Bio jedan od prvaka psihološke pripovijesti sa seoskom tematikom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 90 godina, 3. kolovoza 1933. u Zagrebu je preminu istaknuti hrvatski književnik Dinko Šimunović.

Rođen je u Kninu 1. rujna 1873., a učiteljsku školu završio u Arbanasima 1892. Bio je učitelj u Hrvacama (1892–1900) i Dicmu (1901–09), a zatim do umirovljenja 1927. nastavnik u umjetničko-obrtnoj školi u Splitu. Godine 1929. preselio se u Zagreb.

Nakon nekoliko pedagoških rasprava i jednoga beletrističkoga pokušaja (Mjesec dana na vojničkim vježbama, 1903), privukao je pozornost kritike nedovršenom pripovijetkom Mrkodol (1905).

U svojim pripovijestima zadržao se na tradicionalnim suprotnostima između sela i grada, stranog i domaćega, starog i novoga doba te idealizirao patrijarhalne životne oblike. Takvu je tematiku pronašao u morlačkom svijetu i prostoru Dalmatinske zagore (Cetinska krajina, Vrlika, Knin i Sinj), često se oslanjajući na narodnu predaju i folklornu građu, a priču je često gradio s pomoću vješta spoja zbiljne građe s magijskim i mitskim.

Novelističke radove sabrao je u zbirkama Mrkodol (1909), Đerdan (1914), Sa Krke i sa Cetine (1930). Posmrtno mu je objavljena zbirka Posmrtne novele (1936).

Bez obzira na različite fabule, sve Šimunovićeve novele imaju slične glavne junake, pasivne, nedovoljno snažne u odnosu prema životu, što obično rezultira tragičnom poentom: pobjedom surove prirode ili života nad tim povučenim, slabim, neotpornim jedinkama. Zato gotovo simbolički djeluje činjenica da su glavni junaci u Šimunovićevim pripovijestima većinom ženski likovi (Duga, Rudica, Muljika, Đerdan i dr.).

Sve pripovijetke sadrže nenametljiv sustav socijalnih motivacija, u epskim slikama masovnih prizora podjednako kao i u prikazu "unutarnjeg tuđinstva", poraza neotporna i preosjetljiva pojedinca. Šimunović traži rješenja upravo na problemu odnosa prirode i 'lacmana'.

Iz osjećanja vlastite otuđenosti i osamljenosti Šimunović dolazi do spoznaje, djelomično i pod utjecajem F. M. Dostojevskoga, o razlomljenosti i podvojenosti vlastite osobe, fizičke i psihičke. U drugoj fazi jače naglašava socijalnu motivaciju i neprijepornost patrijarhalnoga načina života.

Kao najlirskija pripovijetka ističe se Muljika (1906), modernistička pripovijetka lika i ugođaja, zatim Duga (1907), u kojoj je obradio predaju o simbolici duge iz narodnog vjerovanja, i Alkar (1908), ljubavna pripovijest prožeta motivom junačke tradicije cetinskoga kraja.

Napisao je i dva romana: Tuđinac (1911) i Porodica Vinčić (1923), protkana lajtmotivičkim sponama te impresionističkim opisima. Odlomke nedovršenoga romana Beskućnici tiskao je u Književnom jugu (1918), a neke je preradio u samostalne novele (Topuzina i "peripatetici", Spiritizam u selu Čemernici).

Autor je autobiografskih proza Mladi dani (1919) i Mladost (1921), koje nastavljaju tradiciju odgojno-obrazovne književnosti, a u njima također naglašava poetiziranu prirodu i ističe sklad krajolika s unutarnjim proživljavanjima lika.

Šimunović je bio jedan od prvaka psihološke pripovijesti sa seoskom tematikom koja je oblikovana na razini lika i koja prednost daje afektivnom doživljaju zbilje.

Među hrvatskim modernistima isticao se sposobnošću stvaranja lirskih ugođaja i atmosfere te izrazito subjektivnim odnosom prema temi. Originalnog izraza, na osebujan je način povezao realistički i impresionistički stil s načinom pripovijedanja bliskim narodnom stvaralaštvu. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)