Generacija krugovaša
Antun Šoljan - možda najsvestraniji hrvatski pisac druge polovice 20. stoljeća
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Navršilo se 30 godina od smrti književnika i prevoditelja Antuna Šoljana, možda najsvestranijeg hrvatskog pisca druge polovice 20. stoljeća. Šoljan je preminuo 9. srpnja 1993. godine u Zagrebu.
Rođen je 1. prosinca 1932. u Beogradu, gdje provodi rano djetinjstvo. Inače, Šoljanova obitelj potječe iz Staroga Grada na Hvaru.
Sljedeće boravište mu je Slavonski Brod gdje je završio osnovnu školu, a od 1945. godine pretežno Zagreb u kojem završava gimnaziju i filozofski fakultet (anglistika i germanistika). Povremeno boravi u Rovinju, gdje se od 1996. godine održavaju Dani Antuna Šoljana.
Djelovao je kao profesionalni pisac i prevoditelj, bio urednik časopisa Međutim, Krugovi i Književnik te predsjednik hrvatskog centra PEN-a (1971–73).
Istaknuti predstavnik krugovaškoga naraštaja
Uz Ivana Slamniga jedan od najistaknutijih predstavnika krugovaškoga naraštaja, autor je raznovrsna književnog opusa – okušao se u gotovo svim žanrovima i vrstama.
Prve pjesničke zbirke (Na rubu svijeta, 1956; Izvan fokusa, 1957) pisane su u dijalogu s hrvatskom tradicijom, ali i engleskim i američkim pjesnicima. Istodobno je započeo pisati feljtone i pjesme programatskoga karaktera u kojima iskazuje interes za egzistencijalno iskustvo, ponajprije temu otuđenosti u duhu Alberta Camusa (antologijska pjesma Bacač kamena).
Nakon zbirke Gazele i druge pjesme (1970) započela je druga pjesnička faza, koju odlikuje raznovrsnija tematika, korištenje povijesnih motiva i ironizacija egzistencijalne teme. Te su pjesme pisane u različitim formama – od poslanica, dosjetki i anegdota, preko putopisne lirike, do onih klasicističkih i postmodernističkih.
Posljednja zbirka Prigovori (1993) svojevrstan je testament u kojem se mnogobrojnim aluzijama vraća mediteranskomu zavičaju.
Šoljanova proza
Njegova ranija proza (zbirka novela Specijalni izaslanici, 1957) žanrovski pripada tzv. prozi u trapericama – u pričama prati "klapu", homogenu mikrozajednicu koja dolazi u sukob sa svijetom odraslih, ne samo u društvenom nego i književnom smislu. Vanjski svijet klapa shvaća kao izvor represije nad vlastitim identitetom.
Ironija, kao reakcija lika ili pripovjedača, Šoljanovu prozu vodi prema društvenoj tematici. Roman Izdajice (1961), u kojem je postignuta samostalnost pojedinačnih poglavlja i spoj romana i eseja, tako u početku uspostavlja arkadijski ugođaj i avanturizam klape, ali na kraju utvrđuje kako je smisao klape iscrpljen pa klapa kao skupina postaje izdajicom vlastitoga naraštajnoga načela.
Narativno je koherentniji roman Kratki izlet (1965), s fabulom o potrazi za identitetom i smislom koju provodi skupina studenata na ekskurziji u Istri. Riječ je o dinamičnoj egzistencijalnoj prozi, svojevrsnom romanu o odustajanju i alegorijskoj priči o naraštaju koji je izgubio iluzije.
U romanu Luka (1974) pozornost je usmjerena na društveno-ekološku tematiku te birokratsku i političku manipulaciju, no u podlozi je ponovno priča o potrazi za smislom. Drugi ljudi na Mjesecu (1978) povratak su modelu proze u trapericama, ali i njegova istodobna relativizacija, jer ljetne avanture junaka koji žele pobjeći od svakidašnjice završavaju neuspjehom i povratkom u početno stanje.
Dulja pripovijest Život i smrt Šimuna Freudenreicha, hrvatskog Joycea, objavljena u knjizi Hrvatski Joyce i druge igre (1989), u kojoj se eruditski poigrava s tradicijom, duhovita je priča o navodno zaboravljenom hrvatskom piscu i u cijelosti je zasnovana na citatnosti, u duhu borgesovske poetike fantastike.
Mladost
Da budem svjež i mlad i pun života,
ko vesela i divlja dječja igra,
da budem svjež i bistar kao voda
i bestjelesno vitak poput tigra;
da obnavljam se bezbrojan ko ikra,
da narav smrtnu nikad ne odam,
da budem i živa i mitska čigra,
da znadem što je potpuna ljepota,
da kad me sretna neka stara žena,
što ipak nešto od starosti čeka,
poželi biti opet jednom mlada,
poželi biti lijepa kao nekad;
i hoteć da se ko djevojka nosi
crveno lišće zamrsi u kosi.
Dramski tekstovi, kritike i eseji
Kao dramatičar afirmirao se dramskim tekstom Galilejevo uzašašće (1966), s tezom o intelektualnoj autonomiji i slobodi mišljenja. Šoljanove se drame kreću u rasponu od angažiranih (radiodrama Lice, 1963; Bard, 1985), drame apsurda (Klopka, 1970), do esteticističkoga parodiranja dramske baštine (Romanca o tri ljubavi, 1977), a u njima se često razotkrivaju mehanizmi vlasti i društvene stvarnosti.
Kao kritičar i esejist pisao je dnevne kritike (Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske, 1965; Zanovijetanje iz zamke, 1972), u kojima je eksplicitno iznosio vrijednosni sud, kao i portrete hrvatskih pjesnika svojega naraštaja, o kojima je pisao objektivno i kritički, bez naraštajne solidarnosti.
Uredio je i nekoliko antologijskih izbora (Antologija hrvatske poezije, s Nikolom Milićevićem, 1966; Antologija moderne poezije zapadnog kruga, 1974). Samostalno i s I. Slamnigom prevodio je s engleskoga, njemačkog i ruskog jezika.
Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1993). (Izvor: Hrvatska enciklopedija)
Kad bih imao brod
Možda bi vrijedilo živjeti za taj brod
Ovjenčan mrežama morem krstariti
Na njemu živjeti na njemu stariti
I ostavivši ga djeci osnovati rod
Neustrašivih pomoraca vikinga argonauta
Pretopiti se polako u vjetar, sol i jod
(Barko, moja barko, što te more njiše)
U nedostatku polja ili broda
Možda bi dobro došlo imati kakvog boga
Možda nam ne bi trebala nikakva druga droga
Možda bi vrijedilo ustati s mačem kakvu zemlju osvojiti
I s cijelim svojim plemenom u usrdnoj molitvi
Na koljena pasti usred razbojišta
(Patrijarh, sijed i svečan, stoji sa zlatnim križem)
Ovako, nakon trideset godina, ne imajući ništa,
ako i jeste za me kakav brod, ukleto mu kormilo,
ako i jeste gdje kakvo polje, ono je Grobničko.
