Edgar Allan Poe na današnji se dan odazvao pozivu nekoga s neba...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Edgar Allan Poe (rođen kao Edgar Poe), jedno od najslavnijih književnih imena u povijesti,  na svijet je došao u Bostonu 19. siječnja 1809. godine, a nebo ga je pozivom na vječni život zateklo 7. listopada 1849. u Baltimoru.

Njegovi otac i majka, David Poe ml. i Elizabeth Hopkins Poe (oboje zanimanjem putujući glumci), preminuli su u roku od dvije godine nakon njegova rođenja (otac 1810., majka 1811.).

Malog Edgara je posvojio trgovac duhanom John Allan iz Richmonda, koji ga je nakon nekoliko godina poslao u Englesku gdje je Poe od 1815. do 1820. pohađao Manor School u Swindon Newingtonu. Nikad legalno posvojen, prezime Allan uzeo je kao srednje ime.

Godine 1826., Poe odlazi na studij na Virginijsko sveučilište, no izbačen je zbog kockarskih dugova, što ga dovodi u svađu s Johnom Allanom koji ga se tada odrekao kao sina.

Pridružio se vojsci 1827. godine, slagavši o svom imenu i dobi; 1830. stiže do West Pointa, ali je izbačen godinu kasnije zbog neizvršavanja dužnosti.

O razdoblju Poeova života nakon toga malo se zna, osim da je 1833. živio s očevom sestrom u Baltimoreu.

Nakon što je s kratkom pričom Poruka u boci osvojio 50 dolara, započinje karijeru spisatelja: u časopisima Southern Literary Messenger (u Richmondu, gdje je stvarao od 1835. do 1837.), te philadephijskim Burton's Gentleman's Magazine i Graham's Magazine (1839.-1843.), izlaze neka od njegovih najpoznatijih djela.

Poe 1836. godine ženi trinaestogodišnju rođakinju Virginiju Clemm, koja će kasnije od posljedica tuberkuloze postati invalidom, te naposlijetku i preminuti, što se smatra uzrokom Poeovog neobuzdanog alkoholizma i uzimanja opijuma. Slavna pjesma Annabel Lee (1849.) posvećena je Virginiji.

Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
bili su zavidni.

I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plemeniti rođaci njeni,
meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o
i sledio, ubio Annabel Lee.

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
I mudriji mnogo neg' mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sna ne donese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage, -drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz sumorno more.

(Na hrvatski preveli Ivan Slaming i Antun Šoljan)

Njegova prva zbirka, Priče iz Groteske i Arabeske, pojavila se 1840. godine, a sadrži jedno od njegovih najpoznatijih djela, Pad kuće Usherovih. U ranim 1840-ima, izlazi i Školjkareva prva knjiga, njegovo najprodavanije djelo.

Mračna poema o izgubljenoj ljubavi, Gavran donijela je Poeu svjetsku slavu kad je izdana 1845., a Umorstva u Rue Morgue te Ukradeno pismo, također iz tog perioda, smatraju se Poeovim najpoznatijim kriminalističkim romanima. Bio je također i aktivan književni novinar.

Godine 1848., depresivan i u očaju, Poe pokušava samoubojstvo. Nedugo zatim nestao je na tri dana. Pojavio se u vrlo čudnom stanju u Baltimoreu, gdje je i na koncu preminuo 7. listopada 1849. godine.

Danas, u potpuno drukčijem vremenu, i dalje živimo u svojevrsnoj “kulturi smrti” i da je kojim slučajem još živ, Edgar Allan Poe možda bi se konačno toj i takvoj, smrti ovoga vremena, nasmijao u lice.

Jer E. A. Poe se za života nikad nije smijao, ako je suditi prema pričama suvremenika sačuvanim u dokumentima iz njegova vremena, a o čemu se može čitati u biografiji koju je napisao Peter Ackroyd.

“Čovjek koji se nije smijao” knjiga je omanja formatom i brojem stranica, ali po sadržaju i te kako intrigantna, vjerojatno najbolja biografija E. A. Poea ikad napisana.

Ackroyd je studiozno proučio sve što se o Poeu moglo saznati i istražio mnogo toga što drugi nisu uspjeli, kako bi velikog pisca predstavio u što objektivnijem svjetlu, kritički, ali bez mistifikacije, fanovske zaslijepljenosti i zagovaranja mišljenja onih koji Poea dižu u nebesa ili mišljenja onih koji minoriziraju značaj njegova djela u američkoj i svjetskoj književnosti.

Uistinu, cijeli je život E. A. Poea jedna konstantno traumatična priča rijetkih sretnih trenutaka, gotovo bez smijeha, ali zato nakrcana neimaštinom, bolestima, alkoholizmom, borbom za goli život i uz sve to stalnom potrebom za ljubavi, razumijevanjem i prihvaćanjem vlastite autorske vizije te neizmjernom patnjom zbog odrastanja kao siroče, bez majčine skrbi, na teretu drugih.

