Zašto je Dostojevski veliki pisac?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Veliki mislilac. Predani vjernik. Neustrašivi istraživač najmračnijih slojeva ljudske duše. Autor najpoznatije književne jednadžbe na svijetu: "Zločina i kazne". 140 godina nakon njegove smrti Dostojevski je i dalje nacionalni ponos Rusije, čija djela oduševljavaju ljubitelje književnosti iz cijelog svijeta.

"Dostojevski je konjanik s tobolcem strijela. Krv kaplje tamo gdje njegova strijela pogodi. Dostojevski živi u nama. Njegova glazba nikada neće umrijeti", zapisao je 1912. godine Vasilij Rozanov, jedan od najutjecajnijih ruskih filozofa 20. stoljeća. Navodimo pet osobina Fjodora Dostojevskog koje su ga učinile velikim piscem i vječnom inspiracijom.

Psiholog

Romane Dostojevskog (1821.-1881.) naseljavaju likovi prepuni bola i očaja. Tijekom čitavog života pisca je zaokupljala tema ljudskog uma i duše. Svako od njegovih remek-djela, uključujući "Braću Karamazove", "Zločin i kaznu", "Idiota", "Bjesove" i "Kockara", suštinski je uvod u psihologiju.

Njegovi su likovi velikom većinom emotivno slomljeni i izmučeni. Pate zbog osjećaja krivice (Rodion Raskoljnikov) i strepnje (Mitja Karamazov), ljubomore (Parfjon Rogožin) i pohlepe (Ganja Ivolgin), dobrote i kompleksa niže vrijednosti (knez Miškin), kao i nedostatka ljubavi (Sonječka Marmeladova). Ipak su spremni proći kroz duševni pakao u potrazi za ljepotom i kozmičkom pravdom.

"Što je pakao? Sudim ovako: Pakao je patnja kad čovjek ne može više voljeti", zapisao je Dostojevski u svom posljednjem romanu "Braća Karamazovi". Pisac je koristio slabosti svojih junaka da opiše metafizičku prirodu svijeta kao što je Newton koristio matematiku da objasni kretanje i gravitaciju.

"Ako želite pobijediti svijet, pobijedite sebe", kaže Dostojevski u "Bjesovima". I on je upravo to učinio.

Prorok

U svom eseju iz 1906. godine ruski pisac i mislilac Dmitrij Mereškovski slavi Dostojevskog kao "proroka ruske revolucije". Problem je u tome što romani Dostojevskog sadrže brojne slojeve značenja, pa se čitatelji ponekad moraju distancirati od njegovih djela kako bi im se proročanstva otkrila.

Ljudi s imaginacijom često mogu naslutiti budućnost, a ipak nitko nije prorok u svojoj zemlji, kako kaže Biblija. Premda Dostojevski sebe nije smatrao prorokom, pošlo mu je za rukom ovjekovječiti ključne probleme svog vremena i označiti pravac razvoja ljudi u nastupajućim epohama.

"Njegova sposobnost je zapanjujuća. Ne posežući za kozmičkim dimenzijama i ljudskim masama 'Rata i mira', Dostojevski uzima samo majušni djelić životnog materijala (živote nekoliko ljudi u razdoblju od nekoliko dana) i stvara knjigu velikog značaja i snage", zaključio je Aleksandar Solženjicin 1947. godine o "Zločinu i kazni". Glavni junak ove knjige novi je tip ličnosti, okupiran nihilističkim idejama. Rodion Raskoljnikov sebi dozvoljava da prolije krv "po savjesti". Kasnije je grupa ruskih revolucionara reagirala na Raskoljnikovljev moto, počinivši terorističke napade "po savjesti".

S dalekovidošću dostojnom Sigmunda Freuda Dostojevski je prodirao u ono što čini moralne kodove, društvene norme i kulturnu tradiciju koja teče kroz generacije. Njegova poema "Veliki inkvizitor" (dio romana "Braća Karamazovi") anticipira proces preuzimanja svih moralnih prava od strane države, dok se individui oduzimaju sloboda i pravda. Ovakav politički sustav realiziran je u 20. stoljeću u različitim varijantama totalitarnih sustava.

U "Bjesovima" (romanu o đavolskom iskušenju da se svijet preinači, o demonskoj obuzetosti silama zla i razaranja) Dostojevski proriče širenje nihilizma, kaosa i mržnje. "Svaki član društva kontrolira i prijavljuje ostale... Svatko pripada svakome i sve pripada svima. Svi su robovi i jednaki su u svom ropstvu", zapisao je Dostojevski. 

