Najveći pjesnik njemačkog romantizma i jedan od najutjecajnijih svih vremena

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 225 godina, 13. prosinca 1797. u Düsseldorfu je rođen Heinrich Heine, najveći pjesnik njemačkog romantizma i jedan od najutjecajnijih europskih pjesnika svih vremena.

Književni povjesničari i teoretičari slažu se da umjetnički i idejni izraz Heinricha Heinea pripada među najbolje stranice njemačke književnosti, od 20-ih do 50-ih godina 19. stoljeća.

Christian Johann Heinrich Heine rođen je pod imenm Harry Heine u židovskoj trgovačkoj obitelji koja je u Njemačkoj živjela (najmanje) još od 16. stoljeća.

Od 1803. Harry Heine je pohađao izraelsku privatnu školu Heina Hertza Rintelsohna. Kad je bavarska vlada, koja je kontrolirala Vojvodstvo Berg i njegov glavni grad Düsseldorf, dopustila 1804. godine židovskoj djeci pohađati kršćanske škole, on je prešao u općinsku osnovnu školu.

Otrovane su mi pjesme

Otrovane su mi pjesme.
Da l‘ drukčije može biti?
U moj život, kad je cvao,
Počela si otrov liti.
Otrovane su mi pjesme.
Da l‘ drukčije može biti?
Srce mi je puno zmija.
A uz to si u njem i ti.

Kasnije je pohađao gimnaziju, a potom uz studij prava, slušao je predavanja iz književnosti, povijesti, filozofije, i to vodećih njemačkih intelektualnih imena, poput Schlegela i Hegela.

Pošto se krstio u evangeličkoj crkvi, proziva se Heinrichom. Nakon studija putuje u Englesku, potom u Italiju i Pariz odakle će se javljati kao dopisnik Allgemeine Zeitunga.

Početno oduševljenje Parizom i idealima građanske revolucije, koja je ukinula vjersku i rasnu diskriminaciju, ubrzo splašnjava i rađa u Heinea neku vrst političkog nihilizma.

Na sjeveru divljem usamljen stoji

Na sjeveru divljem usamljen stoji
Na vrleti kamenoj – bor;
I drijema povijajuć osnježen grane
U rižu odjeven taj stvor.
I usnuo tako, u pustinji nekoj
U kraju gdje sunca je dom
Da sama i tužna, prekrasna palma
Raste na kamenu svom.

Poezija mu u tom pariškom razdoblju poprima naglašenu satiričku notu: Suvremene pjesme (Zeitgedichte, 1841–44). U poemi Atta Troll (1847), Heine u liku "tendencioznoga medvjeda" karikira suvremene mediokritete svih usmjerenja.

Pod utjecajem prijateljstva s K. Marxom (od 1843. emigrant u Parizu), nastala je, vjerojatno, i glasovita pjesma Šleski tkalci (Die schlesischen Weber, 1844).

Iste godine pojavila se poema Njemačka: zimska priča (Deutschland: ein Wintermärchen, 1844), gdje je isprepleo realnost i viziju, krajolik i ljude, sarkazam i humor, dosegnuvši vrhunski domet svoje satiričke lirike. God. 1848. teška bolest prikovala ga je trajno za "grobnicu od madraca" ("Matratzengruft").

Za te osmogodišnje agonije dao je neke od svojih najljepših i najsnažnijih pjesama: cikluse Povjestice (Historien), Lamentacije (Lamentationen) i Hebrejske melodije (Hebräische Melodien), sve u zbirci Romancero (Romanzero, 1851); u halucinantnim vizijama, u fatamorganama mladosti, u zazivanju Boga i rušenju religija izmjenjuje se osobna tragika skrhana tijela i sarkazam neukrotiva duha.

Lorelaj (Die Lorelei)

Ja ne znam što treba značiti
Da tako tugujem,
O nekoj starinskoj priči
Jednako umujem.
Tu mirno protiče Rajna,
Hladno je, hvata se mrak!
Na vrhu brijega igra
Posljednji sunčev zrak.
A na tom brijegu se vidi
ljepote djevojke stas;
Ona sva u zlatu blista,
I zlatnu češlja vlas.
Sa zlatnim češlja je cešljem,
I pjeva još uz to,
A glas od pjesme zvuči
Silno i čudesno.
Lađara u malom čunu
Njen divlji zanosni ton;
Na stijene ne gleda dolje,
Već gore gleda on.
I sad lađaru i čamcu
Ja mislim da je kraj:
A sve to sa svojom pjesmom
Učini Lorelaj.

Heine je spoj između prvih romantika koji se javljaju potkraj 18. stoljeća i mladonijemaca tridesetih godina 19. stoljeća koji navješćuju realizam.

U Heinovu pjesništvu očituje se veliko majstorstvo njemačkoga jezika, a ponegdje i ton njemačke pučke pjesme. Neke su njegove pjesme živjele kao narodne jer su bile uglazbljene.

Podjednako stilski dotjeran, značenjski snažan i ironičan, bio je Heine u političkim, satiričkim i filozofskim tekstovima. Već za života bila je spoznata vrijednost njegova stvaralaštva pa je bio logičan utjecaj koji je ona imala na europsko pjesništvo.

U osobnom životu, nakon mnogih ljubavi kojima se predavao fatalnošću romantičara, oženio se kao 44-godišnjak mladom Francuskinjom koju njegova obitelj nije nikada prihvatila.

Heine je cijeloga života pobolijevao. Posljednji put izašao je iz kuće 1848. Umoran i slab srušio se u Louvreu, priča kaže, pred kipom Venere Milonske. Umro je 17. veljače 1856. Pokopan je na Montmartreu u Parizu.

Zbog židovskog podrijetla, nacisti su spaljivali njegove knjige.

Ostala važnija djela: Romantička škola (Die romantische Schule, 1836), Prilog povijesti religije i filozofije u Njemačkoj (Zur Geschichte der Religion und Philosophie in Deutschland, 1834–52), Ludwig Börne: spomenica (Ludwig Börne: eine Denkschrift, 1840).

Azra

Kraj tanana šadrvana
Gdje žubori voda živa
Šetala se svakog dana,
Sultanova ćerka mila.
Svako veče jedno ropče
stajalo kraj šadrvana,
Kako vrijeme prolazilo;
Sve je bljeđe, bljeđe bilo.
Pitala ga jednog dana
Sultanova ćerka mila:
"Kazuj robe, odakle si,
iz plemena kojega si?"
"Ja se zovem El Muhamed
iz plemena starih Azra
Što za ljubav glavu gube
I umiru kada ljube."

(Izv(b)or poezije: Jovica Letić)