Jedno je sigurno - smrt kod Poea nikad ne kasni. Smrt je zla kob koja prati i njegova Gordona Pyma, uzima žrtve u ulici Margue, neizbježna je kad stiže u obliku kuge (“Maska crvene smrti”) i kad ju nagovijesti prjeteća ptičurina (legendarna poema “Gavran”) ili kad se na ljude sruči iz drevnih, praiskonskih dubina vremena i prostora (“Pad kuće Usher”), a zloslutna legija strahova (“Živi zakopani”) razara ljudski razum.

Ostavština E. A. Poea, njegov nevelik, ali i te kako znakovit i značajan opus, pokazalo je to vrijeme, jedna je od ključnih književno-kulturnih civilizacijskih stečevina.

Teško je i zamisliti kako bi izgledali nadolazeći pravci u književnosti i umjetnosti stoljeće nakon što je Poe umro da on svojim djelima nije “proročki” anticipirao budućnost koja je tek slijedila - simbolizam, nadrealizam, modernizam, avangardne pokrete.

Jednoj u raju

Sve si mi bila, ljubavi,
Sve što mi duša ište
Moj zeleni otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud vijenci voća, cvjetne hvoje,
I sve što bješe moje.

Prelijepi snu, ne traješ više!
O, zvijezde nade, što ste sjale,
Sad oblaci vas sakriše!
Glas Budućeg mi viče: “Dalje!”
Ali moj duh se, lebdeć, njiše
Nad tamnim morem prošle sreće
Užasnut, nijem, sve tiše.

Jer jao! Jao, u meni
života svjetlo trne.
“Nikad već – nikad za te”
(kao da valove crne
slušam što šapuću kleti)
“Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti.”

Svi sati su mi poput zore,
A noć ko sanja čista,
Gdje tvoje tamne oči gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plesu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?

Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tuđi ležaj tad su zloba
I crni zločin oteli te,
Od naših magla i od mene,
Gdje srebro tužnih vrba vene.

Edgar Allan Poe je čovjeka koji je, piše Ackroyd, i sam “iskreno vjerovao da je od dana svog rođenja bio obilježen nesretnom sudbinom”, odnosno, kako je sam govorio, bio pod “željeznim stiskom Očaja.”

Zato nije neočekivan, zapravo je posve očekivan, bio i njegov kraj - u ne posve objašnjenim okolnostima, misteriozno kao u svojim pričama o smrti i zloj kobi, Poe je umro 7. listopada 1849. u Baltimoreu, država Maryland, podsjeća Darko Jerković, osvrćući se na Ackroydovu biografiju Poea.

Edgar Allan Poe pokopan je dan kasnije. Na pogrebu su bile samo četiri osobe. Kao da mu je bilo suđeno i da ga pokopaju sramotno. Možda mu je to bio zadnji prosvjedni čin protiv svijeta koji ga je u njegovo vrijeme premalo razumio.

Uostalom, na svoj je kraj u mnogo navrata sam upozoravao: “Često sam mislio da mogu vrlo jasno čuti zvuk tmine kako se pomalja s obzorja.” Ta je tmina vazda nadirala prema njemu, zaključuje Ackroyd.

Danas, kad pišemo o njemu, neki će kazati kako je Poe "najveći američki pisac svih vremena, boem i utemeljitelj žanra horora", drugi će spomenuti kako je "Poe postao iznimno emocionalan mladić koji nije znao pronaći pravi jezik sa svojim osjećajima, stoga je bio i ostao poznat kao svadljiv i pomalo neuravnotežen", ali definitivno stoji: Poe je stvorio svoj svijet koji se temeljio na ljudskim strahovima, užasima o kojima možda ne bismo pričali svima.

Za one koji danas pokušavaju postati piscima, bez obzira gdje, spomenimo: Poe je jedan od prvih poznatih književnika koji je pokušao i nastojao živjeti samo od pisanja...

Gavran

Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao – zakucao tiho – tiše –
„To je putnik“ ja promrmljah, „koji bježi ispred kiše“,
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
„Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više.“
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
„Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo“ – Tu se vrata otvoriše –
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
„Lenora“ ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
„Sigurno“, ja rekoh, „to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše –
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
„Nek ti kresta jadno visi“, rekoh, „kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?“
Reče Gavran: „Nikad više“.
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom „Nikad više“.
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče – dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: „Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše“.
Tad će Gavran „Nikad više“.
Dok ja stajah još zatečen – odgovor bje spremno rečen.
„Nema sumnje,“ rekoh, „ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od „nikada-nikad više“.
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: „Nikad više“.
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
Ona neće nikad više.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
„Ludo“, viknuh, „to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše.“
Rače Gavran: „Nikad više“.
„Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, – zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima‘ l melem jada, što me izmučiše?“
Reče Gavran: „Nikad više“.
„Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?“
Reče Gavran: „Nikad više“.
„Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!“ Tad ustadoh,
„U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga – usne same dovršiše –
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!“
Reče Gavran: „Nikad više“.
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će – nikad više!