Na današnji dan umro je jedan od najkarizmatičnijih hrvatskih pjesnika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan umro je veliki hrvatski pjesnik Boris Maruna. Rođen je 13. travnja 1940. u Jasenicama, a preminuo 14. lipnja 2007. godine u Zagrebu.

Godine 1960., skupa s dva brata (Petrom i Šimom), emigrira u Italiju. Nakon boravka u talijanskom izbjegličkom logoru odlazi u Argentinu, gdje se pridružuje Vinku Nikoliću i njegovoj "Hrvatskoj reviji".

U tom je časopisu i objavio prve pjesme, a u istoimenoj knjižnici izišla mu je 1964. i prva knjiga pjesama. U desetljećima svog emigrantskog izbivanja, živio je u Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, SAD-u i Španjolskoj.

Boraveći neko vrijeme u Engleskoj, Maruna je radio u uredništvu "Nove Hrvatske".

Naposljetku, zahvaljujući svom ujaku svećeniku i sveučilišnom profesoru, omogućen mu je studij književnosti na sveučilištu Loyola u Los Angelesu, koji je i završio uz magisterij.

Na Sveučilištu u Barceloni završio je i hispanistiku na "Estudios Hispanicos para los Extranjeros".

Bilo je lakše voljeti te iz daljine

(Pour Bernadette)

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.

Nakon povratka u domovinu - razočarenje

Na poziv hrvatske vlade Maruna se vratio u Hrvatsku 1990. te je najprije kratko vrijeme radio u Ministarstvu za iseljeništvo. Na mjestu ravnatelja Hrvatske matice iseljenika naslijedio je Vinka Nikolića, ali je ubrzo i razriješen dužnosti (1990–1992).

Tada ga Matica hrvatska imenuje glavnim urednikom "Vijenca", koju dužnost obavlja od 1995–1997. kada je imenovan glavnim urednikom "Hrvatske revije" (1997–2000).

Dugo je izbivao iz Hrvatske, prvo dobrovoljno, a kasnije i zbog političkog disidentstva, repatrijacije i suočavanja s razočaravajućom zbiljom u neovisnoj Hrvatskoj.

Nakon povratka u Hrvatsku, postaje jedan od najoštrijih kritičara hadezeovske vlasti. Do svoje smrti 14. lipnja 2007. u KB Dubrava, Maruna je obnašao dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Čile.

Hrvati mi idu na jetru

Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina

Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:

U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.

Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.

I to je dovoljno da se uvrijede
– Bilo što je dovoljno da se uvrijede –

Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.

Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.

U mom slučaju to su Hrvati.

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.

Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.

Humor, narativnost, anegdotalnost

Mnogi će kritičari kazati kako se radi o opusu autora zanimljive i provokativne biografije, ali Maruna se ne može 'objasniti' jednom kritikom, esejom ili čak čitavom knjigom osvrta na njegovu poeziju.

Ono što svakako treba izdvojiti je činjenica kako će "svaka iscrpnija Marunina biografija poduprijet tezu da je ovaj poetski rukopis obilježila upravo stalnost kretanja, rotacija geografskih lokacija na kojima se pjesnik tijekom svog četrdesetogodišnjeg boravka u emigraciji, čekajući povratak u domovinu, duže ili kraće zadržavao" (Anera Ryznar).

Čitajući Marunu, lako zapazimo njegov humor kojim se relativiziraju sve one 'sudbonosne' teme i misli zbog kojih je poezija i nastala. Boris Maruna je pjesnik koji se ne da 'ukotviti'.

"Maruninu poeziju, uz izraženu polemičnost i političku osviještenost, odlikuje i znatna primjesa humora, često baš i u onim stihovima koji zalaze u prostor politike, odnosno koji politiku koriste kao svoj otponac. Humor, narativnost, anegdotalnost, izbjegavanje figurativnih nanosa i priklanjanje svakodnevnom jeziku čine njegov rukopis prozirnim i atraktivnim te ga povezuju s pjesništvom u domovini", zapisala je Katarina Brajdić.

Mislim da se smiješim

Došao sam na plažu da provedem
Vrijeme ručka; izuo sam cipele i
Sada sjedim na pijesku
U mekom proljetnom suncu
Pušim i gledam u valove
Kako spokojno umiru

Malo sam začuđen
Da navršavam četrdesetu

Rubom vode i pijeska prolaze
Lijepe mlade žene
Sa zavrnutim nogavicama
Vidim ih u času kad uđu
U moj pogled na valove
Znam da je zakon vjerojatnosti
Na mojoj strani, da je
Među njima barem jedna koju
Bih mogao nagovoriti bez
Većeg napora
Bez znatnijih tehničkih poteškoća
Ali ne slijedim ih pogledom

Gledam pravo u valove
Kako spokojno umiru na pijesku

Ne zanimaju me igrači odbojke
Iza mojih leđa
Ne zanimaju me djeca
Ni roditelji ni malobrojni kupači
Ni daske ni gumena odijela

Ne zanimaju me galebovi ni psi.

Sjedim i gledam u valove
Kako spokojno umiru
Pušim i od vremena na vrijeme
Pročistim grlo i pljucnem
Između koljena u pijesak

Mislim da se smiješim
U mekom proljetnom suncu
Lagano, neodređeno
Kao čovjek, koji ima osjećaj
Da je pobijedio u nečemu
Ali mu nije jasno koliko mu je stalo
I je li mu uopće stalo

Godine će dolaziti i prolaziti
Mogu mi podmetati nogu
Ali mi ne mogu donijeti ništa
Što već nisam živio

Ništa što već nisam umro.