Vrgorac: Gradina, turske kule i Tin

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ko u Vrgorsku krajinu stigne cestom sa sjeveroistoka, od Zagvozda, osjećat će se kao da je vremeplovom vraćen u Jugoslaviju i da je Drugi svjetski rat tek nedavno završen. Ako bi neko i pomislio da je u Kozici dovoljna spomen-ploča na praznom i, tako djeluje, napuštenom društvenom domu, stvarnost bi ga, nakon što bi naišao na još jednu, postavljenu na dvometarski kamen samac uz cestu, začas demantirala. Propucana je, doduše, kratkim rafalom, ali je tu, k tomu još zakićena košaricom cvijeća. To je to, pomisliš, a onda te u istom selu iza krivine, s čempresima iza leđa i na bokovima, dočeka prilično monumentalan spomenik s nekoliko desetaka ploča s imenima poginulih boraca. 'Ta će one spomen-ploče, sitno je to! Čitav, niko ga, očito, nije ni krivo pogledao, ipak su na njemu isklesana imena očeva, djedova, rođaka…

Spomenik u Dragljanama malo je manji, također nedirnut, a razlog je isti, imena 26 poginulih boraca i 30 žrtava fašističkog terora. Najviše je Jelaša, Majstorovića i Jovića, ostalo su Vujčići, Orsulići te po jedno od Katića i Radalja. Petokraka se ponosno kočoperi na kugli navrh spomenika, a zamalo stiže još jedna, između ceste i šume, kao spomen na prve partizanske žrtve u ovom kraju: sedmorica su na tom mjestu izginula 15. VI. 1942. Oni na prethodnim spomenicima uglavnom su stradali tijekom „Operacije Albia“, talijansko-četničkog pokušaja uništenja partizanskih snaga na ovom području, provedene u kolovozu iste godine. “Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su 30. avgusta preko Ljubuškog, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo odrano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni“, referirao je major Petar Bačević đeneralu Draži. Kasnije su, pak, mnogi izginuli u partizanskim postrojbama širom Jugoslavije.

Vrgorac ću ugledati, kako mu i ime kaže, navrh brda, rastegao se od jednog do drugog kamenitog visa k'o Matino ime. Prva misao, dok ga gledaš odozdo: Pa ti ljudi čitavog života idu uzbrdo-nizbrdo! Kad se popneš, staneš u ravan i kažeš sebi da si vidio i puno strmenitijih čaršija.

Onog što je dominiralo usput, sjećanja na žrtve i velike pobjede u Drugom svjetskom ratu, u gradu gotovo i nema, a i ono koliko ima šćućurilo se pred puno starijom, vrjednijom i materijalno kudikamo bolje zastupljenom poviješću, onom od kasnog srednjovjekovlja pa do kraja osmanske vladavine ovim krajevima. Dobro, srednji vijek je puno vidljiviji u nekim od okolnih sela, recimo u Prapratnicama, zaselak Vukojevići, gdje je sačuvano tridesetak stećaka, a ko ga bude tražio na tvrđavi Gradina, slabo će ga naći – utvrda je, istina, srednjovjekovna, jedno vrijeme čak i u rukama Stjepana II. Kotromanića, ali su je Osmanlije za dugogodišnje vladavine toliko proširili i izmijenili da bi se onog starijeg od njih jedva nešto iščeprkalo.

Kad bi se Vrgorac trebao predstaviti u tri riječi, to bi bile Gradina, kule i Tin. Parkiranje, kava u najbližem kafiću, pa polako, prvo između kuća, a onda stepenicama usječenim u živu stijenu, do Gradine, na brdu Matokit, sve bacajući pogled na okruglu nazubljenu kulu koja me prva dočekuje. Zove se, sve lijepo piše na turističkoj tabli, Avala, slična je Kuli Norinskoj kod Opuzena i podigli su je Osmanlije kao predstražu ispod Gradine. Ima dva kata s devet puškarnica na prvom i 11 na drugom, a kad se „ujedini“ s tvrđavom, nikako ne kontam kako su Mlečani 1690. uspjeli zauzeti ovako tvrd grad. Nekad se na nju penjalo uspravnim drvenim stepenicama koje bi se podigle kad uđe ko treba i kome je dozvoljeno, sad je puno lakše. Neću reći da sam to uradio namjerno, planski, ali sad Vrgorac imam doslovno kao na dlanu, svaku ulicu, kulu i kuću, i bit će mi lakše ne zaobići nijedan bitan kutak.

