Tin Ujević - Nedostižni čarobnjak riječi izvan svih književnih škola i struja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad se izgovori riječ poezija, mnogima kroz glavu prođe ime Tina Ujevića, pjesnika koji je u Hrvatskoj, ali i šire postao sinonimom za dobru poeziju.

Svake godine 5. srpnja ljubitelji se sjete Tina Ujevića, jer je na taj dan 1891. godine rođen ovaj veliki pjesnik.

Rođen kao Augustin Josip Ujević u Dizdara kuli u Vrgorcu, bio je jedno od petoro djece Ivana Ujevića, učitelja rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka bila Bračanka.

Godine 1902. budući pjesnik odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu.

Tin Ujević maturira 1909. s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu.

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

Notturno, Iz zbirke "Kolajna"

Druženje i razilažnje s Matošem

Tin Ujević se u Zagrebu družio s Antunom Gustavom Matošem, smatrajući ga Učiteljem (Rabbi), a sebe Učenikom (Discipulus), te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i drugima, a isticao se kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije.

Zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije.

Godine 1913. je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseci.

Bio je član i Jugoslavenske nacionalističke omladine.

Razočaran politikom unitarnoga jugoslavenstva zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji.

O svom rastanku sa idejom jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi "Drugovima": "Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu."

U početku vjerni obožavatelj Matoša, Ujević se kasnije javno odrekao svog mentora, ali njih dvojica iapk su zauvijek održali neku vrstu čudesne iracionalne veze.

Matoš je ostao blag prema Ujevićevim napadima, možda i zato što je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao.

(ulomak)
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Svakidašnja jadikovka 

Boemski život posvećen poeziji

Odlaskom u Pariz, Ujević započinje svoj boemski život, u potpunosti posvešćen i podređen pjesničkom stvaralaštvu.

Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski.

Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.).

Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu.

Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetitelja boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti. 

Blizak svima i različit od svih

Ujević je u svojim pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije).

Razvijao je simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati).

Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealističkih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teže razaranju oblika.

Njegova je poezija zauvijek ostala pjesničkim zdencem iz kojega se napajaju novi naraštaji, a književni kritičari i teoretičari u njegovim dubinama pronalaze mnoštvo neotkrivenih tajni i istina.

(ulomak)

Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Visoki jablani 

Život pun anegdota i humora

Ujedno, Tin Ujević je, kao nijedan hrvatski književnik, ostao poznat po brojnim zgodama i anegdotama:

- Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. "Ma ne morate mi se ispričavati", rekao je Tin, "iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara", aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

- Tin nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: "Kako hoćete da vas obrijem?". - "Bez riječi" - odgovori mu mirno Tin.

- Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. "Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju" - odgovori im Ujević.

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Pobratimstvo lica u svemiru