"Pusta zemlja" kao Eliotova slika univerzalnog ljudskog položaja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Književni velikan T. S. Eliot (Thomas Stearns Eliot) rođen je na današnji dan,  26. rujna 1888., u St. Louisu, Missouri.

Jedan od najpoznatijih europskih pjesnika 20. stoljeća, dobitnik mnogih nagrada, među njima Nobelove 1948. i Goetheove 1954., smatra se engleskim piscem američkog porijekla. Nosilac je 16 počasnih doktorata, ali je prije svega jedan od najutjecajnijih književnika prve polovine 20. stoljeća.

Studirao na Harvardu, u Oxfordu, na Sorbonnei i u Marburgu, doktorirao tezom o filozofu F. H. Bradleyju. Od 1914. stalno je živio u Engleskoj; 1928. naturalizirani britanski podanik.

Eliotova opsežna i sustavna naobrazba (klasični jezici, filozofija, psihologija, književnost) očita je u svem njegovu književnom radu. Za njegov je razvoj važan avangardni utjecaj Ezre Pounda, ali i anglokatolička tradicija, engleski metafizički pjesnici, Shakespeare, Dante i francuski simbolisti.

Šuplji ljudi

I

Šuplji smo ljudi
Nadjeveni smo ljudi
Zbijamo se
Glave punjene slamom. Jao!
Naši usahli glasovi
Kad šapćemo
Mirni su beznačajni kao
Vjetar u suhoj travi
Ko da je štakor na staklo stao
U našem suhom podrumu

Bezoblični obris, obris bezbojni,
Umrtvljena snaga, gesta bez pokreta;

Oni, koji su prešli, tamo
Upravljenih očiju, u drugo Kraljevstvo smrti
Pamte nas – ako nas pamte – ne kao grube
Izgubljene duše, već samo
Kao šuplje ljude
Nadjevene ljude.

Njegova književna djelatnost obuhvaća područje književne kritike, lirike i drame u stihovima. U središtu je njegova stvaralaštva odnos moderniteta i tradicije, u smislu njezine obnove i integriranja u modernu duhovnost.

Protivnik neoromantičara i romantičarskoga mentaliteta uopće, Eliot je sam za sebe rekao da je "anglokatolik u religiji, rojalist u politici i klasicist u književnosti".

Tu i počinje paradoks pjesnika i kritičara Eliota: društveni konzervativac te bitan eksperimentator i pronalazač na području pjesničkog izraza (obnovitelj i kovač jezika poput Joycea, Yeatsa i Pounda).

Eliot uz svakodnevne stvari u svoje lirske kompozicije unosi i mnoštvo aluzija na opća mjesta kulture, citate iz djela starih i novih engleskih i stranih autora, što otežava izravnu komunikaciju, ali povećava sugestivnost stihova, kao u znamenitoj poemi Pusta zemlja (The Waste Land, 1922), navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.

Posveta mojoj ženi

Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen
I što se moji osjećaji bude kad budimo se mi
I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna,
Skladno disanje

Ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom
Koji misle iste misli bez potrebe da se zbori
I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi.

Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti
Nit‘ od sumornog tropskog sunca uvenuti
Cvijeće u cvijetnjaku koji je naš i samo naš

Al‘ posveta je ova da je drugi čita:
I bliske su ovo riječi u javnost tebi upućene.

Temelj je njegove poetike neprestano suprotstavljanje i istodobna stopljenost prošlosti i sadašnjosti, problematika povijesnog i apstraktnog vremena uopće. To je napose vidljivo u filozofsko-religioznom spjevu Četiri kvarteta (Four Quartets, 1943).

Utjecao je na nekoliko naraštaja engleskih, američkih i europskih pjesnika i kritičara (nakon 1950. vidljiv je njegov utjecaj i na hrvatsko pjesništvo).

Nakon 1930., Eliot je posvetio veliku pozornost obnovi drame u stihovima. Započevši u duhu aristofanske komedije, on je tu zamisao ostvario u remek-djelu Ubojstvo u katedrali (Murder in the Cathedral, 1935) kao tragični misterij i liturgijsku dramu; u Obiteljskom sastanku (The Family Reunion, 1939) stvorio je pjesničku igru s elementima grčke tragedije, dok je u Domjenku uz koktel (The Coctail Party, 1949) dao duhovit i zabavan kazališni komad s religijskim implikacijama.

Eliot je uspio oživjeti renesansni oblik drame u stihovima uz suvremene sadržaje i tehničke novine.

Ostala djela: Prufrock i druga zapažanja (Prufrock and Other Observations, 1917), Pepelnica (Ash Wednesday, 1930), Za tuđim bogovima (After Strange Gods, eseji, 1934), Eseji, drevni i suvremeni (Essays, Ancient and Modern, 1936), Pjesnik i pjesništvo (Poet and Poetry, eseji, 1957), Sabrane pjesme (Collected Poems, 1963) i dr.

Više informacija o T. S. Eliotu

Preludiji
I

Zimsko se veče sliježe
S mirisom pečenja u prolazima.
Šest sati.
Dogorjeli opušci dimljivih dana.
I sada vjetroviti pljusak ovija
Kaljave ostatke
Sveloga lišća oko vaših nogu
I novine sa pustih trgova;
Mlazevi tuku
Razbijene kapke i vjetrokaze,
A na uglu ulice
Usamljeni fijakerski konj se puši i topće
A onda se pale svjetiljke.
II

Osvješćuje se jutro
Od mirisa ustajala piva
S ulice po kojoj piljevinu
Gaze blatne noge koje žure
K ranim gostionicama.
Sa svim drugim krabuljama
Koje vrijeme poprima,
Čovjek misli na sve ruke
Što podižu prljave rolete
U tisuću namještenih soba.
III

Zbacila si s kreveta pokrivač,
Ležala na ledjima i čekala;
Kunjala si i gledala kako noć odaje
Tisuće gnjusnih likova
Od kojih ti je duša satvorena:
Oni su treperili na stropu.
A kad se sav svijet vratio,
I svjetlo se ušuljalo izmedju kapaka,
I ti začula vrapce na olucima,
Imala si takvo prividjenje ulice
Kakvo ulica jedva razumije;
Sjedeći na rubu kreveta, gdje
Odvila si papire iz kose,
Ili obujmila žute tabane
Dlanovima svojih prljavih ruku.
IV

Duša mu se nategla preko nebesa
Što nestaju iza gradskog bloka,
Ili je gaze revnosne noge
U četiri i pet i šest sati;
I kratki uglati prstići puneći lule,
I večernje novine i oči
Sigurne od izvjesnih izvjesnosti,
Svijest pomračene ulice
Nestrpljive da preuzme svijet.

Ganu me utvare što se ovijaju
Oko ovih likova, i pripijaju:
Zamisao neke bezgranično blage
Bezgranično patničke stvari.

Obriši rukom usta, i smij se;
Svjetovi se okreću ko prastare žene
Što skupljaju gorivo po pustim gradilištima.