Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Veliki pisac čiji život zorno svjedoči o odnosu Rusa i Ukrajinaca
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan, 4. ožujka 1852. godine, umro je Nikolaj Vasiljevič Gogolj, znameniti ruski i ukrajinski književnik svjetskog ugleda.
Rodio se 1. travnja 1809. godine u mjestašcu Soročinci, Poltavska gubernija, danas Velyki Soročynci, Ukrajina, a u dobi od otprilike 20 godina doselio se u Sankt Peterburg, tadašnju prijestolnicu Ruskog Carstva.
Radio je kao državni činovnik, a postao je i romanopiscem te komediografom.
Među najpoznatijim djelima bili su mu Revizor, Mrtve duše, Taras Buljba i Kabanica, koji su ušli u sastav školske lektire čak i izvan Rusije.
Gogolj je umro u razmjerno mladoj dobi od samo 42 godine, a posljednje su mu godine života bile obilježene askezom. Smrt je dočekao u Moskvi, u doba vladavine ruskog cara Nikolaja I. (vladao od 1825. do 1855. godine).
Gogolj je izvršio velik utjecaj na kasnije generacije ruskih književnika pa je slavni Fjodor Mihajlovič Dostojevski izjavio da "smo svi izišli iz Gogoljeve Kabanice".
Kada je 1842. objavio prvi dio romana Mrtve duše (Mërtvye duši), približavao se slavjanofilima, a nevjerica u vlastitu darovitost, osjećaj krivnje nakon objave naglašeno društveno-kritičkih tekstova i religiozno-mistička razmišljanja obilježili su kasniji njegov život.
Odrekao se kasnije prijašnjih tekstova, spalio drugi dio Mrtvih duša, branio pravoslavlje i samodržavlje u knjizi Odabrana mjesta iz dopisivanja s prijateljima (Vybrannye mesta iz perepiski s druz’jami, 1847), na koje je oštro reagirao kritičar Visarion G. Bjelinski u Pismu Gogolju.
Gogolj je u početku tematski vezan za ukrajinski zavičaj, a stilski i za njemačke romantičare (Ernst Theodor Hoffmann). Pisac je ukrajinskog sela, idilična krajolika, seoskih običaja i praznovjerja. Vješto je povezivao zbilju s usmenom predajom i fantastikom, zgode zbiljskoga života prožimao 'strašnim pričama', smiješno sa žalosnim.
Njegova je Ukrajina vedra, gdjekad raskalašena, priprosta, sva u šarenilu, pjesmi, plesu i obilatu jelu. Krajolik je također šaren, mjestimice hiperboličan. Takav je tonalitet ponajprije očigledan u zbirci Večeri na majuru kraj Dikanjke (Večera na hutore bliz’ Dikan’ki, 1831–32), ali se mijenja već u zbirkama Arabeske (Arabeski) i Mirgorod (1835).
Ovamo ulazi cijeli povijesni roman Taras Buljba, s temom borbe zaporoških Kozaka protiv polj. vlastele i naglascima na strogim običajima, surovu poimanju časti, ali i vjernosti pravoslavlju i Rusiji.
Niz manjih komedija (Ženidba – Ženit’ba, 1842. i dr.) okrunjen je Revizorom, u kojem je oko lika lažnoga posjetitelja iz središnjice, Hljestakova, ismijana mjesna vlast.
Ruska je moderna revidirala gledišta i prihvaćala Gogolja kao pisca groteskne fantastike, majstora ruskog jezika i stila, ne zanemarujući ni satiričara. Mnogi su se pisci XX. st. (Andrej Bjeli, Aleksej Remizov, Mihail Bulgakov, Nikolaj Erdman, Ilja Iljf i Evgenij Petrov) vezivali, osobito u stilu, za Gogolja, a pojedini postupci Gogolja komediografa postali su vlasništvom europskog kazališta.
O Gogolju je manje poznato da je uvelike putovao. Naime, tijekom svog je nedugog života posjetio Njemačku, Švicarsku, Francusku i Italiju, a određeno je vrijeme živio u Parizu i Rimu. Potkraj života posjetio je i Jeruzalem, koji je u to vrijeme bio pod vlašću Osmanskog Carstva.
Iste godine koje je Gogolj umro (1852.) objavio je mladi Lav Nikolajevič Tolstoj svoj prvi roman.
Gogoljevo porijeklo i život
Prema obiteljskoj tradiciji, porijeklom je iz plemenitaške obitelji starih ukrajinskih Kozaka. Prema istoj tradiciji, potomak je Ostapa Hoholja, hetmana Desnoobalne Ukrajine.
Djed Panas Demjanovyč Hoholj-Janovskyj (1738. – 1805.) pisao je u službenim ispravama da su njegovi predci prezimena Hoholj poljske nacije ("його предки, прізвищем Гоголь, польської нації"); ipak, većina životopisaca ga smatra "Malorusom" (Ukrajincem).
Piščev prapradjed Jan (Ivan) Jakovyč bio je učenikom Kijevske duhovne akademije. Piščev otac, zemljoposjednik Vasylj Hoholj-Janovskyj također je volio umjetnost: pisao je pripovijetke i drame, utjecavši tako na sina.
Nikolaj Vasiljevič Gogolj svoja je djela pisao na ukrajinskom i zatim na ruskom jeziku, jer je Ukrajina u tom trenutku bila sastavni dio Ruskog Carstva pod različitim kulturno-društvenim restrikcijama.
Gogoljev se otac zanimao za kazalište i pisao kraće komedije na ukrajinskom jeziku za potrebe domaćeg kazališta, dok mu se majka većinu vremena brinula o odgoju djece.
Školovao se u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Neko vrijeme je bio odgojitelj plemićke djece u Petrogradu. Gogoljevi mladenački snovi, o služenju za dobro države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih činovnika, među koje se i sam bio uvrstio na kraće vrijeme.
Njegov život nakon odlaska iz Ukrajine promijenio je njegovu blagonaklonu percepciju o ruskom društvu. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu. Imao je prijateljske veze gotovo sa svim tadašnjim ruskim piscima, a Puškinova smrt ga je izrazito potresla te navela na različite oblike misticizma.
Gogolj je za života bio stalno u kontaktu sa zbivanjima u njemu voljenoj Ukrajini. Često je putovao te boravio u mnogim drugim europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici. (Prema: Wikipedia.hr)
