Bio je briljantan pjesnik, boem, diplomat, revolucionar i dobitnik Nobelove nagrade

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pablo Neruda, jedan od najznačajnijih i najpopularnijih latinskoameričkih pjesnika XX. st., dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1971., preminuo je na današnji dan, 23. rujna 1973. godine Santiago de Chileu.

Objavio je tridesetak knjiga, od kojih se ističu one ljubavne tematike (20 ljubavnih pjesama i jedna očajna, 100 soneta o ljubavi) te znamenita poema Sveopći spjev, osebujan prikaz južnoameričke mitologije, prošlosti i suvremenosti.

Rođen je 12. srpnja 1904. u Parralu kao Neftalí Ricardo Reyes Basoalto, no ostavši zarana bez majke, s ocem i pomajkom seli u Temuco na jug Čilea.

Prvu pjesmu piše kao desetogodišnjak, a kao trinaestogodišnjak počinje objavljivati. Rane književne poticaje dobiva od pjesnikinje Gabriele Mistral, u to doba ravnateljice gimnazije koju je polazio.

Zbog očeva neslaganja s njegovim pjesničkim pozivom, koji ga sve više obuzima, od 1920. objavljuje pod pseudonimom Pablo Neruda, vjerojatno prema češkome pjesniku Janu Nerudi (po nekima pak prema violinistici Wilmi Nerudi).

U Santiago de Chile seli se 1921. da bi studirao francuski jezik i književnost, no studij ubrzo napušta posvećujući se književnosti.

Već mu prve objavljene pjesničke zbirke donose priznanje: zbirka Pjesme u suton (Crepusculario, 1923), u duhu neoromantičke i simbolističke poezije te iskustva hispanoameričkoga književnog modernizma, prožeta je elegičnom atmosferom, motivima rastanka od djetinjstva i rodnoga zavičaja te čežnjom za ljubavlju i ljepotom, dok se zbirkom Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajna (Veinte poemas de amor y una canción desesperada, 1924), nadahnutom nesretnom mladenačkom ljubavlju, svrstao među najznačajnije pjesnike ljubavne poezije XX. st.

U toj zbirci, jednoj od njegovih najčitanijih (s nekima od najpopularnijih ljubavnih stihova uopće, npr. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove – Puedo escribir los versos más tristes esta noche), melankolična sutonska raspoloženja obuzimaju osamljenog, senzibilnog i zanesenog kazivača, koji ustrajno oživljava povezanost s voljenom ženom.

Začudne, neočekivane, a istodobno suptilne metafore prate jednostavan i neposredan pjesnički izričaj, što ostaje zaštitnim znakom Nerudina prvoga stvaralačkog razdoblja.

Premda prepoznat kao jedan od najznačajnijih suvremenih čileanskih pjesnika, teško se nosio sa siromaštvom, osjećajem osamljenosti i teškoćama boemskoga života. Pošto je 1926. objavio jedini roman, pisan po narudžbi, Stanovnik i njegova nada (El habitante y su esperanza), zbirku pjesama u prozi Prstenovi (Anillos), u koautorstvu s čileanskim pjesnikom Tomásom Lagom, te eksperimentalnu, od onodobne kritike nepravedno zanemarenu poemu Pokušaj beskrajna čovjeka (Tentativa del hombre infinito) u 15 pjevanja, prihvatio je 1927. mjesto počasnoga konzula u Rangoonu, Burma (danas Yangon, Mjanmar).

U Aziji ostaje do 1932., kao konzul i u Colombu, Bataviji (danas Jakarta) i Singaporeu, a 1933. odlazi za konzula u Buenos Aires. Te godine objavljuje središnje djelo druge, eksperimentalne faze stvaralaštva, zbirku Boravište na zemlji: 1925–31 (Residencia en la tierra: 1925–31), u kojoj zagonetnim, hermetičnim stilom i nadrealnim slikama izražava mračnu viziju osobne i kolektivne patnje.

U toj zbirci tema samoće, prisutna donekle i u ranijim djelima, zadobiva filozofsku dimenziju, a osjećaji izgubljenosti, krize svijesti i tjeskobe postojanja, simptomi kozmičkoga procesa raspadanja i smrti, razrješuju se u humanističkome idealu služenja drugima.

Drugo, prošireno izdanje zbirke u dva sveska (Boravište na zemlji: 1925–35 – Residencia en la tierra: 1925–35) objavljeno je 1935; u njem se nalazi glasovita pjesma Walking around.

Kad umrem

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

U međuvremenu se u Španjolskoj, gdje je prvo konzul u Barceloni (od 1934), potom u Madridu (od 1935), intenzivno kreće u umjetničkim i intelektualnim krugovima te uređuje književni časopis Caballo verde para la poesía, ideji 'čiste poezije' suprotstavljajući pojam 'nečiste', tj. poezije u stalnome dodiru sa stvarnošću.

Osobito blisko prijateljstvo razvija s Federicom Garcíjom Lorcom (Oda Federicu Garcíji Lorci – Oda a Federico García Lorca); iskustvo Španjolskoga građanskog rata i Lorcina nasilna smrt potiču ga na društveno djelovanje.

Pristaša španjolskih republikanaca, putuje Španjolskom i drugdje tražeći za njih potporu, a 1937. objavljuje zbirku Španjolska u srcu: himna slavi naroda u ratu (España en el corazón: himno a la glorias del pueblo en la guerra), kojom najavljuje treću stvaralačku fazu, obilježenu naglaskom na društvenoj ulozi poezije i, povremeno izrazitim, ideološkim laudama.

Iste godine privremeno povučen iz diplomatske službe, od 1939. u Parizu je konzul s posebnom zadaćom organiziranja dolaska španjolskih republikanaca u Čile, a 1940–43. generalni je konzul u Ciudad de Méxicu.

Nakon povratka u Čile aktivno se uključuje u politički život, 1945. izabran je za senatora uz podršku Komunističke stranke, kojoj ubrzo i formalno pristupa. OPŠIRNIJE