Gradina je, na moju veeeliku žalost, zaključana, kao da je još srednji vijek i njen graditelj Pavao Jurjević sjedi, uživa u sagrađenom, a stražaru je naredio da nikog ne pušta bez njegove dozvole; tada su, međutim, mogli ući barem podobni, sad nema nikoga ko bi otključao. Može se samo do predulaza i uredno obnovljene stražarske kuće, a onda, na ulazu u glavni dio, katanac na rešetki željeznih vrata. Uzalud tražim način; zidovi su previsoki i glatki, bez istaka, a ne može se ni okolo, kroz gusto grmlje iz kojeg sigurno vreba poneki crnostrik i poskok. I svana, a i kroz rešetku vidi se da je utvrda bila moćna, tvrdih i debelih zidova, s čitavim bezbrojem puškarnica, a isti dojam stječe se i kad se pogleda odozdo, iz grada. Pogled je, pak, takav da će onaj ko sjedne odahnuti u neko doba umisliti da je ptica ili dron: i grad, i polje i čitavo okolno područje, čak i crkveni zvonik dođe negdje dolje, u provaliji.

Osmanlije su utvrdu zauzeli 1493. i držali je bezmalo 200 godina, sve do 1690. – oslobođena je na blagdan svete Kate, 25. studenog, pa, dakle, Vrgorčani i Bosanci, budući da se, barem u dijelu BiH, tog datuma obilježava i Dan državnosti, imaju feštu na isti dan. Poznato je da je 25 vrgoračkih „Turaka“ odlučilo ostati uz pristanak da ih fratri pokrste, dok su se ostali, nakon bijega ispred mletačkih sablji, uglavnom nastanili u Mostaru. Za dva stoljeća ništa ne može ostati isto, obrambene utvrde pogotovo, budući da su napadačka oružja i tad razvijana i usavršavana, a onda su se prema tome prilagođavale i utvrde. Naravno da su se po tome ravnali i osmanski, a i kasniji mletački zapovjednici. Gradina je imala deset unutarnjih vojno-stambenih objekata te, nakon mletačkog osvajanja, crkvu posvećenu svetom Antunu Opatu. 

Niti je utvrda u mletačke ruke, kako bi se to moglo pomisliti, pala preko noći, niti je s mletačkim osvajanjem stigao mir. Mlečani su pokušavali godinama, uglavnom upadima s makarskog područja, a kad su napokon uspjeli, valjalo je osvojeno i obraniti. Sve se, naime, dešava u finalnom razigravanju Kandijskog rata, koji završava mirom u Sremskim Karlovcima 1699. To ipak nije kraj, jer uskoro Venecija, Austrija i Turska opet potežu sablje, a konačne granice, koje vrijede i danas, uspostavljene su Požarevačkim mirom 1718.

Danas se mnogo šta gleda kroz prizmu vjerskog i nacionalnog, kao Mlečani su bili kršćanska sila, a Osmanlije živjeli za islam. Mletačka Presvijetla Republika se, međutim, za vrgorački kraj najviše „zapalila“ nakon što je doznala za velike rezerve bitumena u polju Bunina. Kao što se danas neki zaposjednu naftna polja, a nama pričaju o demokraciji i sličnim šarenim lažama. Paldina, kako ovdje zovu bitumen, godinama je i desetljećima kopana i brodovima stizala u Veneciju pa se vrgoračkog „asfalta“ i danas nađe na nekadašnjim mletačkim trgovima.

Nakon propasti Presvijetle Republike, dolaze Austrijanci, kratko ih smjenjuju Napoleonove trupe, koje Vrgorac za samo tri godine cestom povezuju s Metkovićem i Sinjem, a onda Austrija, odnosno Austro-Ugarska ostaje sve do vlastitog nestanka, 1918. Ostalo znamo.

U gradu se još uvijek osjeća dah svih tih velikih sila, ali ipak najviše dah Osmanskog Carstva, a razlog su visoke i vitke kule; nekad ih je bilo svugdje negdje u krajevima kojim su vladali Osmanlije, danas ih je drugdje gotovo nestalo, a neke od „živih“ u našoj zemlji polako se urušavaju i niko se zbog toga posebno ne uzbuđuje. Vrgorac se, srećom, ne ugleda na nas i ljubomorno čuva svoje kule. Dobro, bila je sigurno još koja, nestale su puno prije našeg vremena, ali su zato preostale čvrste kao da su sazidane prekjučer.

Gotovo sve su se nanizale u jednoj ulici, valjda nekada glavnoj, a kad se krene slijeva, najprije ću udariti na Pakerovu ili Kulu Mujage Šabića. I ona, kao i ostale, ima dvojno ime: Mujaga Šabić ju je zidao, a nakon što je Vrgorac oslobođen, od njega je ostalo samo ime. Ustvari su Šabići i prije mletačkog osvajanja odselili u Ljubuški, a odatle, 1878., kad je uspostavljena austrougarska vlast, u Tursku. Dana je na korištenje slavnom vrgoračkom serdaru Radetu Miletiću, a nekad kasnije ju je, bit će u doba Austrije, kupio izvjesni Paker. Pitam prolaznike ko je Paker, niko pojma nema. Zapalo ju je, staricu kulu, da se nađe u dvorištu staračkog doma, koji ju je – zbog čega puno manje dolazi do izražaja – skroz naskroz natkrilio. Da sam zapitao časnu sestru što je vidim u dvorištu, one brinu o štićenicima doma, možda bih doznao ko je bio Paker. Nazivaju je i Raosovom, opet po nekom kasnijem vlasniku.

