Pamtimo te po pjesmama tvojim
Duško Trifunović, pjesnik koji je poetizirao rock and roll
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Pjesnik i tekstopisac Duško Trifunović, rođen na današnji dan u Sijekovcu kod Bosanskog Broda, bio je uistinu jedan od književnih simbola vremena u kojem je živio i stvarao.
Nije on bio jedan od onih koji su ''učili za pjesnike'', nego jedan od onih koji se rode za to.
Prvu pjesmu objavio je tek po povratku iz vojske s 22 godine, a u Sarajevo je došao s 24 godine kao bravar (koji je studirao uz rad).
Ubrzo je objavio svoju prvu knjigu, a za života je napisao dvadeset knjiga pjesama, četiri romana i nekoliko drama. Smatra se kako je od njega potekla ideja sarajevske rock'n'roll škole.
Slavu je stekao pišući tekstove za rock grupu Bijelo dugme, za hitove kao što su - "Ima neka tajna veza", "Šta bi dao da si na mom mjestu", "Pristao sam biću sve što hoće" i druge. Potom je pisao i za Vajtu ("Zlatna ribica"), Zdravka Čolića ("Glavo luda"), te za Arsena Dedića, Nedu Ukraden, Tešku industriju, Indexe, Formulu 4, Narcisa Vučinu...
Posljednji njegov tekst za koji je urađena skladba je pjesma "Ima nešto" od srbijanskoga pjevača Željka Joksimovića.
Za oko 300 njegovih pjesama urađena je skladba, a svega tri pjesme on je sam za života napisao namjenski za pjevanje.
Premda će ga se generacije pažljivijih slušatelja sjećati po pjesmama Bijelog dugmeta i Zdravka Čolića, najviše je kompozicija po Trifunovićevim tekstovima napisao Gabor Lenđel (46), slijede Narcis Vučina (34) i Ranko Boban (26), podsjeća Miljenko Jergović.
Izvođač najvećeg broja njegovih tekstova je grupa Teška industrija (31). Slijede Seid Memić Vajta (25) i Narcis Vučina (24).
Pjesma s najviše različitih snimaka je “Ti si mi bila naj, naj”, koju je uglazbio Gabor Lenđel, a postoji u devet verzija.
Za razliku od drugih, među njima i nekih nacionalnih klasika i kasnijih nacionalističkih bardova, on nema ispjevanu (kao ni neispjevanu) pjesmu o Titu, podsjeća Jergović u kolumni "Duško Trifunović, pjesnik i stihoklepac", iz svibnja 2019.
Poznati novosadski rock kritičar, povijesničar rock’n’rolla u Vojvodini, Bogomir Mijatović, najtemeljitije je istražio i analizirao djelo Duška Trifunovića. Rezultat je knjiga "Pamtite me po pjesmama mojim", na 605 stranica, objavljena 2018. godine.
Svojevrsni je to spomenik velikom pop pjesniku, koji je umro 28. siječnja 2006. godine i pokopan po vlastitoj želji na groblju u Srijemskim Karlovcima.
U "Antologiji bosanskohercegovačkoga pjesništva dvadesetog vijeka", autora Slobodana Blagojevića, objavljenoj početkom osamdesetih, našao se i Duško Trifunović.
U, uvjetno kazano, ozbiljnoj fazi u pjesništvu Duška Trifunovića vjerojatno najkarakterističnija je pjesma “Tempo secondo”. Po njoj je 1985. Mersad Berber snimio tada vrlo slavljeni crtani film, o njoj se pisalo po sarajevskim književnim časopisima, analizirali su je filozofi i književni teoretičari.
U toj pjesmi kao da je Duško Trifunović navijestio događaje koji će uslijediti, svu tu apokalipsu koja nas je snašla devedesetih.
Pjesnik je početkom rata napustio Sarajevo, pa se do kraja života potucao po izbjeglištvu, živio u Novom Sadu, posve sam, izvan vlastitoga kulturnog konteksta, pa i izvan vlastite biografije.
TEMPO SECONDO
Kroz istoriju na istoj žici
igraju konji i konjanici
opasno sraslo klupko ideja:
Niko i Ništa – i Epopeja!
Kud sada idu Vertikale
tuda je sevnuo Salto Mortale
ispraćen sumnjom i rizikom
dočekan cvećem i muzikom
A taj što mami u pokret mase
sav rizik slave uzima na se
dok ceo svet – TUTO IL MONDO
čeka na svoje TEMPO SECONDO
……………………………………………….
Da li se sećaš – za nekim plotom
Ljubav se bavi Praživotom
dok mi dečaci kao ubice
sanjamo svoje devojčice
jer još ne znaju naše oči
dokle je ljubav odakle zločin
taj dar nebesa za mračnim plotom
koji nas veže sa životom
A nismo znali u toj plimi
da ćemo jednom tako i mi
kad pokorimo TUTTO IL MONDO
živeti kao TEMPO SECONDO
………………………………………………….
Ljubavi oko večernjih škola
do sjajnih svetskih metropola
od čobanica do kontesa –
sve spadaju u rang čudesa
Te sestre naše sujete muške
te umiljate bjelouške
na teškom putu u saznanje
da je sav život umiranje
a na tom putu u to Ništa
one su sjajna stepeništa
kojim se penje TUTTO IL MONDO
u svoje sjajno TEMPO SECONDO
…………………………………………………
Sve o životu kad se sazna
ostane samo zločin i kazna
i samoobmana – ima pravde
i samoodbrana – nisam odavde!
Jer moja duša jasno poima
da je najteže među svojima
a duše samo toliko ima
koliko deliš s dušmanima
a ona raste svakim lomom
i uzvikuje – Ekce homo!
O beli svete TUTTO IL MONDO
dolazi tvoje TEMPO SECONDO
Prva zbirka pjesama nastala na vratima vagona
Trifunović je pričao da je svoju prvu zbirku pjesama napisao na vratima vagona, jer je 12 godina radio u tvornici kao bravar.
“Pravio sam vrata za vagone i nikada nisam zakasnio na posao. Uvijek sam se ponašao po zakonu, nisam vikao: ‘Dajte mi slobodu’. Sam sam je stvarao tako što sam bio poslušan”, govorio je Trifunović.
Bio je jedan od najznačajnijih predstavnika tzv. govorne poezije, od svoje prve knjige “Zlatni kuršum” (1958.) kojom je debitirao u književnosti i odmah bio nagrađen Brankovom nagradom, na Stražilovu.
Njegova pjesma “Griješio sam mnogo” postala je svojevrsnom himnom mnogim generacijama – “Griješio sam mnogo, i sad mi je žao i što nisam više, i što nisam luđe, jer samo će gresi kada budem pao, biti samo moji – sve drugo je tuđe…”
Ostao je upamćen kao autor emisija na Televiziji Sarajevo “Šta djeca znaju o zavičaju”.
Za svoj rad, osim “Brankove nagrade” dobio je i “Šestoaprilsku nagradu” grada Sarajeva, Saveznu nagradu za brigu o djeci, “Iskru kulture Vojvodine”, “Zlatni ključić”, “Mikinu čašu”…
