Prije 15 godina preminuo je jedan od najdugovječnijih hrvatskih pjesnika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije petnaest godina, 27. lipnja 2007. u Zagrebu je preminuo hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović.

Rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju u blizini Slavonskoga Broda. Nižu pučku školu pohađao je u Podvinju, a realnu gimnaziju u Slavonskome Brodu.

Svoj umjetnički put na neki način započeo je 1920. godine, stanujući u brodskome samostanu, gdje je počeo pisati pjesme. Svoje daljnje školovanje usporedno sa svojim umjetničkim načinom života nastavlja u Zagrebu na Gospodarsko-šumarskome fakultetu, gdje je nakon upisa vrlo brzo prešao na Filozofski fakultet, smjer povijest južnoslavenske književnosti i filozofija. Diplomu je dobio 1937. godine.

Bio je niz godina urednik književnih izdanja u Nakladnome zavodu Hrvatske i Zori. Godine 1953. utemeljio je Institut za hrvatski jezik pri HAZU, čiji je upravitelj bio do 1973. godine. Bio je redoviti član HAZU te predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Priredio je više antologija, među kojima su Hrvatska moderna lirika (1933.), Novija hrvatska poezija (1952.), Antologija hrvatskih pjesama u prozi (1958.) i dr.

Njegove su zbirke pjesama prevedene na više stranih jezika, od esperanta do hindu i kineskoga jezika.

Nosim sve torbe a nisam magarac

Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.

Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.

Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!

I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu. Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno, trideset i tri torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!… Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna…
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.

Za života je objavio više od 500 pjesama u 40-ak zbirki, od kojih su najpoznatije: Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme, Blagdan žetve, Srebrne svirale, Prsten, Kruh svagdanji, More u meni, Dom tajnovitosti, Čarolije i mnoga druga djela ovoga velikog književnika.

Tadijanović je u svojem poetskom opusu izgradio jedan lirski svijet u kojem se potpuno ogleda on sam, napisavši svojevrsnu autobiografiju u stihovima.

Lirske mu se teme kreću, od dječačkih, naivnih opsesija zatvorenih u pejsaže rodnoga Rastušja, preko nostalgičnih sjećanja na djetinjstvo i mladost, do tragičnoga sukoba sela i grada.

Nadahnuće i svježina Tadijanovićeva pjesništva svjedočili su o mladenačkoj energiji i životnoj radosti koja ga je pratila do samoga kraja. Njegov je izraz jedinstven i neponovljiv; oslobodivši svoju poeziju dekorativnih elemenata, on je u slobodnome nevezanom stihu ostvario izvanrednu arhitekturu pjesme, naglašen ritam i muzikalnost stihova.

Više o Tadijanoviću OVDJE