Žepa: I pojavi se most, vitak i bijel…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mnogi od nas svašta nešto ne bi znali da nije bilo Ive Andrića. Tako je i sa Žepom: kad su u posljednjem ratu na vijestima i dnevnicima stali spominjati Žepu, mnogi su se zapitali „Čekaj, je l' to ona Andrićeva, onaj most?““

Žepa pripada općini Rogatica, ali je bliže iz Han Pijeska, „svega“ 30 kilometara, a iz Rogatice jedno pet dalje. Nikad nisam bio, ne znam puta, ne zna ga ni „Garminova“ navigacija, a nema ni putokaza iz Han Pijeska. „Samo za mnom, jarane, i doći ćeš pravo u Žepu“, kaže mi jedan iz skupine ljudi ispred prodavaonice. Zove se Ćamil, iz Purtića je, to je blizu Žepe. „Znaš valjda đe su Purtići!“, kaže, ne stavljajući upitnik. Moj Ćamile…

Cesta prilično uska, stari „mercedes“ – Ćamil očito, iako ih je na desetke, zna svaku rupu - leti kao dopingovan pa ga uskoro nestaje iz vidokruga. Ipak prikoči na onih nekoliko križanja i sačeka, a onda mahne, dalje je, pokazuje, samo pravo. Srest ću ga pred kućom mu u Purtićima, sad, eto, znam gdje su; k'o da mi nešto zna pa stao pored ceste da vidi da ipak nisam zalutao. Zove me na kavu i uzaludno preko livada doziva suprugu; odvela krave na ručak pa ga ne čuje.

Zadnje mjesto gdje bih mogao zalutati je skretanje za Čavčiće, ali ima putokaz i nema problema. Stajem samo kako bih snimio hajr česmu, spomenik poginulim šehidima Čavčića; od njih 46, 30 se preziva kako im se i selo zove. Ne jednom stajem i 'nako, napraviti koju finu fotografiju jesenskog pejzaža; Bog je ove godine nimalo nije škrtario, kao da mu je dojadila kuknjava svih nas koji bi da, umjesto zime i snijega, nakon jeseni stigne proljeće. Obilazim i ogroman betonski plato, nečiji veliki projekt na koji nikad nije stavljena točka, a zumam i Gradinu navrh susjednog brda preko puta Purtića.

I onda Žepa, putokaz i usamljeni stećak. Ne znam kakve parametre koristi moja mašta, ali sam Žepu zamišljao skroz naskroz drugačije, kao beskrajnu ravnicu okruženu čežnjivim brdima i prošaranu potočićima, načičkanu kućama, punu posvemašnje živosti. Kad ono, selo „u fildžanu“, malo i nekako odviše pusto; kroz slavoluk od granja vide se džamija i mezarje, desetci, ustvari stotine nišana, ljudi nigdje, kao da je jutros naređena i provedena evakuacija.

Siguran sam da će se neko pojaviti dok stranjam između nišana, obilazim turbe zeleno od temelja do alema na četvrtastom krovu, a onda i oko vakufske zgrade, pa ulazim u džamiju, jednu od najvećih u našoj zemlji. Potrajat će sve to, ali nema nikog.

Rijetko se, koliko sam upućen, desi da se džamijama mijenjaju imena; nestaju sultani i paše, prolaze stoljeća, ali ime ostaje. U Žepi je drugačije. Tradicija izgradnju džamije veže za Junuz-bega, od 1513. do 1515. bosanskog sandžakbega i kasnijeg velikog vezira Osmanskog carstva. Nije mu se dalo: iste, 1517. godine, kad je imenovan velikim vezirom, pogubljen je. Bit će da je zabrljao baš nešto krupno. Povjesničari je, zbog toga što je imala zidove debele čitav metar i željezne rešetke na prozorima, svrstavaju u vojne džamije. Šefik Bešlagić piše kako je u njene zidove ugrađeno i prilično stećaka, onaj gore, kod putokaza, ostavljen je valjda za dokaz da ih je bilo, a još jedan je korišten kao sanduk na koji su tijekom dženaze spuštani rahmetlije. U ratu je džamija srušena, ali je vrlo brzo obnovljena, i to, kako stoji na ploči pored ulaza, od iranske humanitarne organizacije „Birds“, „u cilju očuvanja prijateljstva naroda islamske Republike Iran i BiH“. Džamija je na kat, s dijelom za žene, munara joj je visoka 30 metara. U predulazu višak stolarije zaostao nakon obnove i veliko bijelo zgužvano platno, pretpostavljam ćefin. Izuvam se, ko bi znao zašto, valjda zbog preduge povijesti, gotovo sa strahopoštovanjem. Džamija od obnove nosi ime po šehidu Mehmedu ef. Hajriću, ovdašnjem prijeratnom imamu, kapetanu Armije RBiH i predsjedniku Ratnog predsjedništva Žepe, zarobljenom i ubijenom pred sami kraj rata. Junuz-beg je poslan u povijest, kamo i pripada, sad treba pisati novu.

