdesete su se sada već bližile kraju, a Bob Marley And The Wailers bili su jedan od najpopularnijih bendova. 1980. prvi su puta nastupali u Africi, u gradu Gabon. Vlada Zimbabwea pozvala je cijeli bend da gostuje na ceremoniji u čast neovisnosti njihove zemlje u travnju. Bob je kasnije izjavio da je taj poziv bila za njega najveća čast u životu.

Marley je nastavio sa snimanjima i 1980. izdan je album “Uprising“. Sve se činilo blistavim – bend je planirao američku turneju sa Stevie Wonderom te zime. Bobovo zdravlje se pogoršavalo, ali je ipak dobio dozvolu od doktora da ide na turneju. Turneja je počela u Bostonu, a slijedio je New York. Za vrijeme njujorškog nastupa Bob je izgledao vrlo loše i skoro se srušio.

Nezaboravan zadnji koncert

Sljedećeg jutra, 21. rujna, trčeći kroz Central Park, Bob se srušio i prevezen je u bolnicu. Tamo mu je otkriven tumor na mozgu i doktori su mu predviđali još mjesec dana života. Rita Marley je inzistirala da se turneja otkaže no Bob je želio nastaviti.

Odsvirao je nezaboravan koncert u Pittsburghu, ali je bio prebolestan da nastavi, pa je turneja napokon otkazana. To je bio njegov posljednji nastup. Liječenje mu je malo produžilo život no ono neizbježno ipak se spremalo.

Prevezen je u bolnicu u Miamiu gdje je kršten kao Berhane Selassie u etijopskoj ortodoksnoj crkvi, 4. studenoga. U posljednjem pokušaju da spasi svoj život, podvrgao se kontroverznom liječenju u Njemačkoj. Za vrijeme boravka u Njemačkoj proslavio je svoj 36., posljednji, rođendan. Liječenje, nažalost, nije uspjelo. Bob je želio umrijeti kod kuće, ali nije doživio da ga prevezu natrag na Jamajku.

Umro je 11. svibnja 1981. u bolnici u Miamiu

Sahranjen je na rodnoj Jamajci, u mauzoleju blizu svog rodnog mjesta, a s njim su u grob stavljeni i njegova Gibson Les Paul gitara, nogometna lopta, svežanj marihuane, prsten koji mu je darovao etiopijski princ Asfa Wossen te Biblija. 

Tisuće ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu 21. svibnja, između ostalih predsjednik Jamajke te vođa opozicije. Bob Marley nalazi se danas u mauzoleju u svom rodnom mjestu. Nakon smrti dodijeljen mu je orden Jamajke za njegove zasluge.

Bob Marley znao je svoju sudbinu – kao vizionar, predvidio je i ovo, a njegove će riječi ostati zauvijek besmrtne u pjesmama u kojima je napisao: “One bright morning when my work is over I will fly away home.“