Do danas je ostao u svijetu najpopularnijim poljskim piscem

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 105 godina u Švicarskoj je preminuo najpopularniji poljski književnik u svijetu, nobelovac Henryk Sienkiewicz.

Ne tako davno, dok su se knjige nosile u torbicama i džepovima, kao danas mobiteli i tableti, rijetko bi se našao ljubitelj književnosti koji nije čitao njegove "Quo vadis", "Ognjem i mačem" ili pak "Kroz pustinju i prašumu".

Henryk (pseudonim Litwos) Sienkiewicz rođen je 5. svibnja 1846. godine u poljskom mjestu Wola Okrzejska, u plemićkoj obitelji koja je zbog pomanjkanja novca morala preseliti u Varšavu, a umro 15. stuudenoga 1916. u Veveyu, Švicarska.

Sienkiewicz polazi u srednju školi 1858. godine, ali nije briljantan đak. Iz svih je predmeta teško dobivao prolaznu ocjenu, osim iz poljskog jezika i povijesti, u kojima je bio izvrstan. Privlačila su ga književna djela koja tada nisu bila u školskoj lektiri, kao što su Homer, Shakespeare, Scott, Dumas, Voltaire.

Nakon što je napustio školu, tri godine provodi na seoskom imanju kao odgojitelj i učitelj te je 1866. godine položio završni ispit u dobi od dvadeset godina i upisao se na fakultet. Najprije počinje studirati pravo, zatim prelazi na medicinu pa na studij filologije.

Studirao je do 1871. godine, ali nije diplomirao.

Bio je dopisnik lista Gazeta Polska iz SAD-a (1876–78), potom iz zapadne Europe (1879). Nakon znatna uspjeha povijesnih romana nazvanih Trilogija (Trylogia, 1882–88), stekao je materijalnu neovisnost te putovao u Tursku, Grčku i Italiju (1886), Španjolsku (1888), Zanzibar (1890).

Kao poljski domoljub istupao je protiv germanizacijske politike u Velikopoljskoj; 1905. tražio je autonomiju za Poljsku. Za I. svjetskoga rata zbog protupruskih istupa sklonio se u Švicarsku, gdje se posvetio humanitarnomu radu i javnomu djelovanju.

U književnosti se javio kao sljedbenik pozitivizma zastupajući ideje o "organičnom radu" i umjetnosti u službi realizacije te ideje. Debitirao je romanom iz studentskoga života Uzalud (Na marne, 1872) te s nizom uspjelih pripovijedaka i novela iz društvenoga života (Humoreske iz Worszyłłina fascikla – Humoreski z teki Worszyłły, 1872; Skice ugljenom – Szkice węglem, 1880).

Nakon povratka iz SAD-a približio se konzervativnim krugovima i posvetio žanru povijesnoga romana. Romani Trilogije imali su funkciju "krijepiti srca", terapeutski djelovati na zatiranu nacionalnu svijest, podsjećajući na dramatične i junačke epizode iz XVII. stoljeća: roman o poljsko-kozačkom ratu Ognjem i mačem (Ogniem i mieczem, 1883–84), nazivan i "vesternom Istoka"; Potop (1886) o švedskoj najezdi na Poljsku, Gospodin Wołodyjowski (Pan Wołodyjowski, 1888) o tijeku rata i pobjedi Poljaka nad Turcima kod Hotina 1673.

Premda su mu romani građeni na konvencionalnoj ljubavnoj fabuli, slojevito razvijaju model povijesnoga romana po uzoru na Waltera Scotta, škotskog pjesnika i romanopisca; privlačnost čitateljstvu zahvaljuju ponajprije humoru i stilističkomu bogatstvu te identifikaciji s junacima lišenima suvišne patetike.

Europsku slavu potvrdio je romanom o progonu prvih kršćana u Rimu za Neronove vladavine, Quo vadis (1896), s prepoznatljivim utjecajem modernističke estetike.

Ostali značajni romani: Bez dogme (Bez dogmatu, 1891), Obitelj Połanieckih (Rodzina Połanieckich, 1895), monumentalni povijesni roman Križari (Krzyżacy, 1900), svjetski poznat roman za mladež Kroz pustinju i prašumu (W pustyni i w puszczy, 1911).

Do danas je ostao u svijetu najpopularnijim poljskim piscem, čija su djela doživjela stotine prijevoda i ekranizacija.

Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1905. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)