Pjesnik koji je presudno utjecao na talijansku i svjetsku poeziju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Giacomo Leopardi, talijanski pjesnik koji je presudno utjecao na talijansku i svjetsku poeziju, ne samo svoga, nego i našega doba, rođenn je na današnji dan prije 225 godina, 29. lipnja 1798. u Recanatiju.

Njegova lirika čežnje, razočaranja, bola i slutnja smrti, nastala je u vrijeme romantizma, te širom otvorila vrata novom, modernom poimanju pjesništva.

Leopardijevo djetinjstvo u rodnome domu bilo je obilježeno strogim odgojem i mrtvilom konzervativne provincijske društveno-kulturne sredine (Recanati je pripadao Papinskoj Državi).

Bogata biblioteka oca, grofa Monalda Leopardija, odredila je njegovu izobrazbu: do 15. godine čitao je na 7 jezika i stekao enciklopedijsko znanje o antičkoj kulturi i talijanskoj književnoj tradiciji.

Napisao je tada prva erudicijska djela: Povijest astronomije (Storia dell’astronomia, 1813), Esej o raširenim zabludama u starih naroda (Saggio sopra gli errori popolari degli antichi, 1815) i dr., ostvario prijevode i sastavke po uzoru na antičke.

Samom sebi

Sad ćeš mirovati zauvijek,
Umorno moje srce.
Nestade posljednje varke,
Koju sam smatrao vječnom.
Nestade. Osjećam jasno
Da se ugasila ne samo nada,
Nego i želja za varkama dragim.
Počivaj zauvijek. Dosta si dugo
Kucalo. Nema stvari koja vrijedi
Drhtaja tvojih, nit' je dostojna
Uzdaha zemalja. Dosadan je život
I gorak, ništa drugo; svijet je blato.
Umiri se već jednom. Nek te očaj
Obuzme posljednji put.
Ne dade ljudskom rodu
Sudbina drugo do smrti.
Prezri već jednom
Sebe, prirodu, gadnu
Silu, što sakrita vlada svemu na štetu,
I neizmjerno ništavilo svega.

(S talijanskog preveo Dobriša Cesarić)

Nakon neuspjela pokušaja bijega iz rodne kuće, 1818. napisao je prve kancone, Nad Danteovim spomenikom (Sopra il monumento di Dante) i Italiji (All’Italia), te esej Govor jednog Talijana o romantičkoj poeziji (Discorso d’un italiano intorno alla poesia romantica) u kojem izražava otpor prihvaćanju nove romantičke poetike i zaziranje od suvremenosti te uznosi antiku kao ishodište talijanske kulture i zlatno doba čovječanstva.

Iz dnevničkih zapisa objavljenih u velikoj zbirci pod naslovom Bilježnica misli 1817–32 (Zibaldone di pensieri 1817–32, 1898–90), vidljivo je kako je oslabljene vjerske osjećaje već u mladosti zamijenio materijalističkim poimanjem svijeta i čovjeka.

Osjećaj izopćenosti, neuslišane ljubavi i nemogućnost dosezanja sreće kao rezultat nepremostiva jaza između ideala i stvarnosti, pogodovali su razvoju dubokoga Leopardijevog pesimizma. Taj pesimizam isprva proizlazi iz rousseauovskoga poimanja prirode kao izgubljenoga raja, čovjekova sretnog početka narušenoga ljudskom poviješću, odnosno razumom (faza "povijesnoga pesimizma").

U takvu kontekstu nastale su (1819–23) prve idile (naziva ih "malim idilama"), kao što su: Beskonačnost (L’infinito), Samotni vrabac (Il passero solitario), Blagdanska večer (La sera del dὶ di festa), Mjesecu (Alla luna) i dr.

U njima se već očituje priklanjanje romantičkoj poetici i zaraženost neizlječivom "bolešću stoljeća", baš kao i glavne osobine pjesničkoga stila: idiličnoj slici zavičajnoga krajolika suprotstavlja se tragično stanje pjesničkoga subjekta koji jedinu utjehu pronalazi u sjećanjima na mladost kao doba velikih iluzija i malobrojnih iskustava, kao i u sposobnosti da maštom nadiđe ograničenja materijalne zbilje.

Nakon jednogodišnjega (1822–23) i razočaravajućeg boravka u Rimu, u Recanatiju počinje pisati Moralna djelca (Operette morali 1824., 1836), zbirku moralnih rasprava mitske strukture, najčešće napisanih u dijaloškom obliku, u kojima se jasno očituje pomak s povijesnoga na ''kozmički pesimizam''.

