Prije 150 godina preminuo je utemeljitelj Hrvatskog narodnog kazališta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 150 godina, 24. lipnja 1872. u Zagrebu je preminuo hrvatski hrvatski književnik, kritičar, prevoditelj i kazališni djelatnik Dimitrija Demeter.

Potomak je ugledne grčko-cincarske trgovačke obitelji koja je stigla u Zagreb potkraj XVIII. stolječa. Rođen je 21. srpnja 1811. godine Zagrebu. Diplomirao je medicinu 1836. u Padovi.

U Zagrebu od 1840. preuzeo poslove oko utemeljenja hrvatskoga profesionalnoga glumišta, gdje je na različitim visokim dužnostima djelovao gotovo do smrti.

Prve književne radove pisao je novogrčkim jezikom (lirika i drame), a u hrvatski je književni život ušao 1838. prilogom na njemačkom jeziku u knjizi Janka Draškovića Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter.

Iste su godine objavljena Dramatička pokušenja – dio parvi s programatskim Predgovorom u kojem je ostvario sintezu književnoteoretskoga i nacionalnoprogramatskoga shvaćanja drame i kazališta.

S osloncem na klasicistički usmjerene njemačke poetike i s istaknutim pozivom na staru dubrovačku dramu, iz koje je za tu prigodu preradio Zorislavu Antuna Gleđevića pod naslovom Ljubav i dužnost, a Sunčanicu Šiška Gundulića kao Krvnu osvetu, Demeter se u generičkom izboru zauzimao za povijesnu dramu u stihu, a s njom je uveo i deseterac po uzoru na hrvatsko usmeno pučko pjesništvo.

Najvažnije je Demetrovo dramsko djelo petočina tragedija Teuta (1844., praizvedba u Zagrebu, 1864). Povijesni joj je izvor II. knjiga Historijâ grčkog povjesničara Polibija, gdje se govori o ilirskoj kraljici Teuti (III. st. pr. Kr.), čije je gusarenje na južnom Jadranu dovelo do rata s Rimom (229. pr. Kr.).

Pri razradbi teme Demeter se koristio mnogobrojnim motivima iz europske epske i dramske književnosti. Po svim je obilježjima Teuta političko-povijesna drama koja sažima klasicističke, romantičke i sentimentalne sastojke, a porukom kako osobno mora biti podređeno općemu, snažno izražava političke ciljeve preporodnoga pokreta.

Demeter je 1869. napisao prigodnicu Pomoć iznenada (tekst nije sačuvan), a u rukopisu je ostala njemačka drama Ledena palača (Der Eispalast, nastala oko 1851. prema romanu Ledjanoj dom ruskog pisca I. I. Lažečnikova).

Autor je libreta za opere Vatroslava Lisinskoga Ljubav i zloba (1846., preradba prvobitne verzije J. Cara) i Porin (1850–51).

Posebno mjesto u njegovu stvaralaštvu ima epski spjev Grobničko polje, tiskan 1842. u Kolu, dvije godine prije Smrti Smail-age Čengića Ivana Mažuranića. U djelu objavljenome bez generičke oznake, ali s podnaslovom Iz dnevnika dra Demetra, nalaze se i Izjasnjenja, koja su po svim obilježjima neodvojiv njegov dio.

Sročeno u različitim metrima, Grobničko polje svojevrstan je žanrovski hibrid. U njemu se uz osebujno pripovijedanje javljaju i lirske pjesme (Pjesma Tatarkinja; Pjesma Hrvata, poznata po prvom stihu "Prosto zrakom ptica let", najbolja Demetrova pjesma, posebno popularna kao solo-popijevka V. Lisinskoga) i dramski intonirani dijalozi.

Za razliku od Mažuranića, koji je svoj spjev oblikovao na tradiciji hrvatske i južnoslavenske epike, Demeter je svoj spjev oblikovao po uzoru na najistaknutije predstavnike europske romantike, posebice G. G. Byrona (Lord Byron) i Adama Mickiewicza, gradeći ga na pseudopovijesnom događaju (navodnoj pobjedi Hrvata nad Mongolima na Grobniku 1242).

Demetrovu hrvatsku liriku čine većinom prigodnice, pohvalnice i povijesne balade prema Schillerovu uzoru, a od četiri novele najbolja mu je Otac i sin (1846), pisana po Puškinovim motivima.

Njegovo književno djelo pripada najvećim ostvarenjima hrvatskoga narodnog preporoda, a odlikuje se izrazitim romantičkim i romantičko-klasicističkim značajkama. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)