Salvatore Quasimodo, talijanski pjesnik i nobelovac umro je na današnji dan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Salvatore Quasimodo, talijanski pjesnik nobelovac, preminuo je na današnji dan prije 55 godina, 14. lipnja 1968. u Napulju.

Rođen je u Modici na Siciliji 20. kolovoza 1901. godine, a smatra se jednim od najznačajnijih predstavnika hermetizma u pjesničkim djelima sugestivna i zatvorena izričaja.

Iako je završio inženjerski studij, struku je napustio je 1935. te počeo predavati talijansku književnost u Milanu.

Njegova prva zbirka pjesama Vode i zemlje (Acque e terre, 1930) pokazuje utjecaj firentinskih pisaca okupljenih oko časopisa Solaria.

A tvoja haljina je bijela

Pognuta ti je glava i gledaš me;
a tvoja haljina je bijela,
i grud proviruje iz čipke
razriješene na lijevom ramenu.

Prestiže me svjetlo; trepti
i dira tvoje nage ruke.

Gledam te. Riječi su ti
bile zatvorene i brze,
stavljahu srce na uteg života
koji sam znao iz cirkusa.

Duboka cesta
gdje se spuštao vjetar
izvjesnih noći marta
i budio nas
kao prvi put.

(Preuzeto sa: Dunjalucar.com)

Potopljena oboa (Oboe sommerso, 1932), Erato i Apolion (Erato e Apollion, 1936), A večer je već tu (Ed è subito sera, 1942), zapažena su djela njegovog pjesničkog opusa prije II. svjetskog rata.

Iskustvo rata označilo je prijelaz s otočke mitologije korijena i egzistencijalnog osjećaja samoće na realističan prikaz društvenih i antropoloških tema te svakidašnjicu i razmišljanje o prolaznosti.

Ostvario je i stilski pomak prema koralnomu pjesništvu i epsko-lirskoj formi u zbirkama: Dan za danom (Giorno dopo giorno, 1947), Život nije san (La vita non è sogno, 1949), Lažno i pravo zelenilo (Il falso e vero verde, 1954), Nesravnjiva zemlja (La terra impareggiabile, 1958), Dati i imati (Dare e avere, 1966).

Boja kiše i željeza

Govorila si: smrt, tišina, osamljenost;
život kao ljubav. Riječi
naših nestalnih slika.
A vjetar se podizao lagan svakoga jutra
i vrijeme s bojom kiše i željeza
prošlo je nad kamenjem,
nad prigušenim mrmljanjem nas prokletih.
Još je daleko istina.
Reci mi, čovječe raspeti na križu,
i ti ruku teških od krvi,
kako da odgovorim onima koji pitaju?
Sada, sada: prije nego druga tišina
zađe u oči, prije nego drugi vjetar
nadođe i druga rđa procvate.

(Preuzeto sa: Dunjalucar.com)

Istaknuo se i kao prevoditelj klasičnih autora (Eshila, Sofokla, Euripida, Katula), o čem svjedoči zbirka Grčki liričari (Lirici greci, 1940), a prevodio je također Evanđelje po Ivanu, djela W. Shakespearea, P. Nerude i dr.

Ostala djela: Rasprava o pjesništvu (Discorso sulla poesia, 1954), antologija talijanskog poslijeratnoga pjesništva (Poesia italiana del dopoguerra, 1958), kritičko djelo Pjesnik i političar i drugi eseji (Il poeta e il politico e altri saggi, 1960), Zapisi o kazalištu (Scritti sul teatro, 1961).

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1959.

Snaga vremena i neumitnost smrti

Kako li samo kliziš mi iz ruku!
O dobi moja, kako bježiš laka!
O hladna smrti nečujna koraka,
ti sve izravnaš, dolazeć u muku.

Okrutna, gradiš slaba zdanja gnjila,
u koja luda mladost povjeruje,
a srce moje dan posljednji čuje
i let mu sluša, ne videć mu krila.

Kakav nas zakon, kakva sudba stiže!
Ne mogu željet da i sutra živim,
a smrti svojoj da ne budem bliže!

I ljudski život svojim tokom sivim
svakog trenutka daje mi na znanje
da je sve pustoš i jedno trajanje.

(S talijanskog preveo Joja Ricov)