Bio je jedan od najsiromašnijih i najizvođenijih srpskih pjesnika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vladislav Petković Dis jedan je od najznačajnijih srpskih pjesnika XX. stoljeća i gotovo je nezaobilazno ime svakog antologičara.

Poginuo je u pomorskoj nesreći na današnji dan prije 105 godina, 30. svibnja 1917., vraćajući se brodom iz Francuske na Krf (u nekim se izvorima navode i drugi datumi Disove smrti).

Rođen je 10. ožujka 1880. u Zablaću kod Čačka, gdje završava osnovnu školu, a prvih šest razreda gimnazije u Čačku, da bi 1897. godine upisao sedmi razred gimnazije u Zaječaru.

Gimnaziju ne uspijeva završiti jer nije položio završni ispit zrelosti, ali to nije bila prepreka da radi kao privremeni učitelj u selu Prliti kraj Zaječara školske 1901/1902. godine. Poziv učitelja nije mu se osobito dopao.

Iz Prlite 1903. godine prelazi u Beograd, gdje počinje objavljivati prve pjesme u časopisima Srpski književni glasnik, Nova iskra, Brankovo kolo, pod pseudonimom Dis (srednji slog imena).

Dis je svoje pjesničko nadahnuće i potporu pronašao u boemskim krugovima oko Skadarlije, koji su predstavljali suštu suprotnost akademskoj i profesorskoj eliti oko Knez-Mihailove ulice. Suvremenici su ga zapamtili kao mladog, anemičnog i nervoznog čovjeka, koji je bio tankih živaca i zanesenog pogleda.

Dis se najčešće kretao u društvu Sime Pandurovića, Antuna Gustava Matoša, Milana Simića, Luke Smodlake.

Za Vladislava Petkovića Disa posebno je značajna 1911. godina, kada je iz tiska izašla zbirka Utopljene duše, koju je pjesnik objavio o svom trošku. Knjiga i Disova poezija izuzetno su loše prošli u kritici Jovana Skerlića, ali je bilo i drugih mišljenja. Dis je veoma cijenio svoju knjigu, koja ga je uvrstila u sam vrh srpskog modernog pjesništva.

Iste godine ženi se Hristinom (Tinkom) Pavlović u Beogradu, a prije toga su morali pozajmiti vjenčani prsten od slučajne prolaznice kod crkve Svetog Marka. U braku su imali dvoje djece, Gordanu i Mutimira.

Srpska kraljevska akademija Disu je 1913. godine dodijelila godišnju nagradu za siromašne pisce. Ta je godina bila veoma teška za obitelj Petković, ali Dis uspijeva iste godine objaviti svoju drugu zbirku pjesama Mi čekamo cara, također kao autorsko izdanje. Izdanje je ponovljeno 1914. godine.

Pjesme ove zbirke su nadahnute patriotizmom i Balkanskim ratovima, u kojima pjesnik nije sudjelovao; prijavio se kao dobrovoljac, ali je odbijen zbog slabog zdravlja.

Prvi svjetski rat proveo je na mjestu ratnog dopisnika Braničevskog odreda; preživio je povlačenje preko Albanije, dolazak na Krf, odakle odlazi u Francusku u ožujku 1916. godine. U Francuskoj je napisao Nedovršene pjesme, koje će 1916. objaviti Srpske novine na Krfu.

Boravak u Parizu u jesen 1916. godine Disu donosi zdravstvene probleme. Stoga u svibnju 1917. pjesnik se odlučuje na put ka Krfu, kako bi bio bliže svojoj obitelji.

Njemačka podmornica je 30. svibnja 1917. godine torpedirala parobrod „Italija”, koji je na dno Jonskog mora odvukao i Vladislava Petkovića Disa.