Žena koja je ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ivana Brlić-Mažuranić, znamenita hrvatska književnica, rođena je u Ogulinu na današnji dan, 18. travnja 1874. godine.

Bila je kći pravnika Vladimira Mažuranića i unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića. Njezina baka Aleksandra Mažuranić bila je sestra hrvatskog jezikoslovca Dimitrija Demetra.

Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome jeziku. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a potom u Jastrebarsko.

Nakon udaje za političara Vatroslava Brlića preselila se iz Zagreba, u kojem je živjela 1878–92., u Brod na Savi (danas Slavonski Brod).

Pisala je pjesme, pripovijetke, romane, basne i bajke, eseje i članke te se bavila prevodilačkim i redaktorskim radom. Godine 1902. objavila je zbirku pripovijedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani, a 1905. i drugu srodnu knjigu Škola i praznici.

Realističke pripovijetke najčešće su ilustracija moralno-poučnih ideja, u fantastičnima se koristi jednostavnim elementima fantastike (vilinski svijet). I u jednima i u drugima dječji su likovi predmet autoričina didakticizma, a do izražaja dolaze njezina načela utemeljena na kršćanstvu.

Njezin prvi roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) realističke je motivacije, ali sa značajkama bajke, tj. s posebnim odnosom prema stvarnosti koji se sastoji u apstrahiranju i stilizaciji stvarnoga svijeta. Spojivši u njemu pripovjednu jednostavnost i živost s humanističkim viđenjem svijeta, Šegrt Hlapić postao je ne samo prvi hrvatski dječji roman nego ujedno i njegov prototip.

U povijesnom (nedovršenom) romanu Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937), koji je napisala na temelju očeva istraživanja o Dubrovčaninu Melek-Jaši, potkralju indijske provincije na prijelazu iz XV. u XVI. st., šenoinski model povijesnog romana prilagodila je dječjemu svijetu i inicirala model dječje povijesne proze.

Njegujući ezopovski tip basne (Dječja čitanka o zdravlju, 1927; Srce od licitara, 1938; Basne i bajke, 1943), obogatila je inače skromnu nacionalnu tradiciju toga književnog oblika.

Književni vrhunac ostvarila je u zbirci od osam bajki u kojima radnju pokreću likovi preuzeti iz slavenske mitologije, koje je autorica stilizirala davši im sasvim određene osobine (Priče iz davnine, 1916). Posluživši se oblikom bajke, s pomoću fantastike stvara autonomni svijet davnine u kojem se mitska slika svijeta spaja sa secesijski stiliziranom slikom vremena, prostora, likova i događaja.

U potonjim bajkama (Basne i bajke, 1943) unosi istočnjačke motive i strukturira ih prema narodnoj bajci. U esejima i člancima (Knjiga omladini, 1923; Mir u duši, 1930) tematizira socijalna i egzistencijalna pitanja, tumači vlastita životna načela i književna uvjerenja.

Kao ugledna spisateljica bila je četiri puta predlagana za Nobelovu nagradu (1931., 1935., 1937.,1938.), a 1937. izabrana, kao prva žena u nas, za dopisnoga člana JAZU.

Zarana je proglašena "klasičnim piscem" i "hrvatskim Andersenom" (zbog njezine virtuoznosti pripovjedačice za djecu) , a nazivali su je i "hrvatskim Tolkienom"(radi posezanja u fantastični svijet mitologije).

Djela su joj prevedena na mnogobrojne strane jezike te izvedena u kazališnim, radijskim i filmskim obradbama.

Ivana Brlić Mažuranić je ostavila neizbrisiv trag na hrvatsku književnost, zadužila generacije čitatelja/ica te napisala svevremenska djela prožeta književnim umijećem i fantastičnim idejama, a sve to postigla je početkom 20. stoljeća kao supruga i majka bez dovoljno prostora da još više raširi svoja književna krila.

Njezina književna ostavština, rukopisi i korespondencija nalaze se u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu, u kojem se svake godine održava književna i kulturna manifestacija "U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić".

Tijekom života patila je od depresije i nakon duge borbe s tom bolešću počinila je samoubojstvo, 21. rujna 1938. godine, u bolnici na zagrebačkome Srebrnjaku. Pokopana je na zagrebačkome groblju Mirogoju, u obiteljskoj grobnici.