Kritika
Sretni ljudi – Pljesak za publiku
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Onima koji pogledaju predstavu ''Sretni ljudi'' neće trebati Klaićev Rječnik da bi je opisali, kako to je kritičar na daskama, a u publici, preporučio publici u publici.
Pročitajte još
A novi komad Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, u režiji Ivana Lea leme po tekstu Nine Mitrović, upravo je to – predstava publike publici i gledanje gledanja predstave. Predstava je to o kojoj će svatko pronaći svoj rječnik.
Kolaž monodrama
Pred publiku su izašli publika i jedan glumac i predstavili svjetove koji se odvijaju možda upravo u nekome pored nas u prepunoj, premaloj Maloj sceni. Svatko od njih proživljava svoje strahove koje kroz kolaže monodrama slažemo u slike njihovih života.
A Mitrović je napravila odličan kolaž čiji se komadići izmjenjuju ritmom koji nam ne dozvoljava da se zasitimo jednog lika. Iz jednog nas straha i suočavanja (lika) sa samim sobom prebacuje u drugi, a uz Lemine ideje, dobrom glumom koja bi igranjima trebala biti sve bolja, te uigranim i fizički zahtjevnim scenskim pokretima, do konačne slike njihove svijesti.
Glumci su ovog puta glumili svakoga od nas pa smo, osim što smo u predstavi gledali publiku – što je odlična kazališna ideja – gledali svjetove koji se mogu kriti i u nama. No, sreća je kog glumaca što su u svojoj publici mogli raditi ono što mi u svojoj nismo. Oni su svoje strahove, opravdane, banalne, nametnute, stvarne, rečene i nerečene, izbacili iz publike u publiku koje se na kraju nahranile jedna drugom.
Valja istaknuti kako su u ovoj predstavi glumci predstavili svoje novo lice, veliki prostor za mini-monodrame. Tako se osvježila i kazališna publika koja se možda i zasitila istih postava zbog nepopunjenog ansambla.
Mala scena stvarno mala
Također, u glumi su se izvrsno snašli i oni koje smo do sada viđali samo kao scenske radnike. Na kraju, vidjeli smo i potpuno drugačiju scenu koja je igrala zajedno s glumcima i koja je testirala sinkroniziranost na sceni. Kazalištem je, ukratko, vladao sklad pokreta, zvuka, glazbe i nesklada životnih mora pojedinih likova uz pregršt skrivenih poruka od kojih se neke uzimaju sa smiješkom i smijehom a neke s uzdahom.
Može se reći i da je predstava potvrdila da se ostvarila želja autorice Mitrović da, kako sama reče, ''svi koji rade ovu predstavu uživaju u procesu i da se tijekom njega igraju''. Ostvarilo joj se to i da se redatelj predstave ''posebno igra'' i vidi se da mostarsko Kazalište, kako sam navodi, ima posebno mjesto u njegovom srcu. Ta je ljubav i ovog puta uspjela i prerasla u, kako sam Lemo opisuje predstavu, ''ekspediciju po prašumama ljudskog uma, po vrletima neuroza… niz kanjone emocija''.
A ''Sretni ljudi'' su iskorak u kazališnoj kući koja je velikim korakom krenula u novu umjetničku godinu i može se reći da je ovo prvi ozbiljniji korak prema modernom kazalištu na mostarskim daskama.
A daske su, i na sreću i nažalost, i ovaj put pokazale kako je Mala scena stvarno mala jer glumačka postava – u kojoj su briljirali svi pa i oni koje se viđa iza scena – nije imala dovoljno prostora za veliki naklon. Uz pljesak kakav odavno nije bio u publici. Za publiku.
Sretni smo, kaže Lemo, što smo sreli ''Sretne ljude''. Oni koji pogledaju predstavu, reći će isto.
