Petar Preradović, velikan romantizma, rođen je na današnji dan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Petar Preradović, hrvatski pjesnik, koji se ubraja u najznačajnije pjesnike hrvatskog romantizma, rođen je na današnji dan, 19. ožujka 1818. godine u Grabrovnici kraj Pitomače.

Roditelji su mu bili Ivan Preradović i Pelagija, rođena Ivičić. Otac mu je bio austrijski podčasnik pa ga je majka, nakon očeve smrti (1828), poslala 1830. u Vojničku akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju je završio 1838.

Tijekom školovanja u Bečkom Novom Mjestu prelazi s pravoslavlja na katolicizam što je bilo uvjetovano njezinim statutom jer napredovanje u vojsci nije bilo moguće ako budući časnik nije bio rimokatolik.

Vojničko školovanje završio je 1838. godine i onda je kao poručnik odaslan u Milano.

Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
Sad zakopat, kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja,
Jer si pokoj sav mu razmetnula.

Da te legnem u zemljicu crnu
U zemljici ti ne bi sagnjila,
Zemska vila dragocjenost tvoju
U kamenje predrago bi zbila.

Da te spustim u duboko more,
U moru se ne bi rastopila,
Morska vila dragocjenost tvoju
U biser bi predragi salila.

Pak bi došli ljudi blagohlepni,
Iz zemlje bi tebe iskopali,
Iz mora bi tebe izvadili
I po svijetu svuda rasprodali.

A ti idi, nek te uzdisaji
K nebu dignu, tamo zvijezdom budi,
Tamo meni žalosnome sjaji,
Tamo ne će dostignut te ljudi!

Mrtva ljubav

"Povratak" materinjem jeziku

Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, 1840. godine, znatno je utjecao na "povratak" materinjem jeziku i pobudio zanimanje za hrvatsku kulturu te političku i gospodarsku situaciju. Gotovo čitav život proveo je izvan domovine, a književnošću se bavio koliko mu je dopuštala časnička služba (generalski čin).

Svoj entuzijazam posvetio je ilirizmu, u čijoj je "drugoj fazi", uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića, postao najutjecajniji pjesnik.

Pjesmama izražava brigu za hrvatski jezik, privrženost slavenskoj koncepciji i iskreno domoljublje. Godine 1843. biva premješten u Zadar gdje je iste godine napisao prvu pjesmu na hrvatskom jeziku pod naslovom "Poslanica Špiri Dimitroviću".

Pjesme je počeo pisati na njemačkom jeziku, za vrijeme školovanja (Požar u Novom Mjestu – Der Brand von Neustadt, 1834). S preporodnim idejama upoznao ga je Ivan Kukuljević Sakcinski 1840., a za boravka u Veneciji 1843. napisao je svoju prvu hrvatsku pjesmu (Poslanica Špiri Dimitroviću). 

Nakon premještaja u Zadar priključio se krugu oko Ante Kuzmanića i 1844. u prvom broju Zore dalmatinske objavio budnicu ''Zora puca, biche dana". Dobar prijam prvih pjesama učvrstio ga je u odluci da postane hrvatskim piscem, premda je bio nezadovoljan svojim znanjem materinskoga jezika.

Kao mladi pjesnik na njemačkom jeziku (Prošlost – Vergangenheit; Sadašnjost – Gegenwart; Budućnost – Zukunft; Portret razbojnika – Das Porträt des Banditen) Preradović se profilirao na predromantičkim i romantičkim uzorima (J. W. Goethe, F. Schiller, G. G. Byron).

Njemačka poezija ispunjena je motivima čežnje i idealima »srca«, a okušao se i u baladnoj formi s egzotičnom tematikom (Djevojka uskokinja – Das Uskoken-Mädchen).

Iz ranoga razdoblja potječe i jedan dio Preradovićeva ljubavnoga kanconijera Pjesme Lini (Lina-Lieder), dovršen oko 1850, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.

Vjetar meni kroz prozor donese
Neki danak, kad sam tebi piso,
Zelen listak, pa ga uprav strese
Riječ na jednu, koju sam izbriso.

Izbriso sam riječcu, ljubav zvanu,
Jer u pismu mjesta ne imaše.
Je l' zavio onaj listak ranu,
Il' pokrio grob ljubavi naše?

Pitanje

Domoljubne ili intimističke tužaljke

Drugi dio lirskog opusa čine domoljubne ili intimističke tužaljke (Žalostinke, Miruj, miruj srce moje, Putnik). Nakon premještaja u Zagreb objavio je zbirku Nove pjesme (1851), koju kritika uglavnom smatra kreativnim padom s obzirom na prijašnju liriku.

Premda je načelno ostao na istim poetičkim polazištima, u Novim pjesmama pesimističniji je i sklon fatalizmu (Moja lađa, Crni dan, Nada). Izmijenjene okolnosti i slabljenje preporodnoga zanosa doveli su do gubitka povjerenja u društvenu funkciju poezije i vezu između pjesnika i zajednice (Pjesnikova kob, Slijepac Marko).