Sljedeća je na najboljem mjestu, najveća, najviša, najpoznatija i s najviše imena. Dizdareva, jer je u njoj u osmansko doba živio dizdar, zapovjednik utvrde, a Kapetanova i Kapetanovića jer je mletački kapetan shvatio da dizdar nije bio glup i da se bolje mjesto za stanovanje ne može ni zamisliti. Općeprihvaćeno mišljenje, zbog stila gradnje, jeste da je podignuta još tijekom srednjovjekovlja; da li ovolika ili je nadograđivana, o tome šute i stručnjaci. Franićevom je valjda nazvana po nekom kasnijem, meni neznanom vlasniku, a Tinova – eh, to je glavno! – po tome što je u njoj rođen Augustin Tin Ujević. Drugi ljudi imaju rodnu kuću, a Pjesnik, eto, rodnu kulu!

Po Tinu ja nazvana ulica s kulama, njegova slika je na turističkoj tabli, Tin pod šeširom gleda nas kroz prozor, a na spomen-ploči je dodan i njegov stih iz „Pjesme mome tijelu“: Ja jesam prah i život, i cijelost svjetlosti, i ništa više… Danas je tu gradska galerija sa stalnom postavkom, donacijom kazališta „Windspiel" iz Berlina, i izložbenim prostorom, a tu se već godinama, kako i priliči, okupljaju pjesnici kako bi se družili na manifestaciji „S Tinom u Vrgorcu“.

Po posljednjem vrgoračkom serdaru Ivi Poliću (1785. – 1851.) prozvana je dvodijelna kuća na križanju, uz uličicu koja spaja dvije najduže poprečne, a neki čitav kompleks zovu i Elezove kuće. Kad je, 1875. godine, u vrijeme izbijanja Hercegovačkog ustanka, u ove krajeve, obilazeći granicu s Osmanlijskim Carstvom, stigao austrougarski car Franjo Josip I., prenoćio je upravo u Polića kući. Danas je čitav kompleks i dalje čvrst i svana gledano Franjo Josip bi opet mogao banuti i zatražiti prenoćište, ali bi začas odustao; odbile bi ga gomile smeća u jednom dijelu, beskrovnom, s maslinama poniklim iz zidina, a u drugom bi morao sačekati dok budu završeni građevinski radovi na preuređenju. Zanimljivo, Vrgorac je, u svibnju 1818., posjetio i car Franjo I. – malo koje tako malo mjesto je ugostilo dva cara.

Vrlo blizu je Kula Mumin-age Atlagića, kojoj, zanimljivo, niko od kasnijih vlasnika nije ostavio novo ime. Za begove Atlagiće se zna da su u Vrgorac doselili iz Mostara, a njihovi bunari sačuvani su negdje podno grada. Kulu je odzada zapasalo grmlje i bršljan što se polako, ali sigurno zavlači među kamenje. Hoće li uspjeti ili će ga nadležni zaustaviti u pohodu, vidjet će se za koju godinu ili desetljeće. Nekad se, kažu, prostor oko kule zvao Muminovac.

Osim kula, nađe se još ponešto zanimljivih zdanja, uglavnom secesijskih, prilično skladno uklopljenih sa starim kamenim prizemnicama i katnicama, a i s novijim gradnjama. Ne fali ni drugih detalja, uglavnom vezanih za posljednja desetljeća, a i poneki stariji. Na omanjem trgu stoji javna česma otvorena 1929. „u zdravlje varoši“; slavine suhe, valjda je voda lakše dostupna na druge načine, recimo u kafićima i prodavaonicama.

Da mi ljudi koje sam zatekao ne pokazaše natpis što kaže da se radi o spomeniku poginulim hrvatskim braniteljima, a i oni ga jedva nađoše, ne bih na drugom, širem trgu skontao da je to to. Umjetnici se nekad, u ovom slučaju riječ je o Zdenki Gugić, tako razigraju da na kraju valjda ni sami ne znaju što su to htjeli reći, ovdje je, izgleda mi, baš takav slučaj. Puno konkretniji su bili autori spomen-ploče na Trgu Franje Tuđmana i murala poginulog branitelja Anti Gašparu Banovu: u oba slučaja tu su likovi, a u drugom i nešto kao maksima: Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati! Da je po Gašparu, groblja hrvatskih branitelja danas bi imala stjegova kao jež bodlji.