Spomenuh turbe, a tada misli najčešće odlete neznano daleko, u maštu i tlapnju. I još huđe, i još luđe, iza uma, iza boga... Ovdje nije tako, barem kad se gleda vrijeme i računaju godine, turbetu je tek malo više od stotinu. Ibrahima Čavčića ubili su pripadnici austrougarske vojske nakon što je, želeći ih omesti u uređenju korita rijeke Žepe koje su obavljali miniranjem, a sve to kako bi splavovima mogli transportirati drvo iz bogatih ovdašnjih šuma, zapucao na njih. Ranili su ga, desilo se to kojih pet kilometara dalje, kod nekadašnjeg slapa, sada utopljenog u vještačko jezero, ali je i takav, k'o, bezbeli, i svaki gazija, uspio stići do Žepe i umrijeti u svom selu.

Čudno je da rušitelji džamije nisu dirali turbe, da li zbog poštovanja prema Ibrahimu, da li što su Austro-Ugarsku, makar iz različitih razloga, svi ovdje smatrali okupatorskom silom, nametnutom nepitajućem narodu u nekom dalekom Berlinu. Još veće čudo je što narodu ne treba više od stoljeća da gotovo od ničega napravi legendu. Ovdje ta legenda kazuje da Ibrahima nije mogao ubiti metak već su Austrijanci napravili neki specijalni, od tri metka, i opet ga nisu ubili već samo ranili i ranjenog ga za glavu skratili, ali im je ipak uspio pobjeći, noseći vlastitu glavu pod pazuhom. Kažu i da se svakog petka penjao klanjati na brdo Panjak i da se tu, na mjestu i sad zvanom Šehova džamija, „oduvijek“ moli dova za kišu. Kako oni što je izmole krenu, do kuće pokisnu.

Sve mi to i još štošta pričaju ispod džamije, u središtu sela. Ovo o Ibrahimu Čavčiću je junački, a ono „još štošta“ tužni dio priče. Ni u selu ni igdje do Han Pijeska i Rogatice nema prodavaonice, ovdje su se i sakupili, naći će se tu uskoro svi, čitavo selo, zato odozgo ne vidjeh nikoga, jer čekaju nekog svog zemljaka, sada Sarajliju, koji im kombijem povremeno doveze najvažnije namirnice. „Da nam njega nema, ne znam ni šta bismo“, kažu uglas. Od nekadašnjeg restorana i tvornice ostali su samo metalni kostur i jedva vidljivi temelji, zarasli u grmlje,  nego je sreća što imaju tog zemljaka i dobro ih opskrbljuje, što je vidljivo po nekoliko desetaka pivskih limenki zbačenih u travu. Nekadašnja ambulanta, povelika kao manji dom zdravlja, prazna, cigla će još malo nadmašiti dio na kojem se žbuka nekim čudom još drži, a školsku zgradu obnovilo je Veleposlanstvo Nizozemske. Do rata ju je pohađalo više od 800 djece, trenutno ih ima svega petero; ni za „graničara“, kamoli za nogometa „na male“ ili košarke „na jedan“. Obruči na koševima tužno vise, od tabli ostali željezni okviri, od plave ploče s nazivom škole na zidu je još samo omanji krnjotak.

