Rođen na današnji dan
Glazbena genijalnost i smisao za humor Ludwiga van Beethovena
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Ludwig van Beethoven rođen je u Bonnu 16./17. prosinca 1770. godine.
Jedan je od najvećih skladatelja u povijesti glazbe koji je premostio bečku klasiku 18. i romantizam 19. stoljeća, zbog čega se i opravdano naziva "posljednjim bečkim klasičarem i prvim romantičarom".
Ostavio je neizbrisiv trag na daljnji razvoj zapadnoeuropske klasične glazbe i ostao uz Mozarta najizvođeniji i najpoznatiji skladatelj europske glazbene tradicije.
Beethoven potječe iz glazbene obitelji čije podrijetlo vodi iz flamskog grada Mechelena. Umetak 'van' u njegovu prezimenu ne označava vlastelinski položaj, već ukazuje na mjesno podrijetlo. Beethovenov djed, koji se također zvao Ludwig, radio je kao glazbenik, odgovoran za orkestar, kod koelnskog nadbiskupa.
Godine 1740. rodio se njegov sin Johann koji je također bio crkveni pjevač. Johann je 17. prosinca 1770. godine krstio svog novorođenog sina po imenu svog oca, Ludwig.
Pošto je Ludwigov otac bio oduševljen tadašnjim čudom od djeteta, mladim Wolfgangom Amadeusom Mozartom, koji je već sa 6 godina komponirao skladbe, on je pokušao, po tom uzoru, malog Ludwiga vrlo rano učiti sviranju violine i glasovira, pri čemu je često i pretjerivao.
Ludwig je često morao noću ustajati i vježbati sviranje glasovira, što je opet za posljedicu imalo to da je često bio umoran za školu. Osim ispunjavanja visokih zahtjeva svoga oca, život mladog Ludwiga nije bio jednostavan. Otac je bio alkoholičar a majka je bila često bolesna i od šestero njene djece preživjela su samo dva.
Ubrzo je Ludwig van Beethoven postao i drugi orguljaš na dvoru i dobiva redovitu mjesečnu plaću. Kada je imao 13 godina svira čembalo i violu u izbornom orkestru dvora i bavi se komponiranjem različitih komornih skladbenih djela.
Beč - iz dva pokušaja
Kako bi unaprijedio svoje znanje, 1787. godine, Ludwig odlazi u Beč, koji je u to vrijeme, zahvaljujući skladateljima kao što je Joseph Haydn, bio postao europsko glazbeno središte da bi učio kod slavnog Mozarta.
Zbog velike zauzetosti Mozarta komponiranjem svojih vlastitih kompozicija i drugim brigama koje su ga opterećivale, Mozart nije bio uveliko zainteresiran za mladog Ludwiga, ali je slušajući ga kako svira rekao: "Jednog će dana taj mladić podići veliku galamu u svijetu!".
Osim toga Beethoven je i sam poslije dva tjedna morao napustiti Beč i vratiti se za Bonn jer mu je majka bila na umoru. Kratko po njegovu dolasku u Bonn, majka mu umire.
Beethoven se 1789. godine odlučuje na studij na sveučilištu u Bonnu, gdje dolazi u dodir s idejama Francuske revolucije, sloboda i čovječnost, koje ga oduševljavaju a koje se u njegovim kasnijim djelima mogu i primijetiti, posebno u njegovoj jedinoj operi Fidelio.
Kada je imao 22 godine, Beethoven odlazi ponovno za Beč i tamo ostaje. Iako je Mozart već bio mrtav, Beethoven postaje učenikom strogog Josepha Haydna i Antonia Salieria.
Ubrzo Beethoven postaje poznat sa svojom ozbiljnom glazbom, koja je predstavljala nešto sasvim novo. Osim toga, postaje poznat i kao majstor improvizacije i virtuoz na glasoviru, jer je jednom prilikom, kratko uoči koncerta uvidio da je glasovir za pola tona dublje naštiman i umjesto da svira svoj koncert za glasovir u C-duru (Erstes Klavierkonzert op. 15) svira ga u Cis-Duru.
S 29 godina, Beethoven počinje raditi na svojoj Prvoj simfoniji i završava je sljedeće godine. Uspješno je praizvedena 2. travnja 1799. godine.
Gubljenje sluha
Već u starosti od 30 godina, kod Beethovena se primjećuju znaci otoskleroze, "mješovitog" tipa, bolesti srednjeg u unutarnjeg uha i koja vodi ka gluhoći, i on počinje sve slabije čuti, pa počinje sve više izbjegavati ljude, tražeći mir u prirodi, gdje je obično i nalazio i nadahnuće za svoje skladbe.
Kako bi unaprijedio svoj sve lošiji sluh, Beethoven zateže do 4 strune na svoj glasovir. Godine 1819. Beethoven je potpuno oglušio pa više i nije u mogućnosti sam izvoditi svoje koncerte kao ni dirigirati.
U međuvremenu, iako nagluh, Bethoven je i dalje radio na svojim djelima.
Gluh, vječno namrgođen, neiskusan sa ženama, gotovo patološki povučen – to je slika koju danas imamo o Ludwigu van Beethovenu (1770. – 1827.). Portreti, koji ga prikazuju s razbarušenom kosom i strogim pogledom, također su doprinijeli stvaranju mita o hladnom, nedostupnom, duboko nesretnom geniju.
Bilješke njegovih suvremenika nam, međutim, pružaju jednu drugačiju, ljudskiju i znatno topliju sliku velikog glazbenika.
Naime, neke anegdote svjedoče o Beethovenovom smislu za humor.
Prijatelju, malo si umišljen!
Premda se nisu slagali u političkim nazorima, Beethoven i Goethe imali su visoko mišljenje jedan o drugom. Jednom prigodom, najveći njemački književnik se pridružio najvećem njemačkom skladatelju tijekom njegove redovite jutarnje šetnje parkom.
Dok su hodali i lamentirali o umjetnosti, mimoilazili su se s prolaznicima, a Goethe se, teatralno uzdahnuvši, požalio kako mu smeta to što mu se namjernici stalno klanjaju i skidaju šešire u znak pretjeranog poštovanja.
Kad je Goethe prvi put izrekao tu opasku, Beethoven je samo kimnuo glavom. Kad ju je ponovio, namrštio je obrve, a kad je treći put počeo brbljati o tome kako je teško biti slavni genij, potapšao je prijatelja po ramenu te ga upitao: "Dopuštaš li mogućnost da se, barem malo, klanjaju i meni?"
Beethoven je umro 26. ožujka 1827. od komplikacija nakon upale pluća, netom nakon dovršetka nekih od svojih najznačajnijih djela.
