RAZGOVOR
Davor Beganović za Bljesak.info: Hrvatski pisci iz Bosne uvijek bježe, a ostaju tako opsesivno vezani uz nju
Tekst članka se nastavlja ispod banera
“Pripovijedanje bez kraja:'Hrvatska pripovjedačka Bosna od Ive Andrića do Nebojše Lujanovića'“, nova je knjiga Davora Beganovića, lektora za bosanski/srpski/hrvatski na njemačkom Sveučilištu u Tübingenu i znanstvenika koji je do sada objavio niz knjiga koje se bave južnoslavenskim književnostima i kulturom u 20. i 21. stoljeću.
Osnovica i načelo poetike hrvatske pripovjedačke Bosne - pripovijedanje bez kraja
Beganovićevu knjigu objavila je ovih dana Hrvatska sveučilišna naklada u Zagrebu, a tematizira umjetnost pripovijedanja kao temelj „hrvatske pripovjedačke Bosne“ koje je, kako piše Beganović, i osnovica i načelo njene poetike – pripovijedanje bez kraja.
Pripovjedačka Bosna, sretna sintagma, kako kaže Davor Beganović, koju je skovao Jovan Kršić u antologiji 1930. godine i koja je zaživjela i živi i danas, često je prazna, jedna je od onih sintagmi koje pokušavaju obuhvatiti neku cjelinu i njene značajke.
“Kod Kišića je ta 'pripovjedačka Bosna' prazna. Čitajući Andrića, vidio sam da u konstrukciji postoji nešto što je specifično za njen hrvatski sloj iako je prvobitna ideja bila da se knjiga zove – katolička pripovjedačka Bosna jer u 19. stoljeću nisu nacionalni identiteti bili izraženi u tom smislu i kontekstu, nego isključivo vjerski“, rekao je dr.sc. Davor Beganović za Bljesak.info.
Ipak, u razgovorima s Enverom Kazazom, profesorom na Filozofskom fakultetu i Sarajevu i jednim od ponajboljih književnih teoretičara na našim prostorima, te Irinom Wutsfordff, sveučilišnom profesoricom i Beganovićevom životnom partnericom, odlučio je da ipak bude – hrvatska.
“Djelovalo bi da tim imenom – katolička – arhaiziram pisce, pa sam pristao promijeniti frazu“, otkriva Beganović.
Hrvatska pripovjedačka Bosna: Ivo Andrić, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Josip Mlakić i Nebojša Lujanović
Prvi trenutak koji ga je 'poveo' ka ovoj knjizi je činjenica da je u knjigama Ive Andrića, Miljenka Jergovića, Ivana Lovrenovića, Josipa Mlakića i Nebojše Lujanovića pronašao određene elemente pripovijedanja koji su zajednički svima.
“Otpor prema kraju, odnosno, otpor prema završavanju samog pripovjednog teksta, tematska okrenutost bosanskim fratrima i Bosni. Kada sam taj teorijski okvir postao tako, onda sam pronašao i načine i strategije izbjegavanja kraja“, dodaje.
Jedna od tih strategija jest - kronika – pripovjedni oblik koji nema kraja jer se proteže linearno, a to znači da se uvijek mora pisati i nikad neće biti završena.
Elementi pripovijedanja zajednički petorici pisaca: Otpor prema kraju, cikličnost, izgubljeni zavičaj
“Ciklično pripovijedanje, vraćanje prema početku. Ciklicitet je ono što 'Prokletu avliju čini takvom kakva jest. To je Andrićeva ideja povezana i s njegovim filozofskim preferencijama, odnosnom Nieztscheovom idejom vraćanjem početku“, rekao je Beganović.
Hrvatski pisci iz Bosne pišu kronike - intimne, obiteljske, fratarske
Iako kod Jergovića, Mlakića, Lovrenovića i Lujanovića, modeli variraju što Beganović i dokazuje u knjizi, i dalje se ostaje na temeljnim principima kronike.
“Lovrenović i Jergović pišu kronike svojih obitelji. Lovrenović kroniku vlastite obitelji vraća i na franjevačke, ali i kroniku cijele BiH. Kod Mlakića je ciklicitet najbolje vidljiv u romanu 'Tragom zmijske košuljice', a kod Lujanovića u 'Orugljama iz Waldsassena'“, ističe Beganović.
Ovo nije knjiga koja tematizira povijest hrvatskih pripovjedača u Bosni, naprotiv, dodaje Beganović, nego znanstvena studija koja se tog upravo odriče.
"Zašto hrvatski pisci bježe, a ostaju tako vezani uz zavičaj"
“Mene je zanimala teorija pripovijedanja, a uz koju se veže i pojam i izgubljenog zavičaja i to je 'problem' hrvatskih pisaca iz BiH. Zašto bježimo, a istovremeno, ostaje jedna duboka vezanost za zavičaj“, rekao je Beganović.
Ivo Andrić bio je teritorijalno odvojen od Bosne nekada, a danas su, dodaje Beganović, svaki od ove četvorice pisaca u specifičnim položajima: Ivan Lovrenović u unutarnjem je egzilu u Sarajevu, Miljenko Jergović je zagrebačkom egzilu, Josip Mlakić je u Gornjem Vakufu/Uskoplju gdje se bori sa svojim 'fantomima' i 'vragovima', a Nebojša Lujanović u Splitu.
