Književno osvježenje - Večer s Đurđicom Čilić privukla istinske ljubitelje književnosti

O autorici

Đurđica Čilić (1975.) radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje izvodi kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorije književnosti.

Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, književne recenzije te prevodi s poljskoga jezika, uglavnom suvremenu poeziju. S Jolantom Sychowskom-Kavedžijom uredila je knjigu "Moć ukusa Zbigniewa Herberta, izbor iz opusa" (2009.), a s profesorom Daliborom Blažinom zbornike radova "Stoljeće Czesława Miłosza" (2013.) i "Witkacy i drugi" (2016.).

Objavila je polonističku studiju "Tri lica autora. Miłosz, Różewicz, Herbert" (2020.) i knjigu kratkih priča "Fafarikul" (2020.).

Prošle godine u HRT-ovoj emisiji ''Razgovor s razlogom'' književnica je pričala o svom odrastanju u BiH.

''Iz Bosne sam, tamo sam se rodila, tamo sam odrastala, tamo je moja prva obitelj. U Hrvatsku sam došla i osnovala svoju obitelj, u Hrvatskoj sam se obrazovala na Filozofskom fakultetu, Hrvatska ima Filozofski fakultet i to je jedan od jakih razloga zašto je volim. A Poljska mi je donijela jednu bogatu, različitu od naše, ali ipak na dosta načina blisku kulturu i fantastičnu književnost. Dakle, sve tri države su neodoljive na svoj način'', riječi su kojima se predstavila Đurđica Čilić koja je odrasla u Vitezu, a u Zagreb doselila na studij polonistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem danas radi kao izvanredna profesorica na Katedri za poljski jezik i književnost.

Upitana kako je ''imati'' tri zemlje, odgovara: ''Puno je lakše živjeti s tri zemlje u sebi nego samo s jednom, jer ta jedna vas onda može opasati i zasužnjiti u svoje okvire, a ovako uvijek imam još dvije rezervne da se maknem od one koja mi trenutno smeta ili mi je dosadila.''

Urednicu i voditeljicu emisije Moranu Kasapović zanimalo je koliko ju je rat u Bosni i Hercegovini promijenio i na koji način.

''Nisam sigurna. Koliko god u retrospekciji pokušavam biti analitična, mislim da dosta toga previđam, ili ne vidim, ili imam neke mrlje koje mi onemogućavaju da stvari vidim precizno. Ono što je meni ostalo kao nekakva zapovjedna smjernica kojom se rukovodim u svakodnevnom životu jeste da ništa ne mora biti riješeno nasiljem. Ne postoji stvar, ne postoji sukob, ne postoji nesporazum koji ne bi mogao biti riješen ili dogovorom ili barem prestankom komunikacije, ali i šutnja je bolja od uvjeravanja drugoga da ste u pravu. U ratu se zapravo vrlo često, nakon određenog vremena, ispostavi da je teško razlikovati ispravne i neispravne napadače od onih koji se brane. Dakle, stvari se tu prožmu na kraju, tim crno-bijelim bojama i samo vidimo jedno sivilo, odnosno vidimo samo jedno crvenilo krvi i ugašenih života'', odgovorila je gošća.

Prvi dio emisije u potpunosti je bio posvećen Bosni i Hercegovini, pa se pojavilo pitanje i u čemu se razlikuje Vitez djetinjstva Đurđice Čilić s današnjim Vitezom.

''Vitez mog djetinjstva je zapravo izmaštani Vitez. Ja sam selektirala svoje uspomene, sačuvala sam samo ono što mi je ugodno, što mi je drago i ono čemu se u sjećanjima vrlo rado vraćam. A današnji Vitez je moj tata, moja mama, koja je pokojna. Dakle, ja se vraćam opet svojim najbližima, tamo su moji prijatelji iz djetinjstva, neki su otišli daleko. Tako da se ja nikad ne vraćam u neki total Bosne i Hercegovine, koji je naravno zastrašujući, koji je grozan prije svega za ljude koji žive tamo. Nemam odgovor na to najteže od svih pitanja ove regije koje se zove Bosna i Hercegovina'', objasnila je.

Na pitanje koliko ljudi u Hrvatskoj razumiju zbivanja u Bosni i Hercegovini, bila je vrlo jasna.

''Mislim da ona nisu do kraja jasna ni samim građanima Bosne i Hercegovine, a kamoli građanima Hrvatske, kojih dio, čak i onaj dio koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine imaju neku vrstu … Ajde, bit ću možda i malo oštra … Neku vrstu arogantnog pogleda na Bosnu i Hercegovinu kao na nekog malo retardiranog rođaka. Ja mislim da je to naša sramota, govorim iz perspektive hrvatske građanke koja je tu gotovo 30 godina. I da puno toga o o nama govori naš odnos prema Bosni i Hercegovini, koji bi trebao biti prijateljski, ravnopravan, a ne taj docirajući', kazala je Čilić.