Iz toga razdoblja potječe i Preradovićeva jedina drama Kraljević Marko, pisana 1847–48. i djelomično objavljena u Nevenu 1852. Razdijeljena u 22 prizora, pisana stihom i prozom, pod utjecajem Goetheova Fausta i Mickiewiczeva Dušnoga dana, drama oscilira između romantičke fantastike, pučkih vjerovanja i didaktičnih teza o narodnom prosvjetljenju i južnoslavenskom (''ilirskom'') jedinstvu.

Treća, završna faza obilježena je pjesnikovim svjetonazorskim zaokretom prema religiozno-spiritualnomu misticizmu i priklanjanju duljim, narativnim sastavima, među kojima su Pustinjak i Lopudska sirotica ostali nedovršeni. U najpoznatijim pjesničkim pripovijestima (Zmija, Mujezin) orijentalni imaginarij iskorišten je kao podloga za izvođenje općenitijih životnih pogleda s jasno izraženim pesimističnim porukama.

Bože mili, kud sam zašo!
Noć me je stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustini!

Još konaka nijesam našo!
Sjever brije s sniježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!

Naokolo magla pada,
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga;
Majko mila, majko draga,
Da ti vidiš tvoga sina!

Da ti vidiš njega sada
Okružena od zla svega,
Ti bi gorko zaplakala,
Ruka bi ti zadrhtala
Od žalosti – grleć njega!

Zašto tebe nijesam slušo,
Kad si meni govorila:
"Ne idi sinko od matere,
Koja mekan krevet stere
Tebi usrijed svoga krila!

Ne idi, sinko, draga dušo,
Ne idi od krova očinoga,
Tuđa zemlja ima svoje,
Ne spoznaje jade tvoje,
Tuđa ljubav ljubi svoga!"

Putnik (dio pjesme)

Vjera u slavensku svjetskopovijesnu misiju

Najambicioznije je djelo iz toga razdoblja religiozni deseterački spjev Prvi ljudi (Leptir, 1862) u četiri pjevanja. Neortodoksno se služeći kršćanskim mitom o stvaranju čovjeka kao alegorijom, Preradović je iznio svoje mističko-spiritualno naučavanje o ljubavi i milosrđu kao putu čovjekova uzdizanja do transcendencije.

Na sličnim svjetonazorskim pretpostavkama, a pod utjecajem ideja J. G. Herdera i J. Kollára, počivaju i Preradovićeve pjesme koje ispovijedaju metafizičku vjeru u slavensku svjetskopovijesnu misiju (Slavjanstvu, 1865; Zvanje Slavjanstva, 1869).

Obogativši domaće pjesništvo nizom žanrova i oblika, Preradović je bio izrazito cijenjen pjesnik u svoje doba. Cijelo XIX. stoljeće, uz I. Mažuranića i S. Vraza, bio je neprijeporno središte hrvatskoga književnoga kanona, sa statusom nacionalnog barda.

U XX. stoljeću javili su se i kritičniji sudovi o njegovu djelu, ali se i danas ubraja u najznačajnije pjesnike hrvatskog romantizma.

Godine 1871. predložen je za kandidaturu za hrvatskoga bana, no bio je jako bolestan i u jednom pismu napisao je kako nije zainteresiran za tu čast.

Zdravstveno stanje mu se pogoršalo krajem 1871. godine i otpremljen je na liječenje. Nakon što je obolio bezupješno se je liječio u Mariabrunnu pokraj Münchena a zatim i u austrijskom mjestu Fahrafeldu gdje je preminuo od posljedica vodene bolesti 18. kolovoza 1872.

Pjevat mi se opet hoće,
Ali ne znam ni sam kako:
Bih li pjevo od veselja,
Pjevajući bih li plako!

Na prozor mi jutros dođe
Bio sokol neviđeni,
Kljuje staklo na prozoru,
Dok prokljuva sanak meni:

"Otkud tebi tvrdi sanak
Da još spavaš kad su pijetli
Triput zoru već prozvali,
Triput zoru i dan svijetli?

Među zemljom i međ nebom
Tvoja cesta još je duga
Do sjajnoga onog hrama,
Gdje će t' ljuba biti druga.

O diži se, putuj smjelo!
U hodu te ništ' ne smeta,
Ljubimac si zemlje svoje,
Poznanik si cijelog svijeta.

A krasna je cesta tvoja:
Svuda ravna i jednaka,
Uz nju polja puna cvijeća,
Nad njom nebo bez oblaka."

"Moj sokole, moj anđele!
Sa visosti tvoje zreći
Ti drukčije put moj vidiš
Neg po njemu ja hodeći.

Tvom se oku zemlja čini
Zvijezda jasna i okrugla;
Iz daljine ti ne vidiš
Da je puna jazâ, uglâ!"

"A ti digni se na krilih
Nad zemaljske neravnosti,
Spuža koj' po zemlji puzi,
Mora svaki trn ubosti."

"Ne imam krila ja da letim,
Nit bih pustit zemlju mogâ';
Sinak ljubi i zlu majku,
Majka i zla sina svoga."

"Oj pjesniče nesretniče!
Suh si listak ti na gori,
Koj' od sunca nebeskoga
ne sazrije neg' izgori.

Nebo vjetrom uzdiže te,
A zemlja ti letjet ne da;
Među zemljom stog i nebom
Tvoja duša uvijek preda."

Pjesnik