Na današnji dan preminuo je mostarski pjesnik Hamza Humo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan, 19. siječnja 1970. godine, preminuo je bh. književnik Hamza Humo. Bio je urednik sarajevskoga Gajreta i Zabavnika, a nakon II. svjetskog rata direktor Umjetničke galerije u Sarajevu i profesionalni književnik.

Hamza Humo je rođen je 30. prosinca 1895. u Mostaru gdje je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine, nakon Sarajevskog atentata, biva uhapšen a zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku.

Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Beču. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij povijesti umjetnosti u Zagreb, potom u Beč i na koncu u Beograd.

U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem i sam oduševljen ekspresionističkim pokretom.

Jesenji rastanak

Mirjano, momo Mirjano,
Kraj vaših taraba dunja žuti.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
U lišću po baštama tuga šuti.
O, zbogom, momo Mirjano!
Moji su teški carski drumovi;
Po njima pjevaju topole,
Po njima osviću zore
I kiridžije svoje
Pjevaju široke pjesme.
Haj!
Mirjano, momo Mirjano,
Teško mi kasa umoran konj
Ko poslije mučnoga boja.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
Jesen, o tugo moja!

Napušta ekspresionizam

Pod utjecajem ekspresionizma tiskao prvu zbirku pjesama Nutarnji život (1919). U zbirci Grad rima i ritmova (1924) i u knjizi lirskih proza Sa ploča istočnih (1925) napustio je ekspresionističku poetiku i vratio se izravnom iskustvu i zavičajnim temama.

Za razliku od Bašagića i Đikića, koji su uglavnom ponavljali formalno-stilske obrasce sevdalinke i balade u tonovima lirske usmene tradicije, Humo se oslobađa vezanog stiha, a pored očaranosti usmenom tradicijom, zbirkom Sa ploča istočnih ne odriče se ni vrijednosti koje je gajila poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima.

U proznim je djelima s naglašenim lirizmom opisao raslojavanje bošnjačkog svijeta u rodnome hercegovačkom okolišu, utkivajući folklorne i slavensko-bogumilske mitove u svoje pripovijetke: Pod žrvnjem vremena (1928), Pripovijetke (1932), Ljubav na periferiji (1936), Hadžijin mač (1955) i dr. te u romane Grozdanin kikot (1927), Zgrada na ruševinama (1939) i Adam Čabrić (1947).

Izdvaja se lirski roman Grozdanin kikot, poema o starosjedilačkom čovjeku uronjenu u hercegovački krajolik i prožetu njegovom ljepotom. 

Preplašena

– Dragi, slušaj!
Je li to lelek noći,
Ili u mjesečini zapjevka mrtvaca?

– O nije ništa, ništa –
On nečujno šapće. –
To se mjesec smije vrh lipova granja;
Vjetar ga njiše i u lišću šušti.
O, draga, čuj me,
Pjan sam od milovanja!
– Eno već pijet’o pjeva!
Od njegove pjesme srce mi zazebe.
Dragi, kuku, šta činimo mi?

– O, to je naš stari pijetao, draga.
On u svako doba pjeva na mjesečini.

Rat provodi u Cimu

Drugi svjetski rat Humo provodi u mostarskom naselju Cim. Od 1945. godine uređuje bošnjački list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije.

Po motivima romana Adem Čabrić snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.

Za svoje raznorodno i opsežno kniževno djelo Humo je, pored drugih priznanja, dobio i dvije visoke nagrade u bivšoj državi: Nagradu Srpske akademije nauka u Beogradu i Dvadesetsedmojulsku nagradu SR BiH, koja mu je dodijeljena za životno djelo.

Preminuo je u Sarajevu 19. siječnja 1970. godine. 

Drugovima poslije dvanaest sati

U mome zavčaju jablani šume
I sija mjesec pun.
U mome zavičaju gugutka guče,
Rijeka ljulja čun.
Koliko puta noću umoran
Ispružam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zažalim puta,
Za krikom ptica u bašti!
U snu mi proplače srce;
čujem ga kako jeca.
Budim se i prste grčim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Život mi izgleda gramzljivo spleten čvor!
Dok tamo u mome zavičaju,
Očinski šumi bor.