Josip Mlakić: Život Hrvata u BiH je beskrajna farsa

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od Živih i mrtvih 2002., romana koji je postao film u režiji Kristijana Milića i osvojio osam Zlatnih arena na Pulskom filmskom festivalu i niz drugih nagrada, do romana, odnosno filma Božji gnjev 2014. koji je ovog ljeta premijerno prikazan u Puli, ponovo u Milićevoj režiji, djelo bosanskohercegovačkog i hrvatskog pisca i scenariste Josipa Mlakića postaje nezaobilazna i važna točka. Nedavno je izašao i njegov novi roman Rekvijem. O njemu, ali i o prilikama u BiH Mlakić je govorio za tportal.

''Bosna i Hercegovina je najbolji dokaz one čuvene Marxove maksime kako se povijest uvijek ponavlja dva puta, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. U tom kontekstu pohod Eugena Savojskog na Sarajevo, koji se odigrao krajem 17. stoljeća, sa svim posljedicama koje je ostavio iza sebe, možemo s pravom smatrati tragedijom biblijskih razmjera. Ovo što danas živimo je jedna beskrajna farsa. Navest ću samo jedan svjež primjer nad kojim se vrijedi zamisliti, a koji na najbolji način govori o bosanskohercegovački apsurdima. Na nedavno raspisanom natječaju Fondacije za kinematografiju po svim osnovama ukupno je podijeljeno 2.001.686,84 konvertibilne marke. Hrvatima, uvjetno rečeno, od tog je iznosa pripalo ukupno 51.857,1 konvertibilna marka, odnosno 2,59 posto'', kaže Mlakić.

Cinik bi, kaže, sjetivši se u kakvoj zemlji živimo i tko Hrvate vodi, rekao da su Hrvati još dobro i prošli: ''moglo se lako dogoditi da ne dobiju ništa, da budu pomnoženi s apsolutnom nulom''.

''Međutim, postavlja se pitanje, što cijeloj ovoj priči daje nešto kafkijansko, kako se nešto slično moglo dogoditi ako znamo da Ministarstvo kulture i Fondaciju za kinematografiju vode hrvatski, odnosno HDZ-ovi kadrovi. Uz to, koliko sam informiran, od pet članova stručnog žirija, tri je delegirala uvjetno rečeno hrvatska strana, dok su s druge, opet uvjetno rečeno, bošnjačke strane, stajale samo dvije članice Upravnog odbora koje je na to mjesto, u dogovoru s ministricom kulture koja je frizirala natječaj za članstvo u Upravnom odboru, postavila Naša stranka. Ovo je, iako je ovdje riječ o otvorenoj korupciji u režiji vladajućih stranaka, ujedno i pokazatelj kako sva ona silna kuknjava o ugroženosti Hrvata, kakvu godinama slušamo od oraške Mahale do Vinjana Donjih, od Ravnog do Donjeg Zovika, ima i drugu stranu medalje, po onoj narodnoj: Ko će kome ako ne svoj svome'', kaže Mlakić.

Govoreći o ratnoj traumi i koliko je ona prisutna u BiH, Mlakić smatra da je sve manje i manje, jer generacije koje su iznijele rat na svojim plećima polako nestaju. Transgeneracijsko prenošenje trauma, smatra, završava s generacijom koja ide prema srednjim godinama jer su novi mediji gotovo prebrisali upliv tradicije.

''Fratarske kronike i književnu zaostavštinu, što je vrlo važan segment prenošenja tradicije, zamijenili su TikTok i društvene mreže, tako da se danas klinci koji odrastaju u Bosni i Njemačkoj ne razlikuju mnogo, jer odrastaju na istoj "tradiciji".Ovo treba odvojiti od dnevnopolitičkih zloupotreba, čemu je najviše sklona bošnjačka strana, koja i danas te traume i stradanja potencira, kao svoju jedinu političku strategiju.''

Cijeli intervju o novom romanu Rekvijem, rekonstrukciji franjevačkih kronika i ljetopisa starih preko tristo godina, prilikama i neprilikama u BiH pročitajte ovdje.