Sedam kroz sedam: "Fritz je bio čovek deb'o; Sve je znao što si treb'o"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Miroslav Krleža bio je hrvatski književnik i enciklopedist, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. stoljeća.

Kao što to kod nas često biva, što je umjetnički kapacitet veći, to je osoba osporavanija, barem u nekim slojevima društva. Krležina biografija jedna je od onih koje su uistinu impresivne, a njegov književni opus vjerojatno neponovljiv.

Rođen u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi "Djetinjstvo u Agramu").

Krleža je pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu i završio ju 1909. godine. Potom pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči Prvoga svjetskog rata, u doba Balkanskih ratova, pod utjecajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju.

Naime, on 1913. godine prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma.

Razočaran idejom jugoslavenstva i komunizma

Krleža je mobiliziran 1915. godine i kao domobran poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljava Brusilovljevu ofenzivu. Na bojištu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slaboga zdravstvenog stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove.

Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićeva ubojstva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini, Andrić...).

Već je potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća Krleža je dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje u tridesetima, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama. 

Približavanjem Drugoga svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada.

Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju – od liberalno-imperijalnih demokracija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih makinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je Drugi svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađen s prijašnjim sudruzima iz komunističke partije, no ovi su ga ipak željeli za potpredsjednika AVNOJ-a.

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom ladjom i svojim brodolomom.

Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala

Pjesma svjetioničara

Pavelića je odbio, ali Tita nije mogao...

Nakon proglašenja NDH Krleža se našao u Zagrebu. Luigi Salvini, tadašnji kulturni ataše talijanskog veleposlanstva u Zagrebu mu je ponudio propusnicu za Italiju, no on to odbija kao što odbija i odlazak u partizane jer mu je svejedno, kao što je Krleža govorio, hoće li ga „Dido (Eugen Dido Kvaternik) ili Đido (Milovan Đilas) ubiti“.

Vlasti NDH, u cilju svenarodne pomirbe, nudile su Krleži razne funkcije, no on ih je sve bio odbio. Poglavnik Ante Pavelić mu je 23. rujna 1943. godine ponudio mjesto intendanta HNK, nakon toga je odbio mjesto profesora hrvatske književnosti na Sveučilištu u Zagrebu te upraviteljstvo u Sveučilišnoj knjižnici.

Krleža odbija i suradnju koju mu nude ministar nastave i bogoštovlja Mile Starčević i utjecajni Pacelićev ministar Mile Budak.

Krleža se sklonio nekoliko puta za vrijeme rata kod liječnika Đure Vranešića koji je mučki ubijen u čistkama novog komunističkog režima i kojega ni Krleža nije uspio spasiti.

Titovom posredniku i kiparu Antunu Augustinčiću Krleža je poručio da ostaje na partijskoj liniji, a prijeratno prijateljstvo s Titom poslije rata doslovno mu je spasilo život. 

Što bi bilo da se Bakarić nije plašio Tita?

Krleža je pisao i za vrijeme rata i svoje je dnevničke zapise koncipirao za dramu "Aretej".

Neko vrijeme na ledu u doba poraća, reafirmirao ga je i reaktivirao prekid veza Jugoslavije i Kominforma, poslijeratne inačice Kominterne.

U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, praktički jedinu "jugoslavensku" instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma.

Godine 1967. potpisuje "Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika", zbog čega je dati ostavku na položaj u Centralnom komitetu SKH, nakon jugokomunističke hajke na "nacionalizam" izražen, navodno, u tom dokumentu .

Bez njegove bi podrške Deklaracija bila teško ostvariv projekt: Krleža je ipak bio osobni prijatelj Josipa Broza Tita, te je predstavljao rijetku osobu koja je mogla socijalno “preživjeti“ kritiku moćnog Vladimira Bakarića.

Bakarićeve kritike izrečena sa saborske govornice protiv potpisnika Deklaracije su većinu potpisnika stajala socijalne degradacije, a bez Krležinog pokroviteljstva bi zacijelo potpisnici bili suočeni i s kaznenim progonom. 

(Ulomak)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude,
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pa nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nebre biti i nebre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Balade Petrice Kerempuha 

Balade Petrice Kerempuha

Krleža je ostvario golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiska o raznim temama, putopisi...).

Iako je pokrenuto čak nekoliko edicija, još ne postoji niti jedna koja bi obuhvaćala cijeli Krležin opus. Dodatno takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja već objavljena djela.

Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: "Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom".

Prolazio je kroz nekoliko faza u svojem poetskom izričaju, no nedvojbeno najveće Krležine poetsko ostvarenje je pjesnički kompendij "Balade Petrice Kerempuha", iz 1936.

Krleža je u "Baladama" stvorio vlastiti jezik, jezik kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo; savršeni hibridni instrument temeljno kajkavskoga idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, madžarski, njemački, hrvatski štokavski, talijanski i ini leksemi i stilemi.

Neprevodive na hrvatski standardni jezik, a teško pretakane u strane jezike, "Balade" su istodobno korjenito nacionalna i univerzalna knjiga: mitografija tragičnoga ljudskoga kozmosa, inkarniranoga ovaj puta ne u dogodovštinama kraljeva i velmoža, nego u višestoljetnome iskustvu gaženoga hrvatskoga pučkog kolektiva.

Glembajevi su ga obilježili

Dramskomu žanru Krleža je posvetio iznimnu stvaralačku energiju.

