Opus genijalnog pisca
Deset Tolstojevih djela koja bi svi trebali pročitati
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Odabrati iz opsežnog opusa genijalnog pisca samo deset djela istinski je izazov. Ipak, upustili smo se u tu avanturu i pokušali izdvojiti najznačajnija.
"Djetinjstvo" (1852.)
Upoznavanje s Lavom Tolstojem ruska djeca obično započinju ovim djelom. "Djetinjstvo" je dio biografske trilogije i jedan od prvih pokušaja analize osjećaja i misli, pronalaženja njihovog karaktera. Autor pomno prati svog junaka, malog Nikolaja (a ustvari sebe) u prijelaznom razdoblju njegovog života.
Otac odvodi dječaka iz rodne kuće u Moskvu i odvaja ga od voljene majke, oličenja čistoće i utjehe. Kada ona kasnije umre, završava se i junakovo sretno djetinjstvo. Tolstoj detaljno preispituje ogorčenost, stid, sramotu, uzbuđenje, odnosno sve što dječak doživljava.
"Sevastopoljske pripovijetke" (1855.—1856.)
Promatrajući najpoznatiji portret Tolstoja sa sijedom bradom, teško je zamisliti ga kao mladog časnika u punoj snazi. Ipak, činjenica je da je pisac nekoliko godina služio na Kavkazu, a u vrijeme Krimskog rata, koji se vodio od 1853. do 1856. godine, proveo gotovo godinu dana u Sevastopolju, gdje je čak i zapovijedao baterijom.
Bilo je to teško vrijeme za njega, a strahote rata našle su važno mjesto u "Sevastopoljskim pripovijetkama". Prva od tri pripovijetke objavljena je u jeku rata i odlično je primljena među čitateljskom publikom željnom bilo kakvih izvještaja s fronta. U principu je to bilo prvo realističko književno ostvarenje o ratu.
"Rat i mir" (1863.—1869.)
Tolstoj je jednostavno nezamisliv bez svog glavnog romana "Rat i mir", koji je njegova supruga Sofija Andrejevna rukom prepisivala nekoliko puta, unoseći nebrojene izmjene. U "Ratu i miru" nailazimo na opise ratnih događaja, ali i njihovu refleksiju na živote nekoliko generacija.
Tolstoj je dočarao i Moskvu i Peterburg i sudbine čitavih plemićkih obitelji, donoseći pritom maestralne psihološke portrete najrazličitijih junaka. S podjednakim je uspjehom proniknuo u psihu i karakter mlade Nataše Rostove i starog svadljivog kneza Bolkonskog, pa čak i Napoleona. Rat protiv Francuza iz 1812. godine upravo se tako i doživljava, kroz prizmu Tolstojevog djela.
Pisac je prvobitno namjeravao napisati roman o dekabristima, međutim, tragajući za uzrocima ustanka iz 1825. godine, došao je do ovog rata i odlučio istražiti kako je on preokrenuo sudbinu Rusije.
"Kavkaski zarobljenik" (1872.)
Najveći ruski pjesnik Aleksandar Puškin ima poemu "Kavkaski zarobljenik", a Tolstojeva priča, napisana 50 godina kasnije, bez sumnje upućuje na Puškina. Dvojicu ruskih časnika zarobljavaju gorštaci, greškom jednog od njih koji nije pokrio kolegu, nego se dao u bijeg.
Glavni junak na sve načine pokušava pobjeći iz ropstva, a u tome mu pomaže kći gorštaka u čijoj ga šupi drže. U Rusiji slovi za štivo za djecu i tinejdžere, priču o ratu, časti i poštenju, o dostojanstvu. Pripovijetka je doživjela brojna izdanja i ekranizacije, između ostalog u filmu Sergeja Bodrova starijeg, iz 1996. godine, kada je radnja prenesena u devedesete godine prošlog stoljeća i Čečenski rat.
"Ana Karenjina" (1873.-1877.)
Tolstojevi poštovaoci najčešće se dijele na one koji vole "Rat i mir" i one koji vole "Anu Karenjinu". Još jedan po opsegu impresivan roman koji, međutim, ne obuhvaća toliko širok materijal. Tolstoj se ovoga puta fokusirao na karakter sreće i nesreće obiteljskog života. Zaokupljen tom temom, pisac pokušava odgovorizi na brojna moralna pitanja.