Prirodu sada poima kao maćehu koja je čovjeka stvorila za bol i patnju, pa mu ne preostaje drugo do trijezno suočenje s vlastitom sudbinom, ne nadajući se sreći nego nastojeći se izbaviti od boli.

U međuvremenu je napustio (1825) rodno mjesto i u većim talijanskim gradovima (Firenca, Bologna, Milano) nastojao uredničkim radom steći kratkotrajnu ekonomsku neovisnost, ali nije bitno promijenio svoj izopćenički status.

Anonimna novčana potpora prikupljena od prijatelja omogućila mu je konačan odlazak iz Recanatija te boravak u Firenci i potom u Napulju, gdje je i umro (14. VI. 1837).

Kozmičkim pesimizmom odišu i Leopardijeve "velike idile", potonji (1828–30) duži sastavci u kojima posebno značajno mjesto pripada temi sjećanja i prošlosti: Sjećanja (Le ricordanze), Silviji (A Silvia), Seoska subota (Il sabato del villaggio), Mir nakon oluje (La quiete dopo la tempesta), ali i posvemašnje ništavnosti svega postojećeg.

Zrelim povratkom ishodišnomu prosvjetiteljstvu u posljednjem sastavku Brnistra ili pustinjski cvijet (La ginestra o il fiore del deserto, 1837), u kojem viziji okrutne prirode suprotstavlja skroman cvijetak, simbol ponosna pojedinca koji mudro, bez oholosti, spoznaje svoju sudbinu, Leopardi zaključuje svoje mukotrpno postojanje, rascijepljeno između prosvjetiteljske vjere u razum i romantičkog idealizma s nihilističkim ishodima. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)

Silviji

Silvijo,
da l' još se sjećaš
onog doba tvoga smrtnoga života
kada je sjala ljepota
u tvom nasmijanom i nemirnom oku,
dok ti si, radosna i zamišljena,
osjetila mladost u svom boku?
Odzvanjahu tihe sobe
i sve ulice naokolo
od tvog trajnog pjeva
kad si često ručnim radom zabavljena
sva presretna budućnosti lijepe sanjala san.
Bio je mirisni maj:
obično ti si
tako svoj provodila dan.
A ja sam tada napustivši drago učenje
i rukopise nad kojim sam se znojio,
te uz njih proveo djetinjstvo
i najbolji dio svoje mladosti –
s balkona očinskog doma
zvukove tvoga slušao glasa
i krasnu pokretnu brzom rukom
što je prelazila preko tvrdog platna.
Divljah se vedru nebu
i suncem pozlaćenim putovima i vrtovima
pa moru u daljini i zatim planini.
Ljudske ne mogu iskazati riječi,
što tada osjećahu moje grudi.
Kakve li slatke to bjehu misli,
kakve li nade, o Silvijo moja, kakvi li osjećaji?
Kakvim nam se pričinjahu tada
ljudski život i sudbina!
Kad se sjetim tolike nade,
gorak i bezutješan osjećaj me guši,
pa kukam zbog nesreće svoje.
O prirodo, prirodo,
zašto ipak ne ostvaruješ
ono što si nekad obećavala?
Zašto toliko sinove obmanjuješ svoje?
Prije nego što je zima osušila travu
izmučena i shrvana od bolesti skrivene
ti si uvenula, o nježni cvijete,
pa cvat svojih godina ugledala nisi,
a uživalo ti srce nije
zbog pohvale crnih tvojih kovrčica
i stidnih pogleda što ljubav bude.
Nisu s tobom vršnjakinje tvoje
u blagdanski dan o ljubavi govorile.
Također je i moja uskoro
uvenula slatka nada: jer godinama mojim
Suđenice uskratiše mladost.
Jao, kako si, kako si netragom nestala,
draga suputnice mladosti moje nježne,
o moja oplakana nado!
Zar je to ovaj svijet?
Zar takve su radosti i ljubav
i djela i uspjesi
o čemu smo zborili toliko?
Zar sudbina to ej ljudskih stvorenja?
A kad se ostvarila zbilja,
ti si, jadnice, klonula
te rukom si izdaleka
hladnu smrt i prazan grob pokazala.

(Preveo s talijanskog jezika Ton Smerdel)