Jedan od velikana
Francesco Petrarca, pjesnik u pokušaju pomirenja antike i kršćanstva
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Francesco Petrarca, jedno od najvažnijih imena u povijesti kniževnosti, rođen je na današnji dan prije 720 godina, 20. srpnja 1304. u Arezzu, u talijanskoj regiji Toskani.
Bio je sin bilježnika iz Firence koji se, kao politički prognanik, s obitelji 1312. preselio u Avignon, potom u Carpentras. Petrarca je započeo studij prava u Montpellieru (1320), nastavio u Bologni, no nikada ga nije završio.
U Avignonu je, kamo se vratio nakon očeve smrti (1326), po svemu sudeći pristupio nižim crkvenim redovima. Ondje je, kako sâm svjedoči, na Veliki petak 6. IV. 1327., u crkvi sv. Klare, ugledao Lauru (vjerojatno rođenu de Noves, udanu de Sade), mitsku ljubav svojega života koju je opjevao u ljubavnoj poeziji.
Bio je u službi kardinala Colonne (od 1330) te putovao Italijom i drugim europskim zemljama. Nakon rođenja prvog od dvoje izvanbračne djece (1337), povukao se u osamu Vauclusea kraj Avignona, gdje je do 1349. višekratno boravio između svojih mnogobrojnih putovanja.
Stekavši velik ugled i slavu, primio je pjesnički lovor na Campidogliu u Rimu 8. IV. 1341. Od 1349. bio je vezan uz gospodare Padove; od 1353. uživao je zaštitu tiranskoga biskupa Viscontija u Milanu, što su mu zamjerali mnogi suvremenici, a potom je (1363–67) živio u Mlecima.
Štićenik moćnika, gost na dvorovima i savjetnik vladara, diplomatski poklisar i neumoran putnik, posljednje je godine života, pritisnut bolešću, proveo u mjestašcu Arquà u okolici Padove.
Soneti
Kad promatram kako sve što nikne klicom
Samo kratak čas u savršenstvu traje,
Da na igre ovom velom pozornicom
Zvijezde liju svoje tajne utjecaje;
Kad vidim da ljudi rastu poput bilja,
Dok ih isto nebo i bodri i drobi,
Kipte mladim sokom, klonu sred obilja,
I odnose spomen o junačkoj dobi;
Tad mi pojam ove nestalnosti stavlja
U vidokrug tebe, tvoju mladost bujnu,
Gdje zatorno vrijeme s rasulom raspravlja
Da mlađahni dan u noć ti mijenja nujnu;
Pa za tvoju ljubav boj s vremenom bijem,
Dok te ono trga, ja te snova sijem.
Premda je veći dio opusa napisao na latinskom jeziku, glasovit je ponajprije po zbirci talijanskih pjesama, isprva nazvanih prema sintagmi iz prvoga stiha uvodnoga soneta, Rasute rime (Rime sparse), odnosno prema autorovu latinskom naslovu (Lirski ulomci na pučkome jeziku – Rerum vulgarium fragmenta).
Zbirka je, poznatija kao Kanconijer (Canzoniere, objavljen u Veneciji 1470), plod revizije talijanskoga lirskog opusa što ju je Petrarca započeo 1342. i nastavio do smrti. Tih 366 sastava, većinom soneta, dijeli se na pjesme napisane prije i nakon Laurine smrti (od kuge, 1348), ali tematiziraju najčešće pjesničko "ja".
Neke su pjesme političke i prigodne tematike, no najbrojnije su ljubavne. Redoslijed pjesama ne određuje vrijeme njihova nastanka nego psihička putanja lirskoga subjekta i, u manjoj mjeri, ljubavna priča, budući da evokacija i introspekcija te metaforizacija i alegorizacija prevladavaju nad izravnim referiranjem na konkretne situacije.
Na rekonstrukciju ljubavne priče i povijest "jedne duše" oslanjaju se mnoge interpretacije Kanconijera: od zaljubljenosti u ovozemaljsku ženu do zazivanja Bogorodice u zaključnoj kanconi, od "tlapnji mladenačkih dana" do spoznaje o prolaznosti zemaljskih stvari.
Ipak, Laura nije žena anđeo poput Danteove Beatrice, jer nema moć spasenja: umjesto da izvede subjekt na put Božji, Laura ostaje kušnjom za dušu razdiranu između ovozemaljskog i transcendentalnoga te preprekom da subjekt pronađe mir u Bogu.
Petrarca je nastavio srednjovjekovnu tradiciju pjevanja udanoj ženi koja ne uzvraća ljubav i dao joj novu dimenziju te izgradio jedan od najustrajnijih književnih mitova.
No Laura nije protagonistica Kanconijera: čak su i posredne preoblike njezina imena (l’aura, povjetarac, ili lauro, lovor) prilično rijetke. Pravi je protagonist lirski subjekt, u središtu je njegov mentalni i psihološki život, kroz percepciju i spoznaju kojega se prelama pojavnost svijeta.
Kao što je dao novo značenje motivima preuzetima iz srednjovjekovne lirike, tako je elaborirao i naslijeđene forme inzistirajući na metričko-sintaktičkoj pravilnosti u gradnji stiha, pa se rečenične stanke najčešće podudaraju s metričkima.
Pročitajte još
Nastojanje oko formalnoga sklada vidljivo je i iz pomno odmjerene uporabe retoričkih figura, ponajprije antiteza i paralelizama, premda se kadšto stvara dojam artificijelne igre koja je samoj sebi svrha i koja nije bila strana ni trubadurskoj lirici.
No mnoge lirske forme (npr. sonet), motivi i metaforika (npr. ljubav kao oganj), retorički i stilski postupci (mnogobrojne antiteze, pluraliteti, odnosno nizanje pridjeva i dr.), iako prisutni i kod prethodnika, odlučujuće su utjecali na potonju liriku zbog oblika koje im je Petrarca podario.
Sintetizirao je iskustva srednjovjekovne lirike te ih filtrirao utječući se klasičnim idealima pročišćena stila, sklada i proporcije. Jednako je i na ideološkom i širem kulturnom planu nastojao pomiriti antičke i kršćanske vrijednosti.
Soneti
One ure što su s blagim marom tkale
Ljupki zor do kojeg svako oko plovi,
Bit će prema njemu nasilnice jalne
I poružnit ono što krasotom slovi;
Neumorno vrijeme vodi ljeto prema
Grozomornoj zimi da ondje nastrada:
Mraz stinuo sok, vež bujna lišća nema,
Ljepota pod snijegom i pustoš svud vlada.
Kad ni jedna ljetna ne ostane kap,
Žitka susnježica u zidima od stakla,
A s ljepotom otet i ljepote slap —
Ni nje, ni spomena da je išta takla.
Al tiješteno cvijeće, premda zimu sreta,
Gubi samo privid; bit mu vazda cvjeta.
