Lažna i bespotrebna užurbanost učinila nas površnijim, jeftinijim, besmislenijim

Tekst članka se nastavlja ispod banera

“Satovi u majčinoj sobi” je roman satkan od čiste lirike. Pisan je rukom i poetskom snagom iznimno nadarene pjesnikinje, koja bez greške uspijeva pravim riječima popuniti sva prazna mjesta koja su dotad vapila za štivom koje onda relaksira univerzum oko sebe.

Vijest koja se nedavno pojavila u našem medijskom prostoru o tome kako je za najbolje književno djelo u BiH od 2000. godine do danas izabran roman “Satovi u majčinoj sobi” Tanje Stupar Trifunović, nije nikakvo iznenađenje. Zapravo su se samo kazaljke poklopile i onima koji imaju vremena za pogledati na sat, kazale - koja su doba...

A doba je u kojem pisci više liče na Don Quijotea, negoli na nekog Miguela de Cervantesa. I to je vjerojatno ono što jednog književnika danas ponajviše inspirira - izgubljena međa između autora i glavnog junaka.

Bio sam iznimno obradovan kad je Tanja Stupar Trifunović pristala na ovaj razgovor za portal Bljesak.info, jer je time oplemenila naš serijal razgovora s piscima iz regije.

Bljesak.info: Kako ste reagirali kad ste dobili obavijest kako je za najbolje književno djelo u BiH od 2000. godine do danas izabran Vaš roman “Satovi u majčinoj sobi” ?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Bila sam iznenađena i bilo mi je drago jer je riječ o ukazanom povjerenju kritičara, čitalaca i ljudi koji se bave književnošću. S druge strane mislim da su knjige ponuđene na toj listi odlične i da sve prijedloge treba uzeti kao preporuku za čitanje. Nezahvalno ih je uspoređivati, vjerujem da tu ima i boljih knjiga od  „Satova“, takve liste treba uvijek uvjetno uzimati.

Bljesak.info: Vaš roman prvijenac “Satovi u majčinoj sobi”smješten je na graničnom području poezije i proze, ali ste, čini mi se, jednom kazali kako je to Vaše najpoetičnije djelo. Je li to bavljenje prozom bilo bio neki Vaš eksperiment ili ste njime upravo prešli na novi level u svome stvaralaštvu?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Mislim da ne umijem pobjeći poetskom u prozi, ni proznom u poeziji i da mi se ta kombinacija i dopada. Daje mi mogućnost da u pjesmama govorim priče (što mi je važno) i da u proznim tekstovima budem poetična (što mi je opet važno jer je poetski jezik svedeniji, precizniji i strastveniji). Malo sam ipak sklonija poeziji ali mislim da ću pisati i jedno i drugo. To je više neko unutarnje stanje, nekad vam treba kratka šetnja po gradu, nekad treba otići duboko u šume i hodati satima. Tako je i sa pisanjem; nekad sve kažete u jednoj pjesmi, nekad ona poraste u priču ili roman.

Bljesak.info: Vaš hvaljeni i nagrađivani roman pokušava zaviriti u labirint ljubavnih odnosa, ali njegov je temelj ipak ljubav majke i kćeri, odnos koji se uvijek iznova preslikava iz generacije u generaciju, zapisali su književni kritičari. Što kaže autorica, o čemu nam govore “Satovi u majčinoj sobi” ?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Roman je nemoguće prepričati jer je on nešto u što možete strpati sve. I što god da 'čapnem' i izvučem kao nit može se reći da je o tome.  O ljubavi je, jer kakva bi to bila pripovijest bez ljubavi. O životu i njegovim nedaćama. O jednom vremenu kada borba za one spoljne granice poremeti vaše unutarnje granice pa se gubljenje zavičajnosti pomiješa sa gubljenjem sebe. Ko ste u novim kućama, sa novim ljudima, u novim gradovima? O braku koji je isto neka vrsta izbjeglištva iz vlastitog doma. O depresiji koja se potiskuje i prešućuje. O majkama koje su prećutane i koje su naučile kćerke da se samoprešućuju. O jeziku koji najednom odluči da laprda i ne umije da stane. O generacijama ušutkivanih koje brondaju u svakoj od nas. O djeci koja su završila u ratu, u kolonama, u izbjeglištvima a niko ih nije pitao da li oni žele to sve ili samo svoju kuću, mir i igračke. O odrastanju i posrtanju. I o književnosti u svemu tome. Jer književnost je kadra da zapiše, obriše, opet napiše, preispisuje i preispituje ono što nam je mimo naše volje upisivano u živote. Kadra je da traga za istinom. Krhkom i nestabilnom ali onom koja se krije iza čvrstih i okamenjenih struktura koje interpretiraju život ali nisu život. Književnost treba da je kao i život – živa.

Bljesak.info: Jedno od pitanja koja su postala općim mjestima razgovora s književnicima je i: Kakav je položaj umjetnika, dakle i književnika, danas i ovdje, odnosno – kakav je kod nas položaj žena u književnosti?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: I odgovor je postao općim mjestom ali nažalost i dalje je isti – književnost je marginalizirana i ne samo književnost, nego sve što ima veze sa 'stvarima duha'. Gledano sa strane nikad nije bilo više odštampanih knjiga i izdavača, ali u svemu tome je malo književnosti i još manje onih koji čitaju književnost. Položaj žena u književnosti se što zbog činjenice da književnost više nije polje neke ozbiljne i stvarne moći pa je 'prepuštena' ženama, što zbog utjecaja suvremenih trendova koji pokušavaju afirmirati i autorice nešto promijenio na bolje u smislu da su vidljivije i prisutnije u javnosti što još uvijek ne znači ništa dok se pomaci ne naprave u lektirama, u udžbenicima i takozvanoj kanonskoj književnosti, a tu stvari idu mnogo sporije.