Vezani uz rijeke, brda, šume, uz klimu Bosne
“Kod svih njih postoji duboka povezanost sa zavičajem, teritorijalna opredijeljenost, a posebno u smislu koncentracije na reljef. Kod bosansko-hrvatskih pisaca nalazimo enormnu koncentriranost na reljef, brda, šume, vezanost uz rijeke i klimu“, rekao je.
Ivan Lovrenoviće je, dodaje Beganović, toliko upijen u reljef BiH, da nekad djeluje kada se u njegovoj literaturi pojave klima i reljef, ta književnost buja toliko da ide prema teologiji iako je Lovrenović oslobođen Boga u tom kontekstu.
Jergović je druga generacija koja, također, ima i tu 'klimatsku odrednicu' jer tematizira sarajevski reljef i klimu – kiše, magle, snjegove, hladnoće i vrućine, a grad povezuje s ugodnim životom tvrdeći da su samo tri mjeseca ugodna za život u njemu – svibanj, lipanj i rujan.
Za razliku od Ive Andrića kojem su ratovi zapanjujuće nevažni, dodaje, i Prvi svjetski rat, kao i Drugi koji je preživio, ali ga spominje tek u soc-realističkim pripovijetkama „Zeko“ i "Bife Titanik".
Ratovi kao književne kulise
Kod Lovrenovića i Jergovića tema rata je ekstremno snažna, kao i ich-forma, ali više govore o svojim obiteljima nego o samim sebi.
“Lovrenović je zanimljiv zbog iskustva traume u oba rata. U Drugom svjetskom ratu ima traumu i gubitak oca i smrti brata. Strahovitu traumu izolacije i snažnu patrijarhalnu ulogu djeda koji ga je zaštitio, a u ovom zadnjem izbjeglištvo i život pod opsadom“, rekao je.
Drugi svjetski rat kod Jergovića je formativno razdoblje za obitelj, odnosno, mjesto u kojem se pradjed Karl Štubler kao spasitelj drugih u Sarajevu koristi svojim njemačkim podrijetlom i autoritetom kako bi zaštitio srpske susjede od ustaških pogubljenja.
“To je ideja pravednosti koju upisuje u dalekog pretka pa to pokušava prenijeti i prošiti na Sarajevo u doba opsade i na sam rat u BiH. Važna je i smrt ujaka koji je detaljno tematiziran u 'Rodu' u kojoj on fikcionalizira pletući priče o kojima slučaj igra apsolutnu ulogu“, rekao je.
Iako su agresija na BiH, rat i njegove posljedice teme osobnog iskustva i kod Jergovića i Lovrenovića, i jedan i drugi, dodaje, izbjegavaju prikaze ratnih djelovanja.
Nema vojnih i političkih lidera, nego su junaci članovi obitelji
“Nema ni bitki ni udara granata, nego unutarnje psihološke perspektive uvijek gledajući kako da ispune taj kroničarski moment pripovijedanja, a nema ni konkretnih političkih i vojnih lidera, junaci su 'obični ljudi'. U pitanju je mikro-povijest, koncentrirana na pojedinca u kojoj su ljudi iz obitelji u središtu interesa“, kaže Beganović.
Lujanovićeva transgeneracijska trauma
Kod Lujanovića je nešto drugačije jer je rat sublimiran u ekstremnom nasilju u romanu „Orgulje iz Waldsessena u kojem ekstremno nasilje zapliće u jednu kompleksnu pripovijest o religioznim iskustvima, a u kojima se, kako kaže Beganović, pokazuje kako u vremenima zla i nasilja obični ljudi postaju nasilnici i kako oni koji su nekad preživjeli traume mogu kasnije traumatizirati druge.
“Na više razina teksta prenosi se jedna nasljedna infekciozna trauma i jedna transgeneracijska trauma", objašnjava Beganović.
Mlakić poput Eca
Kod Josipa Mlakić pak koji, po uzoru na "Ime ruže" Umberta Eca, piše "Tragom zmijske košuljice" koji funkcionira kao detektivska priča smještena u Bosnu u kojoj redovnik pokuša vati razriješiti zločin i ubojstvo, temeljena je strategija izbjegavanja kraja - osveta.
“To je zapravo knjiga o sprječavanju pretvaranja svijeta u ljepše i vedrije mjesto jer je riječ o osveti koja teži tomu da završi generacijski projekt, ali to nikad neće doći do kraja, jer osveta 'ne završava', nego perpetuira te veze", zaključio je Davor Beganović u razgovoru za Bljesak.info.
"Put kojega sam prešao po 'hrvatskoj pripovjedačkoj Bosni' protegao se na gotovo stotinu godina. Korpus spisatelja kojega sam uspostavio ni u kojem slučaju nije iscrpan niti iscrpljiv. Razlog je tomu što mi nije bilo stalo da pišem povijest tog konkretnog, naime hrvatskog, dijela multinacionalne bosanskohercegovačke književnosti. Ono što je za nju bitno jest samosvjesna naracija koja će testirati vlastite granice i poigravati se vlastitim mogućnostima. Realizacija takvog dugotrajnog i poetološki konzistentnog projekta ostvarena je ponajprije zahvaljujući estetskim kvalitetama rodonačelnika. Nasljednici su se pokazali dostojnima upravo u svojoj gotovo nagonskoj potrebi da pričaju priče. Znanost o književnosti se ne bavi prognozama. Zato ću na ovome mjestu zastati i neću vam otkriti što mislim o budućnosti 'hrvatske pripovjedačke Bosne'. Mogu reći samo ono što želim, iskreno. Da bude kao što je i osnovica i načelo njezine poetike: pripovijedanje bez kraja." Davor Beganović u zaključku knjige