O džamiji i turbetu rekoh što je trebalo, a ne spomenuh spomenički kompleks usred mezarja. Na lijevoj strani, prema cesti, mramorna kocka na postolju s natpisom „Žepa juli 1995“, podsjećanje na pad ovog područja pod kontrolu srpskih snaga, na strani prema džamiji šehidsko spomen-obilježje u formi nišana s odsječenim vrhom, a u središnjem dijelu visoki dvostrani spomenik; s jedne strane ratnom komandantu, pukovniku Avdi Paliću, s druge strane već spomenutom Mehmedu ef. Hajriću te Amiru Imamoviću, još jednom članu Ratnog predsjedništva. Njihovi posmrtni ostaci nađeni su, puno godina nakon 1995., u Vragolovima kod Rogatice. Ne razumijem baš zašto su, umjesto u Žepi, sahranjeni u Sarajevu. Oko svega, ukrug, stupovi, ploče s imenima s čak 495 šehida, puno više nego što sada u Žepi i okolnim selima ima živih.

Natpisa i citata toliko da bi popunili osrednju bilježnicu. Najpotresnija je izjava Avde Palića, izrečena devet dana prije nego će biti odveden u smrt: Narode, ne bojte se! Svi ćete biti spašeni! Ja ću biti posljednji koji će izaći iz Žepe! Nijedno dijete neće ostati siroče prije moga! Naiđe mi gore i jedan Makov stih, a onda ih nekoliko vidjeh polijepljene po mramornim pločama grobljanske podzide. Mak Dizdar i Žepa, koliko znam, nemaju nikakve veze, ali neki njegovi zapisi i sudbina Žepljaka itekako imaju. Preko puta džamije, postrance od mezarja, kod prve kuće, spomen-česma, ustvari još jedan povelik kompleks s puno slavina i mostićem iznad njih, opet s opsežnim natpisom o ratnim dešavanjima.

Nisam protiv bogomolja i spomenika, Žepu je, eto, zadesila teža sudbina od većine drugih mjesta, ali kad vidim da je većina kuća u selu neobnovljena, tek jedna velika brvnara je novogradnja, štošta se zapitam. Na prvu, na drugu, na desetu, na svaku, izgleda kao da rat u Žepi nikad nije završen. U ljudima je, čak i kad se smješe i opušteno pričaju, vidljiv posvemašnji nemir, rane, unatoč godinama, nezarasle, ako je to uopće moguće.

U Žepu, kao ni drugdje, nisam došao pisati o ratu, ali je to ovdje neizbježno. Došao sam vidjeti Most, s velikim M. Do njega i voćnjaka uz rijeku, ukrašenih strašilima, treba proći sve kuće, jedno starinsko kameno korito i dva visoka nišana s jabukom sa strane, znakom da su oni što leže ispod njih bili ranjavani u davno zaboravljenim ljutim bojevima. Trebao bih proći i zaselak Kula i Melću Kulovac; jakim zamasima četvrta debelu hrastovinu, kad ovdje padne snijeg, kaže, kasno je. Cijepala je drva, odgovara mi, i dok je bilo muških i mlađih i još se ibreti zašto bi to bilo čudno?!

Došao gotovo do Mosta, ali mi se nikako ne da. Na brdašcu iznad Melćine kuće kočoperi se kula, a oko nje najživlje odavde do Rogatice i Han Pijeska: nije mala stvar, nakon puno godina napokon će, zarobljena u zamršene skele, ponovno dobiti svoj šatorasti krov. Kao što se ne zna ko su bili junaci ispod nišana s jabukama, tako se ne zna ni ko je bio Redžep-paša po kojem je kula nazvana ni kad je živio.

Na radilištu zatječem dvojicu djelatnika sarajevskog poduzeća „Neimari“, Džemala Spahića i Emina Kljajića, a na krovu – baš sam iznenađen! – dvojicu iz svog kraja, iz Prokosa kod Fojnice, Kenana i Nusreta Burekovića. Šindra ili kaplama, kako se već gdje zove, do prije 20-30 godina mogla se naručiti maltene bilo gdje u Bosni, a onda su majstori što su znali izabrati pravu jelku i otesati kaplamu polako iznemogli i pomrli i sad ih je teško naći. Burekovići se time bave „oduvijek“ pa je, evo, njihova kaplama stigla čak do Žepe.

