"Ja kružim i kružim okolo Boga, tog prastarog tornja, već tisuće ljeta"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne može se više vratiti tren sjaja u travi
i zato ne treba žaliti za raskoši jednog cvijeta koji nestaje,
već treba naći snage u onome što nam je ostalo!

Ako se ikada budemo morali rastati, neka to ne bude u proljeće
jer, teško je gledati kako se nove ljubavi rađaju,
dok naša zauvijek umire!

Jedan od najpoznatijih, a po mnogima i najznačajnijih europskih pjesnika, Rainer Maria Rilke, rođen je na današnji dan prije 145 godina.

Kao René Karl Wilhelm Johann Josef Maria Rilke, od oca Josepha, bivšeg austrijskog časnika i činovnika jedne željezničke kompanije i majke Sophie „Phie“ rođene Entz, Rilke je na svijet došao u Pragu 4. prosinca 1875. godine.

Nakon 1884. roditelji žive odvojeno. S majkom se seli u Beč. U prvom dječaštvu, majka ga je odgajala i odijevala kao djevojčicu, vjerojatno ne mogavši preboljeti gubitak rano umrle kćeri. Od 1882. do 1884. pohađa njemačku pučku školu kod praških pijarista.

U rujnu 1886., na očev zahtjev, pohađa nižu vojnu realku u St. Pöltenu. Te godine školovanja kasnije naziva "početnicom odvratnosti". Plašljiv, povučen i tih, ne uspijeva se prilagoditi pitomačkom vojničkom životu, premda mu u zavodu dopuštaju da se bavi i književnošću.

Na višu vojnu realku u Mährisch-Weisskirchenu prelazi 1890. Već iduće godine otpuštaju ga zbog "trajne boležljivosti". Ujesen se upisuje na trgovačku akademiju u Linzu, koju napušta u travnju 1892. te se vraća u rodni Prag.

Utjecajni i imućni stric Jaroslav, odvjetnik i zastupnik u parlamentu, preuzima na se brigu oko propaloga đaka, isposluje mu stalnu potporu te ga navodi na polaganje gimnazijskih ispita.

Jesen

Lišće pada, pada iz daljina,
kao da vrtovi nebesa venu;
svo lišće pada uz gestu niječnu.

I teška zemlja pada noću
iz svih zvijezda u samoću.

Svi mi padamo. I moja ruka pada.
Pogledaj druge: pad je u svima.

Pa ipak postoji Jedan na nebesima
koji blagom rukom svakim padom vlada.

Rođen za pjesnika, a ne za vojnika

Zahvaljujući moralnoj i materijalnoj pomoći prve mu ljubavi Valerije von David-Rhonfeld, kćeri negdašnjega vojnog upravitelja Dalmacije Davida, 1894. uspijeva objaviti svoje prve stihove, zbirku naslova: "Život i pjesme".

Ispit zrelosti na praškoj državnoj njemačkoj gimnaziji polaže s odličnim uspjehom 1895. Objavljuje svoju drugu, neoromantičku zbirku pjesama: "Žrtva larima", u naslijeđenim heineovskim stihovima i pod utjecajem Detleva von Liliencrona. Pretežito je zaokupljena praškim slikama. Ujesen na praškom sveučilištu upisuje filozofiju, a potom pravo.

Rilke je jedan je od najutjecajnijih pjesnika njemačkog izraza XX. stoljeća, nasljednik francuskog simbolizma i suvremenik Stefana Georgea i Huga von Hofmannsthala.

Rilkeovu prvu stvaralačku fazu obilježava snažan doživljaj Rusije i susret s ruskim piscima (L. N. Tolstoj).

Njegovo prvo stvaralačko razdoblje obilježavaju važne lirske zbirke Knjiga slika (Das Buch der Bilder, 1902) i mističnim žarom prožet Časoslov (Das Stunden-Buch, 1905), a na području poetske proze iznimno popularna, impresionistički intonirana Pjesan o ljubavi i smrti korneta Christopha Rilkea (Die Weise von Liebe und Tod des Cornets Christoph Rilke, 1899, objavljena 1906).

Ljubavna pjesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al‘ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.

Pariz, kipar Rodin i ključni roman

U srednjoj stvaralačkoj fazi, za boravka u Parizu, Rilke se upoznao s kiparom Rodinom (François-Auguste-René Rodin) i njegovim naučavanjem o novom, neosobnom gledanju.

