Je li najslavniji sovjetski književni nobelovac uistinu bio plagijator?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nobelovac Mihail Šolohov, jedno od najpoznatijih imena sovjetske književnosti, umro je na današnji dan prije 40 godina, 21. veljače 1984. u mjestu Vješčenska.

Rođen je 24. svibnja 1905. godine u Rostovskoj oblasti, u to vrijeme dijelom Katerinoslavščine u seljačkoj obitelji, u hutoru Kružilinskom (Кружилінський).

Mati mu je bila Ukrajinka iz Černihivskog kraja, Anastasija Danilivna Čornjak. Na trećem skupu književnika iz Ukrajine 1954. godine Šolohov je kazao: "Moja mati mi je još u djetinjstvu usadila ljubav prema ukrajinskom narodu."

U književnost je ušao zbornikom "Donske pripovijesti". Najbolje mu je djelo roman "Tihi Don" s temom rata i mira u sredini donskih kozaka u vrijeme Prvog svjetskog rata, revolucije i građanskog rata.

Vrstan je pejzažist i poznavatelj kozačkih običaja, pa su opisi prirode i kozačke sredine dali romanu svježinu. Godine 1965. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Usprkos Solženjicinovu osporavanju autorstva (navodno je autorom bio Fjodor Krjukov, kozački časnik), to je najcjelovitiji roman sovjetskog doba. Isprva prepoznat kao "seljački roman", može se svrstati među "obiteljske" romane, kanonizirane u XIX. st., s biološkim motivacijama, a po tome i u niz romana "krvi i tla" XX. stoljeća.

Povijesna zbivanja (I. svjetski rat, Građanski rat) Šolohov vješto povezuje rijekom Donom i njegovom prirodom, kojoj su podređene ljudske sudbine.

Polemike je izazvao 4. svezak, gdje glavni lik Grigorij Melehov postaje buntovnik protiv represije boljševika, koje je i sam podržavao.

Roman Uzorana ledina (Podnjataja celina, I–II, 1932–60) slijedi karakteristike "proizvodnoga" romana na gradnji kolektivizacije, ali prevladava shemu likovima seoskih "mudrijaša", komizmom postupaka neukih kolhoznika i ljubavnim zapletom u 2. dijelu.

Pripovijest Ljudska sudbina (Sud’ba čeloveka, 1957) tragediji vojnika "domovinskoga rata" kojemu se ne priznaju zasluge, suprotstavlja biološki optimizam, kakvim inače završavaju i njegovi romani.

Šolohovljev jezik je sočan, s obiljem lokalizama, ali je autor u doba normiranja ruskog jezika bio prisiljen ponovno redigirati Tihi Don.

Glasine oko toga da Šolohov nije napisao 'Tihi Don' pratile su ga cijelog života.

Pored spomenutog Solženjicina, također dobitnika Nobelove nagrade za književnost, ali i žestokog antikomunista, autorstvo je Šolohovu osporio i rusko-izraelski književni stručnjak Zeev Bar-Sella.

On je napisao studiju u kojoj dokazuje kako je Nobelovom nagradom za književnost nagrađeni roman 'Tihi Don' Mihaila Šolohova zapravo plagijat.

Njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung konstatira da je Nobelova nagrada za književnost 1965. zapravo dodijeljena projektu sovjetskih tajnih službi.

Solženjicin je mislio da je prve tomove romana napisao pisac i pedagog Fjodor Kjurkov, koji je poginuo 1920., u građanskom ratu nakon Oktobarske revolucije, no Bar-Sella ih pripisuje Venjaminu Krasnuškinu (1891-1920), potomku kozačkog plemstva koji se istaknuo svojim proznim skicama posvećenim krajoliku i iza sebe ostavio šestotomni književni opus, većinom neobjavljen.

Prva knjiga 'Tihog Dona' je pak izašla 1926. godine, kada je Šolohov imao 21 godinu. Dotad se nije uopće bavio pisanjem, nego je bio nižerangirani komunistički funkcioner iz provincije, koji je zbog korupcije premješten u Moskvu.

Bar-Sella smatra da je sovjetska tajna služba time ucijenila mladog Šolohova, te da je on do kraja života bio samo fasada za objavljivanje knjiga koje su napisali drugi.

Bar-Sella ističe u studiji 'Tihi Don protiv Šolohova' da je Šolohov na početku Prvog svjetskog rata imao tek devet godina, a da je kada je izbio građanski rat između Crvene armije i bjelogardejaca imao četrnaest.

A baš su to ključni događaji u 'Tihom Donu', na kojemu je Šolohov po službenoj verziji radio od 1926. do 1940. godine.

(Izvori: Wikipedia, Hrvatska enciklopedija, Tportal)