Bljesak.info: Za svoj ste roman nagrađeni i Europskom nagradom za književnost. Zapravo, u neku ruku su Vas prije prepoznali na globalnoj nego na lokalnoj vrijednosnoj skali. Imate li uvid u to koliko ste Vi i općenito autori iz ove regije zastupljeni u europskoj književnosti?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Zastupljeni jesu, ali ne u nekom većem obimu i sigurno da je to nedovoljno. Kao i sve male i siromašne zemlje i mi patimo od istih problema, pomanjkanja ulaganja u kulturu, prevode, ozbiljniji rad na promociji naših autora vani. S obzirom kakva nam je kulturna politika i prisutni smo. Vrijednosne sudove ću ostaviti kritici, vremenu, čitateljima.

Bljesak.info: Literatura je u posljednjih četvrt stoljeća doživjela nekoliko metamorfoza, ali se jednom od značajnijih čini fenomen njezine bolje dostupnosti čitatelju, prije svega pojavom Interneta i digitalnih izdanja. Ipak, čini se da ljudi danas manje čitaju nego u vremenima kad su postojale (samo) klasične knjige - knjige ''od papira''?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Danas ljudi nemaju vremena nizašto i tu floskulu izbacujemo svi i na sve strane. To 'nemanje vremena' je mit suvremenog doba. Svi jure, nikud i ništa ne stižu i konstantno nemaju vremena. Ta lažna i bespotrebna užurbanost proizvela je puno štete, učinila nas površnijim, jeftinijim, besmislenijim. Za bilo kakav napredak i saznanje potrebna je posvećenost i vrijeme. Naše vrijeme smo prodali prejeftino.

Bljesak.info: Budući da u svome romanu istražujete kompleksnost života žene i njezine uloge u životu i društvu, ženinu intimu i njezino mjesto u stvaranju života, kako gledate na položaj žene općenito u našem društvu?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: U našem društvu mizoginija je toliko uobičajena i sveprisutna da je većina ljudi uopće ni ne registrira jer je 'normalna'. U medijima, svakodnevnom životu, razgovorima, kada bi obratili pažnju, iznenadili bi se svi koliko smo zasuti njome. Da bi se to desilo prvo bi je trebali naučiti prepoznati. Učiti djecu da je prepoznaju. To je proces. I dan danas prvo što djevojke čuju kada upišu filozofiju na Filozofskom fakultetu (nažalost upravo od profesora) je kako to nije fakultet za žene. To je samo jedan iz obilja takvih primjera.

Bljesak.info: U susjednoj se Hrvatskoj proteklih mjeseci vodi prilično žučna rasprava o Istanbulskoj konvenciji što je zapravo skraćeni naziv za Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Imate li Vi stav o značaju ovog dokumenta, odnosno jeste li se bavili sadržajem Konvencije?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Pratila sam dešavanja u medijima. Kroz priču o Konvenciji lijepo se oslikava slika društva u Hrvatskoj, a slično je i ovdje. Kolektivni strahovi, frustracije i paranoje koje ljudi izbacuju iz sebe bez da su upoznati protiv čega se bore, što je to što im smeta ili ih ugrožava. Realno ugrožava ih sve manjak socijalne pravde i pravne države, a ne nikakva famozna Konvencija. Ali važno je označiti 'općenarodnog' neprijatelja i regrutirati ljude u paranoičnu borbu protiv imaginarnih neprijatelja, podgrijati strahove i odmaknuti od stvarnih problema – ekonomske propasti, zaduženja, kriminala i iseljavanja stanovništva.

Bljesak.info: Vratimo se ponovno Vašoj književnosti i samome načinu na koji pristupate pisanju. Što je po Vašem mišljenju nužno imati u sebi kako bi se bilo dobrim piscem?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Nisam ništa novo smislila; nešto talenta, puno rada, čitanja i ljubav za književnost bila bi neka osnova za to postignuće koje se ne iscrpljuje i ne postiže nikad u nekom apsolutnom obliku jer 'dobar pisac' je nešto u što mi svi unosimo svoja značenja i očekivanja koja su različita za sve nas. Pisac je: uvijek jednako pokušavati pisati knjige, svaku iz početka. Uvijek iznova. I sa neizvjesnošću koliko ćete biti dobri i što će od svega ispasti. Po mom mišljenju, kada ste me već pitali za njega, dobar pisac je uvijek početnik koji, ma koliko knjiga bilo iza njega, uvijek piše sa jednakom strepnjom kao prvi put.  

Bljesak.info: Za sami kraj želim Vas pitati: Kamo ide književnost u budućnosti, a kamo Tanja Stupar Trifunović unutar tog velikog stvaralačkog vrtloga?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Da imam proročke sposobnosti bavila bih se proricanjem budućnosti, to je posao na kojem se uvijek moglo zaraditi. Ovako, mogu se samo nadati da ćemo surađivati i dalje, književnost i ja. I da će književnost zanimati ljude kao moguće mjesto gdje mogu dobiti odgovore o sebi, ne toliko one proročke premda ima i takvih, nego više one spoznajne koji mogu učiniti da neka mračna proroštva ne postanu i realnost.