O tom umjetniku objavio je opsežnu esejističku studiju, koja se može smatrati i očitovanjem osobne poetike: srž joj tvori težnja za osebujnom identifikacijom s osjetilnom zbiljom ljudi, prirode i umjetničkih djela.

U isti mah nastojao je pjesnički proniknuti u bit stvari (das Wesen) "čistim gledanjem" ili intuicijom. Po tome je srodan intencijama istodobne filozofske fenomenologije. O tome svjedoče Nove pjesme (Neue Gedichte, I–II, 1907–08), koje ostvaruju sintezu simbolističke poetike i impresionističkoga pogleda na svijet, gdje u središtu promatranja više nije samo čovjek, nego ukupnost zbilje.

U svojem najvažnijem proznom djelu, jednom od ključnih romana stoljeća, Zapisima Maltea Lauridsa Briggea (Die Aufzeichnungen des Malte Laurids Brigge, 1910), doživljaj Pariza i njegova naličja povezuje u dnevničkom obliku s doživljajima iz djetinjstva i povijesnim reminiscencijama.

Ozbiljan čas

Tko sada plače negdje u svijetu,
bez razloga plače negdje u svijetu,
nada mnom plače.

Tko se sad smije negdje u noći,
bez razloga smije negdje u noći,
meni se smije.

Tko sada ide negdje u svijetu,
bez razloga ide negdje u svijetu,
polazi k meni.

Tko umire sada negdje u svijetu,
bez razloga umire negdje u svijetu,
pogleda mene.

Oduševljenje Valéryjem

U posljednjoj fazi stvaralaštva Rilke je cijelo desetljeće radio na Devinskim elegijama (Duineser Elegien, 1923), misaono najdubljem djelu, koje je prilog tradiciji hermetične poezije u skladu s uvjerenjem da stvarnost treba osloboditi pragmatike moderne civilizacije te nadilaženjem konvencija razviti novi smisaoni potencijal.

Elegije su u mnogočemu nagovještaj Heideggerove filozofije egzistencije. U Sonetima Orfeju (Die Sonette an Orpheus, 1923) promišlja vlastitu poziciju u odnosu na mitski lik Orfeja kao praoca pjesnika.

Kao modernistički pjesnik u svoj je opus unio niz značenjskih razina te je pratio različite poetološke koncepte u skladu s glavnim duhovnim tendencijama vlastitoga doba. Otvorenost i polivalentnost njegova lirskoga djela neprekidan su izazov recepciji i novim tumačenjima.

Prevodio pretežno s francuskoga, talijanskoga i ruskoga (A. Gide, P. Valéry, S. Mallarmé, F. Petrarca, Michelangelo).

Oduševljen Valéryevim pjesništvom prevodi 1921. "Groblje pored mora". Početak je to jednog velikog prijateljstva i uzajamnog štovanja.

Do kraja života piše pjesme na francuskom jeziku, čitava četiri velika ciklusa. Piše i niz pjesama na njemačkom, od velikog značenja za nov obrat u pjesništvu.

Jesenji dan

Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
A vjetre pusti da poljima jure.

Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
Udijeli mu još dva južnija dana,
Nek ispod ploda savine se grana,
A vinu podaj posljednju slatkoću.

Tko sada nema kuće, taj je više
Sagradit neće. Tko je sada sam,
Ostat će sam, da sluša romon kiše,
Da bdije, čita, duga pisma piše,
I luta po alejama, gdje dah
Jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

Narušeno zdravlje i smrt

Od 1923. počinje osjećati ozbiljne zdravstvene tegobe. U ljeto i jesen putuje po Švicarskoj. Koncem godine odlazi u sanatorij Valmont na Ženevskom jezeru.

S povremenim poboljšanjima napušta sanatorij i ponovno se vraća u prosincu 1925. godine.

Berući jednom prigodom ruže Rilke se ubo na trn, što pospješuje njegovo već propalo zdravstveno stanje. Tek pošto ga ponovno smještaju u Valmont, dijagnosticiraju njegovu bolest kao akutnu leukemiju.

Dana 29. prosinca umire naspaćen i osamljen. Pokopan je 2. siječnja 1927. na malom groblju u Raronu, prema vlastitoj želji i prema vlastitim estetičkim nazorima.

Ja živim u krugovima koji se šire

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.