Prije 160 godina rođen jedan od najistaknutijih impresionista ozbiljne glazbe

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Francuski skladatelj Claude Debussy, jedan od najistaknutijih impresionista, rođen je na današnji dan prije 160 godina, 22. kolovoza 1862. u Sain-Germain-en-Layeu.

Ovaj nadareni pijanist na pariškome je Konzervatoriju studirao glasovir, poslije i kompoziciju, te pod vodstvom Ernesta Guirauda 1883. osvojio drugu, a iduće godine i prvu Nagradu grada Rima (Prix de Rome) kantatom Rasipni sin (L’Enfant prodigue). Zanimljivo je i to što su ga na studij primili u dobi od jedanaest godina.

Putovao je nakon studija kao pijanist u Italiju, Austriju, Rusiju, Njemačku, Englesku, Nizozemsku, Madžarsku.

U to doba živio je bohemski, s burnim vezama i prijateljstvima. Godine 1901. postao je glazbenim kritičarom La Revue blanche, 1909. imenovan je članom savjeta pariškoga Konzervatorija, a objavljena je i njegova prva biografija.

Jedina potpuna Debussyjeva opera Peleas i Melisanda (Pelléas et Mélisande, 1902), skladana na temelju drame Mauricea Maeterlincka, tek poslije prepoznata kao jedan od temelja moderne francuske glazbe, očituje skladateljevu privrženost Wagnerovim idejama, no dočekana je s podijeljenim mišljenjima.

Uz još četiri nepotpuna operna rada, skladao je balete i scensku glazbu. Najznamenitija su mu djela pisana za glasovir, orkestar te glas. Prednost je davao otvorenim i slobodnim formama s mozaički nanizanim glazbenim idejama.

Simfonijsku suitu Proljeće (Printemps, 1887., potpuna partitura je izgubljena) rimski je žiri ocijenio kao djelo 'individualne boje' i s 'određenim impresionizmom'.

Orkestralne skladbe (Preludij za poslijepodne jednog fauna – Prélude à l’après-midi d’un faune, 1894; simfonijske skice More – La Mer, 1903–05; suite Nokturni – Nocturnes, 1897–99., Slike – Images, 1905–12. i dr.) obilježavaju specifična instrumentacija (istaknuta uporaba drvenih puhača u odnosu na limene, nestandardne udaraljke) i 'tonsko slikanje', dok je u svim vrstama skladbi često prisutna pentatonika, razlaganje klasične harmonije u slobodnom nizanju akordȃ i kromatike, raznovrsna ritmika te izbjegavanje izrazitoga melodijskog elementa.

Među glasovirskim djelima ističu se Preludiji (1910; 1912–13), Children’s Corner (1906–08), etide (1915) i dr., a od komornih skladbi gudački kvartet (1894) i violinska sonata (1916–17). Skladao je vokalno-orkestralnu glazbu te solo pjesme na tekstove Paula Verlainea, Stéphanea Mallarméa i dr.

Posljednji je put nastupio pred publikom 1917. u izvedbi svojega posljednjega djela, Sonate za violinu i klavir.

Umro je u Parizu, 25. ožujka 1918. od raka debelog crijeva.

OPŠIRNIJE