Ivan Goran Kovačić: "Slijep sam, mila moja mati, Kako ću tebe sada oplakati..."

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj Ivan Goran Kovačić rođen je na današnji dan, 21. ožujka 1913. u Lukovdolu u Gorskom kotaru.

Za njega se najčešće kaže kako je on jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika u razdoblju prije i tijekom II. svjetskoga rata, autor znamenite proturatne poeme Jame.

Goranov otac Ivan bio je Hrvat, a majka Ruža Židovka (rođ. Klein).

Rano je djetinjstvo proveo u rodnome mjestu, gimnaziju je pohađao u Karlovcu i Zagrebu, gdje je živio od 1926. U Zagrebu je potom studirao slavistiku na Filozofskome fakultetu, ali je studij 1935. prekinuo kako bi se posvetio novinarskom i književnomu radu. Te je godine dodao ime Goran kao znak pripadnosti zavičaju.

Bio je suradnik i urednik u Hrvatskome dnevniku (1936–40), zatim u Novostima (1939–41).

Neko je vrijeme djelovao kao pristaša Hrvatske seljačke stranke; kažnjen je zbog nedopuštena političkoga govora seljacima u Lukovdolu na rođendan Stjepana Radića.

Sjeta
 
Pada kap po kap.
Buči negdje slap.
A u mraku
spava već dolina…
Povrh glave tik
jeknu ptičji krik.
Kiša rosi.
Mrtva svud tišina.
I do groba grob
ko u lancu rob.
Vrh njih vjetar
mokro lišće goni.
Pada list po list.
Jecaj tih i čist…
To se uzdah
s duše sjetne roni.

Odlazak u partizane

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči, ali je posredovanjem Mate Ujevića ostao kao suradnik u zagrebačkome Hrvatskome izdavalačkome bibliografskome zavodu.

Potkraj 1942. s prijateljem Vladimirom Nazorom otišao je u partizane, a ubili su ga četnici, nakon što se bolestan sklonio u istočnobosansko selo Vrbnicu kraj Foče.

U književnosti je debitirao sa svega 16 godina, 1929. crticom Ševina tužaljka u časopisu Omladina, a izborom dotad objavljenih pjesama sudjelovao je 1932., s Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem, u skupnoj pjesničkoj zbirci Lirika 1932.
Pisao je na štokavskom i kajkavskome idiomu te je jedan od najistaknutijih obnovitelja hrvatskoga leksičkoga fonda.

Jedina mu je za života samostalno objavljena knjiga zbirka novela Dani gnjeva (1936, tiskana bez novele Probuđeni djedovi zbog u njoj istaknutoga hrvatstva), u kojoj je uspjelim spojem lirskoga realizma i društvenog angažmana, značajkom dijela hrvatske proze 1930-ih, prikazao težak život i tragične sudbine tzv. malih ljudi svojega rodnog kraja te zaoštrene odnose unutar seoske zajednice razjedinjene i oslabljene političkim i gospodarskim nepravdama.

Smirenje

Zar sad u zimi da se sjećam ljeta…
zar sad dok zvižduk vjetra svud odzvanja;
dok želja tinja kano vatra sveta,
a duša sretne opet sne da sanja?!
Kad mrsili su vjetri moje kose,
a jecali u suton tužno bori;
tad nebom gledah, kako vjetri nose
plav odar Panu, a daljina gori…
I tad osjetih da sam atom zemlje
i da pripadam samo modrom danu –
a s tužna oka, što ko cvijet dremlje,
smirenja suza u šaku mi kanu…
Zar sad u zimi da se sjećam ljeta…
Kad dan me peče kano ljuta rana?!…
… I opet vidim: nisam dijete tmine –
već atom modra raspjevala dana.

Svijet djetinjstva, zavičaja i seoskoga života

Dojmljivi, često potresni opisi individualne i kolektivne borbe za opstanak u moralno nagrđenoj društvenoj stvarnosti prožeti su pronicljivim zapažanjima o dubokoj ambivalentnosti ljudske naravi, ali i dosljednim pozivom na ustrajanje u čovječnosti i pobuni protiv svakog oblika društvene nepravde i nejednakosti.

Tamne slike seoskoga života i društvenih odnosa suprotstavljene su lirskim idiličnim slikama u kojima prevladavaju osjećaji arkadijske srođenosti čovjeka i prirode (Mrak na svijetlim stazama, Sedam zvonara Majke Marije, Smrt u čizmama i dr.).

Kontrast svjetla i tame, ljepote i mučne svakodnevice glavno je obilježje Kovačićeve poetike, prisutno i u naslovu pjesničke zbirke Ognji i rože (u dvama rukopisima priređena 1942., objavljena posmrtno 1945), svojevrsnome poetskom nastavku pripovjednoga ciklusa o goranskom zavičaju.

Zbirka sadržava 36 pjesama podijeljenih u jedanaest ciklusa, s uvodnom pjesmom (Rodni kraj) i završnom prozom (O jeziku, kraju i ljudima), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini (tzv. kekavštini); jedna je od najznačajnijih zbirki hrvatske dijalektalne poezije.

Svijet djetinjstva, zavičaja i seoskoga života opjevan je arhetipskim simbolima i osebujnim pjesničkim slikama koje odišu vitalističkim zanosom, neposrednošću dojmova te naglašavanjem univerzalnih čovjekovih predodžbi o svijetu što ga okružuje (D’žd, sonce i stari mlinar, Beli most, Vesela cerkva).

Zbirka se odlikuje vještom uporabom raznorodnih stihovnih oblika, uspjelom ritmičkom organizacijom pjesme, zvukovnom usklađenošću, jasnoćom i komunikativnošću.

