Danijel Dragojević: Što nam je ostavio 'bježeći pjesnik'?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hrvatski pjesnik i esejist Danijel Dragojević doživio je duboku starost, a posljednja desetljeća svojega života živio je u ozračju poetske ikone, koju nipošto nije tražio, još manje zazivao.

Mnogi su željeli znati što to pjesnik radi, kako živi, željeli su čuti njegovo mišljenje o mnoštvu tema, ali on se držao svoga "zaklona" od javnosti i nije se želio o bilo čemu očitovati.

Rođen je u Veloj Luci 28. I. 1934., a preminuo 19. veljače 2024. u Zagrebu.

Diplomirao je 1958. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do 1967. živio je kao profesionalni književnik u Splitu, a potom u Zagrebu, radeći kao urednik na Trećem programu Hrvatskoga radija.

Ptice

Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.

U književnost je ušao kao pripadnik tzv. razlogovskog naraštaja hrvatskih pjesnika (Razlog, 1961–68). U prvoj zbirci poezije (Kornjača i drugi predjeli, 1961), nastaloj u doba dominacije "razlogovaca", pokazao je pjesničku samosvojnost u izrazu i odmicanje od naraštajne poetičke sheme.

Do 1985. objavio je jedanaest zbirki pjesama i kratke proze (O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata, 1970; Prirodopis, 1974; Izmišljotine, 1976; Razdoblje karbona, 1981; Rasuti teret, 1985. i dr.), a nakon devetogodišnje stanke zbirke Zvjezdarnica, Cvjetni trg (1994), Hodanje uz prugu (1997) i Žamor (2005), te Negdje (2013) i Kasno ljeto (2017).

Njegova poezija, u kojoj se iskazuje erudicija i poznavanje likovne umjetnosti ("fenomenologija oka", Z. Mrkonjić), fenomenološki propituje svijet svakodnevnih i običnih stvari u kojima prevladava razbijeno mnoštvo pojedinačnosti (Rasuti teret) koje se nastoje sklopiti u smislenu cjelinu (Izmišljotine).

Sloboda

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Njegova "poetika očitosti" (Z. Mrkonjić), u kojoj male, sporedne i nepoetične stvari postaju predmetom opjevavanja, usmjerena je na pisanje kao pokret imenovanja, u kojem jezik više nema komunikacijsku funkciju već funkciju mišljenja, kazivanja i djelovanja (C. Milanja).

Primjetno je povezivanje svakodnevnih izričaja s nepripadajućim leksičkim sadržajima i istraživanje na planu metrike, sintakse, semantike i metaforike, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.

Iako je iza sebe je ostavio dvadesetak knjiga, mnoštvo zasluženih nagrada te pohvala struke i publike, ali i nasljeđe misterioznog umjetnika, o Dragojeviću se zapravo zna vrlo malo. 

Rekosmo već, široj javnosti bio je slabije poznat jer se, po vlastitom izboru, držao podalje od svjetla reflektora, pa tako nije davao intervjue za medije, nije se pojavljivao na kulturnim događanjima niti preuzimao nagrade koje je dobio, a čuvajući svoju privatnost nije se libio ni potrčati da ga fotoreporteri ne bi ulovili svojim objektivima, stoga je snimljeno svega nekoliko njegovih fotografija.

Niz od tri fotografije koje prilično dobro prikazuju kakav je Dragojević imao stav prema tome da se objavljuju njegove fotografije snimio je legendarni splitski fotoreporter Feđa Klarić 2010. u splitskoj Marmontovoj ulici. (SLIKA)

"Kad sam ga neki dan sreo u Marmontovoj ulici, vidjevši moj fotoaparat, počeo je sprintom bježati, mada ima 77 godina. Zato je to moja najdraža fotografija ove godine: bježeći pjesnik!", izjavio je kasnije Klarić.

Kroz otvor palube

Kroz otvor palube vide se poluge
brodskog motora kako se pokreću
gore dolje, naprijed natrag, vrte
u ulju, mazivu, pari, tko zna čemu.
Jedan dio dohvaća drugi, utišava ga,
sporazumijevaju se kao sljepačke slike.
Teško je vjerovati da jedan s drugim,
da jedan do drugoga mogu išta učiniti,
bilo što pokrenuti. Tu, u blizini dna,
kao da sve počinje, završava se, potire.
A ipak, onome tko s prozora na obali
gleda kako brod klizi i bez napora ulazi
u luku, a trag mu začas nestaje, srce
zaigra i misao o smrti, ako se i javi,
lakša je, tiša, bliža običnoj misli.

Godinama kasnije Dragojevića je na splitskoj Rivi uspio prepoznati Feđin sin Duje Klarić, također fotoreporter, pa je tako nastala druga Dragojevićeva fotografija iz novijeg doba i jedina javno objavljena na kojoj se vidi lice tog osebujnog pjesnika (SLIKA).

Ono što veliki pjesnik ipak nije skrivao od ljudi je njegova poezija. Premda i to strogo dozirano i uvijek u samo jednom izdanju svake od njegovih pjesničkih knjiga, u ograničenom broj primjeraka.

O njegovoj poeziji pisali su mnogi, ali ako se može i smije izvući zajednička niti svega napisanog o Danijelu Dragojeviću, onda je to zasigurno teza da je pjesnik živio poeziju i da od nje nije htio praviti robu ili marketinški sadržaj. Poezija to je Dragojević, a njegovi su stihovi bez pomoći sa strane pronalazili put do čitatelja.

Tama

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti donji i gornji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.