Iako postoje različite periodizacije Krležina dramskoga spisateljstva, vidljivo je da u ranijoj fazi ("Kraljevo", 1918., "Kristofor Kolumbo", 1918., "Michelangelo Buonarrotti", 1919.) prevladava prometejsko-titanski svjetonazor. "Kraljevo" je možda prva ekspresionistička drama u Europi.

U drugom dijelu stvaralaštva Krleža piše radnjom i energijom nabijene dramske komade u kojima se koriste neki ekspresionistički postupci, no u funkciji realističkoga prikaza socijalnih i nacionalnih previranja posljednjih dana Austro-Ugarske i nastanka nove države ("Galicija", 1922., "Golgota", 1922., "Vučjak", 1923.).

Treći dio piščeva dramskoga opusa ujedno je i najpoznatiji: u ciklusu o Glembajevima, autor se vratio skandinavskim naturalističko-simbolističkim uzorima svoje adolescencije.
U prikazu pada i rasapa magnatske obitelji Glemabajevih, te drugih osobnosti iz staleža visokoga građanstva, Krleža je, uzme li se u obzir energija i sustavnost koje je uložio u tu trilogiju ("U agoniji", 1928., "Gospoda Glembajevi", 1928., "Leda", 1932.), stvorio pomalo neobičan korpus.

Poslijeratni autorov opus tvori nekoliko drama od kojih su najpoznatije "Aretej", 1959. i "Saloma", 1963., dramske fantazije izvan realističkoga miljea.

Kamo plove ovi gradovi
sa dimnjacima i zvonicima
na blatnom oknu s tužnim licima?
Što trunu ovi truli krovovi
i blatne ulice i prazna zvonjava,
a nebo je sivo kao ponjava?
Lukovi crkveni s mrtvim svecima
i blatne krpe gnjilih novina,
sa lažima i smradnim recima.
I sve se mota mutno, lajavo,
ko klupko zmija, mračnih otrovnica.
Nad gradom šumi čađav lepet ptica.

Kamo plove ovi gradovi? 

Neponovljivi novelistički opus

Krležin novelistički opus ostaje, uz Marinkovićev i Andrićev, dominantnim u hrvatskoj književnosti.

Krležin se novelistički opus dijeli, uglavnom, u tri tematska ciklusa. Prvi čini jedna od ponajboljih proturatnih proza, zbirka pripovijesti "Hrvatski bog Mars", kompletirana 1947.

Drugi ciklus tvore tzv. novele malograđanskoga kruga, među kojima se ističu "In extremis", "Veliki meštar sviju hulja" i "Smrt bludnice Marije". Taj je ciklus od 11 ili 12 novela kompletiran 1948., a napisan je većim dijelom također u 1920-im.

Treći dio Krležinoga novelističkoga opusa obuhvaća 11 novela, i tematizira «glembajevštinu» ili financijski uspon i moralni pad i slom pripadnika visoke buržoazije.

Romani, dnevnici, meomoarska proza...

Krležini su romani pisani bujnim, "baroknim" stilom i jezikom koji vrvi novotvorenicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima u tradiciji srednjoeuropskoga intelektualističkoga romana, no i ruskoga romana ideja karakterističnog za Dostojevskoga, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se isprepliću s kontemplativnim pasažima o naravi ljudskoga postojanja, umjetnosti, politici i povijesti.

Uz ponešto zanemarene romane "Tri kavalira frajle Melanije" i "Vražji otok", za Krležinu romanesknu umjetnost reprezentativna su četiri djela: "Povratak Filipa Latinovicza", "Na rubu pameti", "Banket u Blitvi" i "Zastave".

Krležin esejistički opus je uistinu impresivan (obuhvaća možda između 30% i 50% njegova djela), izuzetno raznovrstan i bogat, te središnji po značaju za autora. Nasljednik i protagonist srednjoeuropske tradicije intelektualiziranoga esejizma.

Osoba izuzetno širokih interesa, Krleža je u svom esejističkom spisateljstvu obuhvatio politiku, glazbu, književnost, likovnu umjetnost, društvene pojave i velike ličnosti europske kulture, povijest, medicinu, filozofiju i druga područja humanistike i društvenih znanosti.

Krležini dnevnici, zapisi i memoarska proza također ukazuju na svestranost i širinu ovog velikog pisca u jednom, za književnost pomalo marginaliziranom i slabije vrjednovanom žanru.

Posebna, i vjerojatno najbolja Krležina intimna knjiga, jedan od vrhova moderne europske misaone i ispovjedne književnosti su "Davni dani", spoj dnevnika, memoaristike i kasnijih autorovih redaktura.

Na bijelom transparentu snijega sve se sada maske,
pojave i stvari
prljavima čine.
I lijepe, tečne žene voštano su sive, a crvene im usne
ranjave i trule
i zubi žuti kao stare nule domina.
Glasovi su tupi i silno i prazno zvone,
bijeda je naša jasnija i veća
kad nema sedmerostruke laži boja, i sve je samo ledeno
i sivo.
U bijeloj umornoj tišini snijega
ja hodam i osjećam jalovu bol.

Mislim da to sve ne će dugo trajati:
još hitrije nego snijeg moje stope
zamest će se moj trag u svemu.
I nitko ne će znati da sam i ja bio tu i prošao.

Snijeg, Miroslav Krleža