"Samo nužno je nužno i zato je to moto cijelog svijeta... Robovi moraju imati vladare. Potpuna poslušnost, potpuna bezličnost", glasi citat iz "Bjesova".

"Entuzijazam današnje mladeži čist je i svijetao kao što je bio u naše vrijeme. Samo se jedna stvar dogodila: promena ciljeva, zamjena jedne ljepote drugom! Čitav je nesporazum samo u pitanju što je ljepše: Shakespeare ili par čizama, Rafael ili petrolej?"

Izvor inspiracije

D.H. Lawrence, Virginia Woolf i William Faulkner bili su zadivljeni sposobnošću Dostojevskog da začara, hipnotizira i čita misli. Prema Jamesu Joyceu, Dostojevski je "stvorio suvremenu prozu i doveo je do današnjeg vrhunca". Franz Kafka, koji je volio "Braću Karamazove", Dostojevskog je nazivao svojim "krvnim srodnikom". Ernest Hemingway izdvajao je autora "Idiota" kao nekoga tko je na njega posebno utjecao: "Kod Dostojevskog ima nevjerojatnih stvari i stvari u koje se ne može povjerovati, ali neke su od njih tako istinite da vas mijenjaju dok ih čitate."

Kada je pročitao "Zapise iz podzemlja" i "Zapise iz mrvog doma", Friedrich Nietzsche je Dostojevskog opisao kao "jedinog psihologa od koga sam imao što naučiti". Priznati ruski mislilac i filozof Lav Šestov došao je do zaključka da su Dostojevski i Nietzsche duhovni srodnici i da se "bez pretjerivanja mogu nazvati braćom, pa čak i blizancima".

Egzistencijalist

1863. godine Dostojevski je napisao vjerojatno prvi egzistencijalistički roman na svijetu, "Zapise iz podzemlja". Ova knjiga već prvim rečenicama zadaje neobičan nervozni ton čitavom djelu. "Ja sam bolestan čovjek... Zao čovjek. Nesimpatičan čovjek. Mislim da me boli jetra." Vodeći ruski filolog 20. stoljeća Mihail Bahtin nazvao je tip diskursa koji ovdje koristi Dostojevski "riječ s petljom" piše russa byond.

To je doslovno kolač s tisuću slojeva: ispovijest bivšeg peterburškog službenika i filozofska priča o suštini ljudskog života, tragična priča o prirodi ljuske požude i drama o nezdravom odnosu između razuma i inertnosti. "Čovjek iz podzemlja", lišen imena i prezimena, raspravlja sa zamišljenim i stvarnim oponentima i promišlja o motivima ljudske djelatnosti, napretka i civilizacije. Paranoičan, bolestan, jadan, siromašan, on je usamljenik koji se najviše plaši da bude razotkriven. Ideološku jezgru "Zapisa iz podzemlja" čini obračun glavnog junaka s najpoznatijim znanstvenim teorijama sredine 19. stoljeća i s fundamentalnom idejom Dostojevskog o neophodnosti kršćanske vjere.

Kratki roman Dostojevskog stekao je priznanje širom svijeta tek sredinom 20. stoljeća. Ispostavilo se da je to bila uvertira u egzistencijalizam, dok je njegov "čovjek iz podzemlja" postao preteča junacima Sartrea, Camusa i drugih europskih književnika i filmskih stvaralaca.

Vjernik

Dostojevski je bio čovjek krajnosti čije su ideje bile ispred svoga vremena. Bio je duboko religiozna osoba, pravoslavni kršćanin, koji je u svojim djelima spominjao Boga često kao što drugi spominju svoje ime. Pisac je Isusa opisao kao "ideal čovjeka u mesu", ali je njegov odnos prema religiji i vjeri pretrpio značajne promjene.

Neki povjesničari tvrde da je Dostojevski u mladosti više bio zainteresiran za socijalističke ideje, nego za religiju, dok drugi navode da je od djetinjstva bio iskreni vjernik. Jedno je sigurno: na Dostojevskog je duboko utjecalo iskustvo iz zatvora.

1849. godine pisac je uhićen zbog sudjelovanja u kružoku Petruševskog, grupi radikalnih peterburških intelektualaca koji su kritizirali društveno-politički sustav Ruskog Carstva i raspravljali o načinima da se on promijeni. 1850. godine 28-godišnji Dostojevski (koji je do tada već objavio dva romana: "Bijedni ljudi" i "Dvojnik") osuđen je na smrt zajedno s još 20 članova pokreta. Čudnim obratom sudbine presuda mu je preinačena u posljednjem trenutku. Bio je to veliki šok za pisca i nešto što će Dostojevski zauvijek pamtiti.