Imao je stotinu lica, ali samo jednu, slavonsku dušu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 90 godina, 4. siječnja 1932., u Ladimirevcima je rođen velikan hrvatskog glumišta Fabijan Šovagović.

Glumu diplomirao 1957. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je član Gradskoga dramskog kazališta "Gavella" 1957–65. te ponovno od 1979., HNK-a u Zagrebu 1966–72. te u dva navrata slobodni umjetnik (1965–66., 1972–79). Jedan je od osnivača Teatra u gostima.

Bio je glumac snažne umjetničke osobnosti i izvornoga glumačkog talenta, a isticao se ulogama tvrdoglavih i upornih osobenjaka (napose slavonskih seljaka) posve se predajući kazališnom činu.

U "Gavelli" je odigrao Govornika (E. Ionesco, Stolice), Skupa (M. Držić), Tartuffea (Molière), Šimu u vlastitoj drami Sokol ga nije volio te Leara (W. Shakespeare, Kralj Lear).

U zagrebačkom HNK-u istaknuo se kao Stavrogin (F. M. Dostojevski – A. Camus, Demoni), Estragon (S. Beckett, U očekivanju Godota), Lenbach (M. Krleža, U agoniji), Julije Cezar (Shakespeare), u Teatru &TD kao Biskup (J. Genet, Balkon), Zidar (G. Grass, Plebejci uvježbavaju ustanak) i Lenjin (T. Stoppard, Travestije).

Na filmu je od 1957 (Svoga tela gospodar Fedora Hanžekovića), sugestivno sugerirao unutarnja proživljavanja likova, podjednako u komedijama i dramama, glumeći osobenjake, cinike, žrtve, ali i negativce, zapažen i u glavnim i u epizodnim ulogama.

Značajniji filmovi: Breza (Ante Babaja, 1967), Imam 2 mame i 2 tate (Krešo Golik, 1968), Lisice (Krsto Papić, 1969), Događaj (Vatroslav Mimica, 1969), Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (K. Papić, 1973), Kuća (Bogdan Žižić, 1975), Seljačka buna 1573 (V. Mimica, 1975., i TV serija Anno domini 1573, 1979), Izbavitelj (K. Papić, 1976), Ne naginji se van (B. Žižić, 1977), Novinar (Fadil Hadžić, 1979), Ritam zločina (Zoran Tadić, 1981), Ambasador (F. Hadžić, 1984), Čovjek koji je volio sprovode (Z. Tadić, 1989), Orao (Z. Tadić, 1990), Vukovar se vraća kući (B. Schmidt, 1994).

Bio je koscenarist filmova Branka Schmidta Sokol ga nije volio (1988., prema vlastitoj drami) i Đuka Begović (1991., prema romanu Ivana Kozarca), u kojima je i glumio glavne uloge, kao i filma Cijena života (B. Žižić, 1994).

Također je glumio u nizu televizijskih serija i drama, a posebno se istaknuo u serijama Kuda idu divlje svinje (Ivan Hetrich, 1971), Prosjaci i sinovi (Antun Vrdoljak, 1972/1984) te U registraturi (Joakim Marušić, 1974). Sudjelovao i u mnogim radijskim dramama.

Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo (1991).

Fabijan Šovagović preminuo je 1. siječnja 2001. godine u Zagrebu.