Ignatius Fuchs
Prije 205 godina rođen je Vatroslav Lisinski – skladatelj prve hrvatske opere
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 205 godina, 8. srpnja 1819. u Zagrebu je rođen Vatroslav Lisinski, skladatelj prve hrvatske opere.
Po ocu Slovenac, a po majci Hrvat, pod utjecajem iliraca oko 1840. promijenio ime Ignatius Fuchs u Vatroslav Lisinski. Osnovnu glazbenu naobrazbu stekao je privatnom podukom kod Juraja Sojke i J. K. Wisnera Morgensterna.
Studirao je pravo, a glazbom se bavio tek usputno. Tek pod utjecajem Ilirskog pokreta i na nagovor Alberta Štrige posvećuje se skladanju. Kroatizira svoje ime i prezime i postaje prvi skladatelj Hrvatskog narodnog preporoda.
U jesen 1847. uz Štriginu je pomoć otišao u Prag na glazbeno usavršavanje, ali se zbog prekoračene dobne granice nije mogao upisati kao redoviti učenik na Konzervatorij, već samo u Orguljsku školu (Karel František Pitsch, kontrapunkt), a privatno je učio kompoziciju i instrumentaciju kod ravnatelja Konzervatorija Jana Bedřicha Kittla.
U jesen 1850. vratio se razočaran u Zagreb jer mu, unatoč zauzimanjima bana Josipa Jelačića, nije bilo omogućeno polaganje završnoga diplomskog ispita na praškome Konzervatoriju.
Za život je isprva zarađivao privatnom podukom glasovira, a nakon otkaza u HGZ-u preuzeo je početkom 1853., neshvaćen, razočaran i obeshrabren, mjesto privremenoga sudbenog prislušnika. Ne dočekavši rješenje o mjestu kotarskog aktuara, naglo se razbolio i podlegao 1854. vodenoj bolesti u 35. godini života.
Lisinskoga se smatra utemeljiteljem moderne hrvatske opere, solo pjesme, zborske i orkestralne glazbe. Autor je prvih dviju hrvatskih opera, a značajan je i kao prvi operni skladatelj nakon Mihaila Glinke u slavenskom svijetu.
Prva njegova opera, Ljubav i zloba, skladana 1843–45. i instrumentirana uz pomoć J. K. Wisnera Morgensterna, bila je praizvedena u Zagrebu s velikim uspjehom 1846. i značajan je uspjeh ilirizma na području umjetnosti i kulture.
Druga opera, Porin, skladana većinom u Pragu i dovršena 1851., bila je praizvedena, zaslugom Ivana Zajca, tek 1897. Uz neospornu povijesnu vrijednost, oba djela trpe od manjkavosti u libretima te stanovite naivnosti i psihološke neuvjerljivosti u karakterizaciji glavnih likova.
