Premijera slavne Puccinijeve opere Tosca održana je na današnji dan 1900. godine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 125 godina, 14. siječnja 1900. u Rimu je održana premijera opere Tosca Giacoma Puccinija. Riječ je o jednoj od danas najizvođenijih opera na svijetu, koja je stekla i zadržala veliku popularnost.

Tosca se temelji na priči o pjevačici Floriji Tosci, Talijanki koja je živjela na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Radnja se odvija u razdoblju poslije Francuske revolucije, kad je Italija bila pod vlašću Francuza (Napoleon Bonaparte organizirao je veći dio Italije u obliku skupa podložnih država).

Floria Tosca bila je, prema toj priči, proslavljena operna pjevačica, koja je bila zaljubljena u Marija Cavaradossija, Bonapartista. Njega je uhitio rimski policijski zapovjednik barun Scarpia te je ucijenio Toscu. Naime, obećao je poštediti ga smrtne kazne ako Tosca pristane na noć s barunom.

Puccini nije sam izmislio radnju opere Tosca, nego je tema preuzeta iz drame francuskog autora Victoriena Sardoua. Ta drama bila je pisana posebno za glumicu Saru Bernhardt u glavnoj ulozi Tosce. Libreto za Puccinijevu Toscu napisali su Luigi Illica i Giuseppe Giacosa.

Premijera Tosce održana je otprilike 100 godina nakon vremena u kojem se odvija radnja te opere. Premijeri su prisustvovala i talijanska kraljica Margareta te tadašnji talijanski premijer Luigi Pelloux. 

Punim imenom Giacomo Antonio Domenico Michele Secondo Maria Puccini rođen je 22. prosinca 1858. u gradu Lucca u Toskani, a potječe iz obitelji glazbenika.

Dok mu je Tosca donijela slavu, Madama Butterfly propala je na praizvedbi 1904. u La Scali.

S remek-djelom La Bohème (1896) počela je njegova plodna suradnja s dirigentom Arturom Toscaninijem i s vrsnim libretistima Giuseppeom Giacosom i Luigijem Illicom.

Praizvedbe u Metropolitanu operâ Čedo zapada (La fanciulla del West) 1910. pod Toscaninijevim ravnanjem i Triptihon (Il trittico) 1918. bile su novi uspjesi već slavnog i bogatoga skladatelja. 

Puccini je duboko uronio u psihologiju žene i stavio ju je u središte radnje svojih opera. Imao je nepogrješiv osjećaj za zakonitost tijeka dramske radnje, koju je vješto prekidao izrazitom melodikom u pretežito lirskim arijama i duetima, postižući idealnu ravnotežu između riječi, glazbe i scene.

Izvanredno je vladao orkestrom s kojim je vrlo uspješno postizao različite ugođaje mjesta radnje i emotivnih stanja.

Poznavao je događanja u europskoj glazbi svojega doba (Jules Massenet, Claude Debussy, Igor Stravinski), unijevši neke nove harmonijske postupke i upotrebljavajući egzotične motive.

Smatra se najvažnijom ličnošću talijanske opere nakon Giuseppea Verdija.