Bez problema mi dopuštaju da se skelom popnem do samog krova i zavirim u svaki djelić, od podruma, nekadašnje tamnice, preko terase što gleda ka brdu Bokšanici, kroz puškarnice na sve četiri strane pa do kupolastog svoda. Jedna slična ovoj postojala je i oko dva kilometra dalje, u selu Duvarine, ali su od nje ostali samo temelji.

S krova se fino vidi čitavo žepsko područje, a također i šiljati vrh brda na kojem stoje, kažu mještani, jedva vidljivi ostaci srednjovjekovnog grada Vratara. I dvije u kamenu isklesane stolice, ovdje poznate kao „Kraljev stol“ i „Velika stolica“, i legenda o alkama za koje su nekad, dok je ovdje bilo more, k'o biva, vezani brodovi. Žepa se prvi put i spominje, 1485., kao jedno od sela koja pripadaju gradu Vrataru.

Do Mosta je blizu, može se, ko nije lijen, i pješke. Tragova ljudi po kaldrmi nema, samo goveđa balega i otisci ovčjih papaka. Nije baš da je tu kraj svijeta, uzani hladoviti put usječen u stijenu, zarastao u travu, zasut lišćem i omeđen starinskim ivičnjacima, vodi do još ponekog jedva živog sela. Premješten, to svi znamo, zbog izgradnje onog vještačkog jezera što ga spomenuh; bezdušan je to čin, ali, kažu, moralo se, viši interesi. Neko nekad na prilazu postavio kameni stolić i iste takve „klupe“. Ne sjedam, nema šanse, nego, sav u Andrićevoj priči, neko vrijeme stojim kao oduzet. Onda ipak dolazim sebi i prelazim preko mosta, ne jednom, kao da sam nešto izgubio pa to sad, iako znam da ga je brzak Žepe odnio ko zna dokle, uporno tražim.

I pojavi se most vitak i bijel, sveden na jedan luk od stijene do stijene. Izgledao je kao da su obje obale izbacile jedna prema drugoj po zapjenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u jedan luk i ostali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom.

Potpisali su se uokolo svi koji su imali veze s mostom, i oni što su ga s njegovog rodnog mjesta donijeli ovdje, i državno povjerenstvo koje ga je proglasilo nacionalnim spomenikom, ugroženim, i Amerikanci koji su dali lovu za obnovu, i neki meni nepoznati austrijski pisac Oto Rener, samo nema čovjeka koji je Most pokazao i prikazao čitavom svijetu. Evo, recimo, ko zna da se koji kilometar uviše, na izvora Žepe, pored puta ka Rogatici, podno Borovačkih stijena, nalazi još jedna kamena ćuprija? Uzalud joj svih njenih dvadesetak metara i desetak moćnih vrela ispod nje, uzalud joj tri lúka i sva ljepota kad je Andrić pisao o ovoj, a ne o njoj! Potpisali se svi osim njega i vezira Jusufa. Jer: U ćutanju je sigurnost.

Posljednja obnova, i nju su radili neimari iz „Neimara“ što se sad zabavljaju Redžep-pašinom kulom, donijela je i jednu sasvim novu mogućnost, da posjetitelji siđu u „utrobu“ Mosta. Iznutra su ga, naime, okovali metalnom konstrukcijom i zakrabuljili daskom, napravivši nasred lúka platformu do koje se – koga nije odviše strah da ne završi u Žepinom „bentu“ – stiže sada već prilično natrulim i raspalim drvenim stepenicama. Žepa se približi, i žubor njen, i plavet.

Spuštam se i do korita. Zapetljat ću se u šiblje i travuljinu što ih Žepa obilno natapa, zagaziti u vodu; jedino tako se i odatle, ne odozgo, s ceste, vidi mamutski leptir, kameni, a sav od nježnosti, nemilosrdno uhvaćen i dovijeka zarobljen u mrežu surih litica. I bezglasno se, molitvom sraslom s húkom Žepe, pomoliti za dušu vezira Jusufa i dušu onog bezimenog Talijana što se, pod kapom od međedine, mrznuo u brvnari, apetitom Graditelja grickajući malter Kodža Mimar Sinana.