Zid – Predstava o našim koljenima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako, ovako ''na prvu'' neke stvari nedostaju dok se bez nekih moglo, predstava 'Zid' Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, premijerno izvedena proteklog petka, dokaz je kako na mladima ostaju nedovršeni zidovi mostarskog Kazališta i kako za njih ne bi trebalo biti straha.

Predstavu, nastalu po natječaju kojim se upravo nastojao pomladiti kazališni svijet, napisala je Ružica Aščić, dramaturški prilagodila Dorotea Šušak a režirao Christian Jean-Michel Jalžečić.

Glumačku postavu čine provjerene kazališne snage uz mlade glumce pred kojima je zasigurno još mnogo projekata a koji, sudeći po ovoj ali i ranijih izvedbama, ne trebaju strahovati na novu snagu i glumačko osvježenje.

Zid i zidovi, koji se u predstavi pokušavaju srušiti, koji se grade među likovima, simboliziraju prepreke s kakvim se svakodnevno susrećemo. U vrijeme kad neki zidaju kako hoće i gdje hoće i jednako tako ruše, susjedstvo pogađa još jedno razmimoilaženje. Baka (Sanda Krgo Soldo), njezin sin (Robert Pehar) koji ne može pobjeći od utjecaja i sjene majke, susjeda (Nikolina Marić) te susjed (Miro Barnjak) s političkim ambicijama, vode borbu oko toga treba li rušiti zid stare tvornice kraj njihove zgrade. Njihovu borbu komplicira tandem koji se nađe u više uloga (Ivo Krešić i Ivan Skoko) pokazujući hladnoću rušitelja odnosno graditelja, besmisao politike i plitku zabavu s našim imanjem i bivanjem.

S druge strane dvije kći (Ana Franjčević i Rafaela Perić) ne pokazuju nimalo žaljenja zbog rušenja mjesta njihovih dječjih igara predstavljajući sveprisutni i stalni sukob staroga i novoga kao i da su pred mladima prepreke neopipljivih i nevidljivih zidova i starijima neshvatljivi snovi.

Osim sukoba oko stvarnog zida, kroz predstavu se provlače i zidovi u nama i između nas pa gledamo, kako to napisa Dragan Komadina, ''traganje po nutrini članova tri generacije jedne obitelji i njihovim odnosima''. Vidimo kako je otac, nakon smrti supruge koja svima nedostaje a da to nitko ne govori, zarobljen u sjeni svoje majke i kako nizašto ne preuzima odgovornost krijući se pod majčinim skutima. Vidimo kako ta sjena pada i na kćerke i kako su različiti odnosi različitih generacija prema životu i stvarnosti. Vidimo i sukobljavanja interesa i zavirujemo u želje i strahove likova koji se, svaki na svoj način, skrivaju pred zidom.

Redatelj Jalžečić kaže kako ''mnogo zidova gradimo, ali ih nekako zaboravimo srušiti, često ih ostavljamo, jer se bojimo, jer smo kukavice koje ne žele drugima pokazati tko smo zaista''.

Možda je mogla borba za zid i protiv zida dobiti više prostora i možda nekima – ali o ukusima se ne raspravlja - nije pomogla ni kombinacija s video-snimkama na platnu pozornice da se snažnije oslika predstavljena borba. No, 'Zid' je svakako predstava pred kojom je svijetla budućnost jer borbe o kojima govori nikada ne prestaju i uvijek traže nova propitkivanja.

Dramaturginja Sušak skrenula je pozornost na jedan monolog iz predstave: ''Najgore ti je samo puzati po utabanoj zemlji da bi te manje boljela koljena. Bolje žrtvovati koljena pa spasiti duh''.

I upravo je to poruka predstave, u kojoj pored smijeha i ''gegova'' isplivavaju duboka, ozbiljna razmišljanja. Nova je predstava mostarskog Kazališta upravo predstava o našim zidovima, našim puzanjima i našoj nespremnosti da rušimo prepreke među nama.

S druge je strane to predstava koja je ozidala berem jednu stepenicu u budućnost kazališne kuće koja se još ne zida i kazališta uopće pokazujući kako mladim snagama s perom, redateljskom i dramaturškom palicom te daskama pod mladim nogama treba dati prostora i rušiti zidove pred njima. Ali i pred nama koji ne prestajemo puzati i umjesto na duh prečesto mislimo na koljena.