Evanđelist postmoderne

Ivan Slamnig: Pjesnik koji je znao ''pjesmu zgodit’ usridu i bez pripetavanja''

Ivan Slamnig, suvremeni hrvatski pjesnik, prozni pisac, esejist, prevoditelj, sveučilišni profesor, komparatist književnosti, rođen je 24. lipnja 1930 godine u Metkoviću. Umro je u Zagrebu 3. srpnja 2001. godine.
Kultura / Knjige | 03. 07. 2020. u 11:18 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Povijest.hr / Književnik Ivan Slamnig umro je na današnji dan 2001. godine

Većina ljubitelja zabavne glazbe zasigurno će rado pjevušiti pjesmu "Barbara" kad na radio valovima puste taj svojevremeno veliki hit.

Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja?

Neki će se sjetiti kako se radi o pjesmi hrvatskog pjesnika Ivana Slamniga, koji je umro na današnji dan 2001. godine u Zagrebu.

Ivan Slamnig, suvremeni hrvatski pjesnik, prozni pisac, esejist, prevoditelj, sveučilišni profesor, komparatist književnosti, rođen je 24. lipnja 1930 godine u Metkoviću.

Nakon klasične gimnazije i studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bio je predavač na mnogim slavističkim katedrama, a njegov književni opus obuhvaća poeziju, prozu, esejistiku, radiodrame i prijevode s nekoliko jezika.

Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.

Sa borama, što pečati ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko, Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisat: Riječ je bila u početku.

I oni su se mahom čudili,
a on se opet njima čudio,
i tako svi se čudili.

Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
on bio nježan, djetinjaste ćudi,
i kužio je Isusa ko žena.

Evanđelisti, Ivan Slamnig

Foto: RadioDelta / "O, da me nitko bar ne čita, slobodnije bih pisao"

Njegova je poezija značajna po duhovitoj igri riječi, uporabi žargona i intoniranosti ironijom, a proza po temama o ratnom iskustvu dječaštva.

Sastavljač je značajnih antalogija i priručnika, a značajne su njegove knjige iz književne teorije i književne povijesti. 

Do umirovljenja bio je profesor na Katedri za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Što više gledam, to više vidim
svijet podijeljen na dva dijela:
žene se bez treme svađaju, to im je posao
svakodnevno na placu i s mesarima.

Muškarci bi najradije mira:
pušti me stat, vrijeme je novac.

Muškarci su najčešće žene: spuštaju duga lica
Kisele se svojim ženomuževima, traže da ih se tetoši,
žene su opet muškarci: pa to je sitnica
nećemo sada trošiti živce, smiri se.

A nas dvoje, ni jedno ne zna nazvati taksi,
petljamo se između kofera, sjedimo na rubu pločnika
otpuhujući i smijući se bez razloga.
Još ćemo se povaliti nasred ceste.

Što više gledam, to više vidim, Ivan Slamnig

Poetska djela: Aleja poslije svečanosti, 1956.; Odron, 1956.; Naronska siesta, 1963.; Monografija, 1965.; Limb, 1968.; Analecta, 1971.; Pjesme u izboru Slobodana Novaka, 1973.; Dronta, 1981.

Proza: Zbirke pripovjedaka Neprijatelj, 1959. i Povratnik s Mjeseca, 1964.; roman Bolja polovica hrabrosti, 1972.

Roman "Bolja polovica hrabrosti" (1972.) smatra se prvim pravim hrvatskim postmodernističkim romanom.

Više o Slamnigu: Eu-fonija/eu-ritmika u pjesništvu Ivana Slamniga

Video: Barbara - Zvonko Špišić
Kopirati
Drag cursor here to close