Namjerno sam, idući od Gradine prema gradu, zaobišao velebnu crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije. Neka crkvica tu je, zabilježeno je, stajala još tijekom srednjovjekovlja, a onda je prepravljena u džamiju, uz koju je dozidana munara. Nova promjena donijela je povratak na staro: a džamija se opet povratila u crkvu, ali je munara, kao podsjećanje na teške dane osmanske okupacije, stajala sve do izgradnje nove crkve, 1913. Crkva je neoromanička, trobrodna građevina od precizno klesanog kamena, s tri portala na pročelju i satom na zvoniku. Vrlo skladna, što nije čudno kad se zna da ju je projektirao veliki Ćiril Iveković.

Imam sreće, prispijevam taman na kraj mise, pa crkvu mogu fino i polako razgledati. U lijevom brodu stoji grob fra Ivana Rozića, nesretnog fratra, rođenog u hercegovačkim Sretnicama, Brotnjo, oko 1520. Nakon što su Osmanlije 1563. srušili mostarski samostan, gdje je djelovao Rozić, i na njegovim temeljima odlučiše napraviti džamiju, fratri se razasuše kud koji, sve nadajući se – ispostavit će se, uzaludno – da će jednom uspjeti obnoviti samostan. Osmanlije su fra Ivana 1575. uhvatili negdje kod Vrgorca i objesili ga na brdu zvanom Žbare. Tu je i pokopan, a narod je, držeći ga svecem, stoljećima hodočastio na njegov grob, ne samo katolici i ne samo iz okoline već, kako piše u jednom dokumentu samostana u Zaostrogu, „čak od Travnika, Fojnice, Kreševa, Livna i Šibenika“! Na mjestu gdje je mučen i obješen podignuta je 1926. mala spomen-crkva, a njegovi zemni ostaci preneseni su ovdje 1960. godine.

Na suprotnoj strani, pak, grob Radete Mije Miletića (1667.-1737.), serdara i junaka u bojevima protiv Osmanlija. U latinštini na nadgrobnoj ploči zapisano je da je posjekao 99 turskih glava, a opjevao ga je Filip Grabovac u „Cvitu razgovora naroda iliričkog aliti rvackoga". Još da mi je znati zašto ne zaokružiše na 100?!

Slikom je ukrašen i strop, od 2004. crkvu krasi i reljef „Oslobođenje Vrgorca“ Petra Ujevića, na pobočnim oltara Isus i Gospa sa svecima i sveticama, a na glavnom italobizantska Madona. Čudnim slučajem, ipak se to dešava samo dvaput godišnje, u Zagvozdu sam na dan kad časna i sestra i nekoliko vjernica što su upravo slušale misu iz sakristije iznose još jednu posebnu Madonu, uokvirenu i na stalku; ne pitam, ali pretpostavljam da bi to trebala biti poznata slika pod nazivom „Umilenie“, koju je, barem prema predaji, zbavio upravo Rade Mijo Miletić.

Sad se načas opet vraćam kulama. Ne Martinčevoj, u koju je uzidan rimski žrtvenik posvećen Jupiteru, nego Cukarinovićevoj ili Fratarskoj, i to zato što je sve prisutnije mišljenje stručnjaka da Tin Ujević nije rođen u onoj „svojoj“ već upravo u Fratarskoj kuli. Stari naziv nosi po begovima Cukarinovićima, po Kačiću bivšim kršćanima koji su se „poturčili“, dugogodišnjim dizdarima utvrde, a kako je, nakon protjerivanja Osmanlija, dana na uporabu fratrima dok ne podignu župnu kuću, prozvana je i Fratarskom. Fratri su u njoj obitavali sve do 1906., a kasnije je u nju smještena zbirka sakralnih predmeta, važniji dokumenti iz župnog arhiva i – eto ga! – neki od inače malo sačuvanih Tinovih rukopisa te njegov posmrtni križ s Mirogoja.

Gdje je, dakle, rođen Pjesnik? To se vjerojatno nikad neće doznati, ali je njegov spomenik, rad Kažimira Hrastea, postavljen ovdje, niže crkve i blizu Fratarske kule. Na ploči ispisano nekoliko njegovih proznih rečenica o rodnom kraju. Kaže: Moja je kolijevka bila puna čarolije, mjesečevih vragolija i čaranja, pređe priča, basna i gatka, i maštovite zagonetnosti… Proza, a ustvari pjesma.

Gdje god je rođen, dolje ili ovdje, ja se, evo, vrludajući oko kula i udišući njegov zrak, smjerno klanjam. Tinu Čovjeku i Tinu Pjesniku.