Može li se dijete ostaviti radi voljenog čovjeka i može li se oprostiti prevara radi djetetove sreće. Pored toga, u romanu postoji junak u kojem se može prepoznati sam Tolstoj. To je Konstantin Levin, koji napušta život u visokom društvu i zajedno sa seljacima ore zemlju.
"Smrt Ivana Iljiča" (1884.—1886.)
"Smrt Ivana Iljiča" zauzima važno mjesto u ruskoj književnosti. Tolstojev roman predstavlja esencijalna razmišljanja ruskog čovjeka o smrti i pokušaj da joj se pogleda ravno u lice. Pisac detaljno opisuje umiranje Ivana Iljiča i na kraju se, u posljednjim trenucima, pred sam kraj, ispostavlja da smrti više nema. Kao što, međutim, nema ni života, piše russia beyond.
"Kreutzerova sonata" (1887.—1889.)
Ova pripovijetka, manja po opsegu, izazvala je nevjerojatno burnu reakciju u društvu, bila je omiljena među mladima, a jedno je vrijeme njezino izdavanje zabranila carska cenzura. U poznom ostvarenju ruskog pisca muž u napadu ljubomore ubija ženu. Biva oslobođen, a nekoliko godina kasnije, pričajući o tom događaju slučajnom suputniku u vlaku, razmišlja kako je cjelokupno društvo iskvareno.
Zgrožen je činjenicom da se djevojke od rane mladosti uče da budu dobre supruge i ugađaju muževima, a u slučaju mladića raspuštenost prije braka smatra se normalnom. Tolstoj transponira vlastito razočaranje u instituciju braka i njegovu krizu. On pritom poziva na odustajanje od svega tjelesnog, a misiju žene vidi upravo u rađanju djece i brizi o potomstvu.
"Uskrsnuće" (1889.—1899.)
Posljednji Tolstojev roman koji je pisac smatrao svojim najboljim ostvarenjem. Priča o iskupljenju nekad razuzdanog časnika koji je zaveo nevinu sluškinju svoje tetke i, ostavivši joj novac, bez oproštaja otišao ponovo na službu.
Za njega je to bila samo epizoda, a život djevojke zapravo uništen. Ona je zatrudnjela i bila prisiljena otići i snalaziti se za život. Na kraju se sreću na sudu. On u ulozi porotnika, a ona kao optužena za ubojstvo.
Čuvši njezinu strašnu priču, bivši časnik doživljava nevjerojatni unutarnji preokret. On polazi za djevojkom koja odlazi na izdržavanje zatvorske kazne kako bi joj olakšao postojanje. Roman reflektira duhovna lutanja samog Tolstoja.
"Hadži Murat" (1896.—1904.)
Tolstoj se ponovo okreće kavkaskoj temi i priču bazira na stvarnom događaju koji ga je zainteresirao četrdeset godina ranije, kada je služio na Kavkazu. Hadži Murat, desna ruka vođe gorštaka imama Šamila, prelazi na stranu ruske vojske. Zapovjedni kadar vojske prihvaća ga kao dragog gosta.
Hadži Murat Rusima obećava da će na njihovu stranu prevesti čitav Dagestan ako mu pomognu izbaviti obitelj koju je Šamil zarobio. Ali u odanost prebjega malo tko vjeruje...
"Otac Sergije" (1898.)
Osamdesetih godina devetnaestog stoljeća Tolstoj doživljava ozbiljan duhovni preokret, preispitujući svoj odnos prema vjeri i moralu. U "Ocu Sergiju" on opisuje gotovo uzorni duhovni put koji čovjek može trasirati.
Strastveni mladi časnik Stepan raskida zaruke s prelijepom zaručnicom nakon što sazna da je ona bila ljubavnica cara kojem se inače i sam divio. Stepan odlazi u samostan gdje postaje pravednik, otac Sergije.
Međutim, ni u samostanu ne uspijeva pronaći pravu vjeru, a hodočasnici ga odvraćaju od pravednog načina života, pa napušta bratstvo i luta, tražeći svoj put u poslu i brizi o bolesnima. Tolstoj pomno prati psihološki portret junaka u svim fazama njegovog puta.