Motive narušena sklada čovjeka i prirode, mračna naličja zbilje i predosjećaja vlastite smrti te spremnosti na žrtvu zbog osjećaja moralne odgovornosti prema budućim naraštajima opjevao je u štokavskome pjesničkom opusu, gdje se ističu programatska pjesma Pjesniku, svojevrsni epitaf samomu sebi Moj grob te proturatna Leševi putuju.

Pjesme napisane 1943 (Mrzimo vas!, Komunističkoj partiji) propagandno su intonirane, a s Nazorovim stihovima tiskane su u zbirci Hrvatske pjesme partizanke (1943).

Usnula draga

Na dragoj leži mjesečina
I san svih zvijezda na njoj sniva,
U grudi joj se bijele sliva,
A svuda drugdje pomrčina.
I moja radost i vedrina
U srebrn okvir je okiva;
Dok crna tuga mi noćiva
U srcu; mraku sviju tmina.
I tako draga u snu bludi,
Pa, čini mi se, vrh nebesa,
Dok rana zora nježno rudi,
Treperi odraz njena mesa.
Tek onda kad vjeđe digne,
Mir mi stigne. O, mir mi stigne

Jama

Vrhunac je njegova pjesničkoga opusa proturatna, vizionarska poema Jama, napisana 1943. za pjesnikova boravka na partizanskome teritoriju (zbog Kovačićeve pogibije mjestimice nedorađena), objavljena posmrtno 1944. u Italiji.

Tema je poeme ratni zločin: temelji se na iskustvu masovnih smaknuća počinjenih na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske u prvim godinama rata. Premda u poemi poprište, žrtve i počinitelji nisu imenovani, smatra se da je riječ o ustaškome zlodjelu.

U Jami se zločin opisuje sa stajališta žrtve, zarobljenoga seoskoga čovjeka koji je slučajno preživio pokolj te je zajedno s leševima svojih supatnika bačen u jamu. Iz nje se pod okriljem noći izvlači na ledinu, gdje skriven u travi dočekuje protunapad partizana, kojima nasumce kreće ususret te od njih prima njegu.

U svojem monologu žrtva trezveno opisuje pojedinačne etape zločina, a zatim grčevitu borbu za opstanak među leševima u jami. Od mučne glavne teme odstupaju sjećanja na mirnodopski seoski život te zaključna scena s partizanima, gdje prevladava osjećaj ponovno probuđene nade i olakšanja.

Poema je struktrirana u deset dijelova označenih rimskim brojkama. Stih je jampski pentametar (jedanaesterac), a strofa sestina s rimovnom shemom ababcc. Od toga odstupa samo ulomak o seoskome životu iz završnoga dijela, gdje se u katrenima s unakrsnom rimom pravilno izmjenjuju trohejski redci.

Čvrsta stihovno-strofička organizacija poeme u prividnu je neskladu s izraženim emocionalnim nabojem njezinih sadržaja, ali upravo to pospješuje postupnost i podrobnost u opisu zlodjela, u dočaravanju patnje govornoga subjekta te njihovu poetsku sublimaciju u nadmoć ljepote (svjetlo) nad zločinom (tama), što se smatra glavnom značajkom i vrlinom djela.

U većem je dijelu Jame prepoznatljiv utjecaj Nazorova pjesništva. U pojedinim ulomcima Kovačić je blizak idiličnoj lirici hrvatske moderne (Antun Gustav Matoš, gričani), a od velikih djela svjetske književnosti u poemi je kao svojevrstan prototekst prisutna Božanska komedija Dantea Alighierija.

Važno djelo hrvatske književnosti

Jama je važno djelo moderne hrvatske književnosti i hrabar pokušaj da se pojavni oblici radikalnoga zla traže u ideologijama, političkim opcijama i ratnim ciljevima vlastite sredine, a ne samo u djelokrugu kolektiviteta koji naciju ugrožava izvana.

Iako je nastala kao angažiran odgovor na aktualne zločine, svojim humanizmom i književnom vrijednošću – visokoestetiziranim, ali nesentimentalnim jezikom te tradicionalnom pjesničkom formom – i danas ostavlja snažan dojam na čitatelja.

U socijalističkoj epohi poema se često objavljivala i javno recitirala, imala je odjeka u likovnim umjetnostima (1944. grafička mapa Ede Murtića i Zlatka Price), više je puta uglazbljena (Nikola Hercigonja, Emil Cossetto, Stanko Horvat), a doživjela je i inozemnu recepciju (francuski pjesnik Paul Éluard napisao je pjesmu o Kovačićevu grobu kao predgovor francuskom izdanju 1948, koje je likovno opremio Pablo Picasso).

U hrvatskoj kulturi nakon 1990. na recepciju i tumačenje Jame djelovale su revizionističke tendencije (o identitetu počinitelja i žrtve), što se očitovalo i u smanjenju zanimanja za poemu i slabljenju medijske prezentacije.

Kovačiću u spomen utemeljena je 1964. pjesnička manifestacija Goranovo proljeće, koja se svake godine održava 21. ožujka, na dan pjesnikova rođenja, u rodnome Lukovdolu.

U sklopu manifestacije od 1971. dodjeljuje se najvažnija hrvatska pjesnička nagrada za cjelokupni pjesnički doprinos Goranov vijenac, od 1977. nagrada Goran za mlade pjesnike te od 2019. i nagrada za najbolju pjesničku zbirku. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)

Moj grob

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana sum,

Ljeti vjecan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnicki glas,
Strah obracenika, molitve za spas.

Neka sikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dodje, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.